SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

O MALTAZAREVOJ NEVAŽNOSTI POSTOJANJA

Maltazar je često putovao po svijetu.

Kada je počeo da obraća pažnju na ljude oko sebe, primijetio je staricu koja se uz pomoć štapa vrlo sporo kretala. Nikad je prije nije vidio. S druge strane, nekoliko klinaca između sedam i deset godina ganjali su loptu. Ni njih nikad prije nije sreo. Umiru oni o kojima on nema nikakvih informacija da su bili živi. Isto tako, rađaju se milioni beba za koje se on uopšte ne pita.

Maltazar je bio zbunjen svim tim činjenicama.

Ustanovio je da bi se stvari odvijale i bez njegovih zapažanja. Čak i bez njega. 

UPOTREBA ČOVJEKA OD STRANE FLAŠE

Kafana je vrvila od pijanih flaša. Same su se ispijale za stolovima. I za šankom ih je bilo na desetine.

Nešto niže po patosu i ispod stolova, u najrazličitijim položajima, rasprostirale su se polužive spodobe.

Vjerovatno je riječ o društvu koje je neko vrijeme imalo veze sa tim flašama.

Po završetku pretakanja iz grlića u grla nastaje ovaj adekvatni kafanski realizam. To je strašno kako flaša zna da zloupotrijebi čovjeka. 

PREDSTAVE SA SUMNJIVIM NAZIVIMA

Ćićun je samo jednom išao u pozorište. Kada su ugasili svjetlo silno ga je uhvatila panika. Da stvar bude i gora, sa pozornice su još istog trena stali da se ređaju događaji, a glumci su svakog trena bili rasuti svuda po sali.

Ćićun bi se začas iz partera našao u loži, ali se ni ovdje ne bi skrasio već bi u dva skoka zaposjeo balkon. Zatim je nastavio sa svojom vratolomijom tražeći prazna mjesta. A sva su bila prazna jer se, osim Ćićuna, niko nije usudio da dođe na horor predstavu koja se zove „Sto načina da se istrijebi i posljednji gledalac“.  

SLINO SPARTAK

Slino je tako sočno znao o bilo čemu da priča.

Bekim je ljetnje raspuste provodio obilazeći uzduž i poprijeko obje Amerike i pola Australije, ali mu se nikad ništa nije dešavalo.

Slino iz sobe ne izađe, a složi priču za dva toma Toma Sojera. Bio je izuzetno loš đak pa je redovno klečao na kukuruzu. To je bila najveća kazna u nižim razredima Osnovne. Ma ne vrijedi, Slino me je toliko popalio da sam čeznuo kada će i mene učiteljica da pošalje u ugao da golim kolenima klečim na tom zrnevlju. I kada bi se moje želje izjalovile, zapitao bih se „što sam ja to bolji od Slina“.

Spartanske muke za koje smo mi odlični samo iz knjiga znali, Slinu su bile svakodnevna zbilja. Šamari, prut po rukama, olovka po noktima, kaiš po turu... Njemu je bilo omogućeno da na svojoj koži osjeti sve ono što su prošli likovi kojima smo se divili, od Malog Radojice do Isusa Hrista.

Eto čega su sve uskraćeni odlični đaci.

KAO U PRIČI

 

Problem je nastao kada se glavni junak moje priče oteo kontroli.

Šta god da napišem, on je tjerao po svome.

Od pozitivnog lika pretvarao se u krajnjeg negativca.

Usput se latio oružja - mimo mojih didaskalija - te je prijetila opasnost da bi neko mogao da strada.

Pokušao sam da izbrišem tekst do onog mjesta gdje počinje da otkazuje poslušnost, ali nijesam uspio.

Štitio ga je neki error.

A onda i prva žrtva!

Izdavač je tražio da potpišem dokument po kojem snosim punu odgovornost za poteze svojih likova.

To je od mene tražila i filmska industrija (u slučaju da se od priče bude pravio film).

Svi su htjeli da se zaštite.

Ostao sam usamljen u borbi protiv svog glavnog junaka koji je - ubrzo - sa pojedinačnih, prešao na masovna ubijanja.

Ništa mi drugo nije preostalo nego da uđem u priču i lijepo se obračunam sa njim.

Nijesam zaboravio da u scenariju napišem kada i gdje da se nađemo na dvoboj.

Iz znatiželje da vidi ko to ima hrabrosti da mu se suprotstavi, došao je.

Bilo ga je pomalo strah kada je vidio da umjesto oružja nosim najnoviji antivirus program kojim sam mogao da sredim svaki, pa i najveći error u sistemu.

Najprije sam ga dobro iskritikovao, a onda saslušao.

Ni slutio nijesam koliko je pozitivan lik.

A zamalo da ga izbrišem.

Vratio sam se iz priče i nastavio priču.

U nastavku sam dopisao rasplet kakav mi je moj glavni junak sugerisao.

On je, zapravo, u dogovoru sa epizodnim ulogama, htio od sebe da stvori lik bez mane i straha (koji će mu kasnije trebati) pa su mu ovi dopustili da ih tamani i razgoni kao Turke na buljuke.

Naravno, koristeći lažne metke, ali toliko uvjerljivo da je svima mogao uliti strah u kosti.

Glavni junak mi je mejlom slao svoje zabilješke, a ja sam po njima osmišljao radnju.

Prepustio sam mu da on odlučuje o svemu, dok sam ga ja - kao njegov pisac - samo slijedio.

Imao je ideju da uđe u tajne račune svih moćnika koji su na nedozvoljen način dolazili do novca, a zatim taj novac da vrati onima od kojih je uzet.

A uzet je, mahom, od epizodnih likova putem nameta i drugih nametljivosti.

Dogovor je da to radimo paralelno: on u priči, a ja u stvarnosti.

Pa ko više postigne.

I kako to biva, u priči je sve teklo savršeno, dok je u stvarnosti svuda zapinjalo.

Nemoćan da slijedim svog glavnog junaka, ponizno sam se povukao, a njemu sam dao odriješen scenario.

Kad tamo zavede red, neka nas posjeti.

Tek mi smo za priču.

POTOP ZA CRNE DANE

Ogromne kiše koje su se sručile na naš grad napravile su takav potop da je i sam Noje bio postiđen što je onda pravio toliku paniku.

I šta je mogao da uradi, pokajnički je doplovio u naš grad, istovario sve sa svoje barke i u nju lijepo primio cjelokupan potop.

Čuo je da u bliskoj budućnosti planeti Zemlji prijeti opasnost od nedostatka vode.

*

Smrt je najbolji lijek protiv starosti.  

 

* 

Preduzeća ostvaruju najmanje gubitke za vrijeme pauze.

 

* 

Ne možeš da probaš svaki otrov.

 

* 

PRECIZIRANJE DUŽINE

Jedna naša i jedna japanska firma trebalo je da udruženo probiju tunel. Dogovoreno je da pođu sa suprotnih strana i da se negdje nađu.

Proračunato je da će dužina tunela da bude 6 kilometara i 25 i po centimetara. Poslije isteka tenderskog vremena, taman su se tu i našli: Japanci su sa svoje strane izbušili tih 6 kilometara, a naši onih preciznih 25 i po centimetara.

UKUS LAVA TOLSTOJA

Zavaljen u savanskoj hladovini lav je ubijao dosadu razmišljajući o tome koga bi danas mogao da pojede, šta još nije probao.

Uto mu stiže pismo iz jednog poznatog zoološkog vrta za koji ovaj nije ni čuo, ali šapopis svog dalekog rođaka odmah je prepoznao.

Piše mu o svemu a ponajviše o susretu sa Nikolajevičem Tolstojem koji se, takođe, zove Lav. Htio je da se pohvali prednostima kaveza i ko mu sve dolazi u posjetu, a ovaj ni makar da pita ko je Tolstoj i šta je napisao, već samo: „A kakvog je bio ukusa?“ 

IMA LI ŽIVOTA POSLIJE SMRTI 

Tek što je umro jednog kasnog popodneva, Dobrica se sjetio da nije uključio televizor. Zna samo da mu je daljinski ostao u ruci spremajući se da potraži kanal „discavery“ gde je trebalo da počne posljednja emisija iz njegovog omiljenog serijala „Ima li života poslije smrti“.

Nažalost, ostao je bez stručnog odgovora na to pitanje tako da će do kraja svoje smrti samo laički moći da izvodi zaključke.