MOJ KRITIČAR
Dragoljub je kritičar koji je istrošio najviše hemijskih
olovaka, pisaćih mašina i računara.
Koliko je samo o meni pisao pa da je dosta, a ne...
Kad sam već kod sebe, tu ću se i zadržati.
Tako sam upoznao Dragoljuba i najlogičnije je
da pišem o onom što najbolje znam, da se držim
činjenica.
Dragoljub je do dana današnjeg uspio da napiše tonu i po
teksta o meni.
Ja pjesmu na dvije stranice, on stihovanu
kritiku na četiri stranice.
Ja pedeset aforizama, on sto njihovih tumačenja.
Ja priču, on o mojoj priči dvije priče.
Ja roman na 200 strana, on kritiku na 400 strana.
Nikako da ga preteknem.
Nijesam ni mogao jer pišem prvi, a on, kad
vidi koliko sam napisao, napiše duplo više.
Kad bi on prvi pisao kritiku, meni bi bilo
lakše. Prebrojim njegove stranice i napišem
djelo za toliko duže.
Ali on je moj kritičar i ne može da piše o nečem što još nijesam napisao.
Tu je u prednosti.
Ne pomaže mi nikakvo lukavstvo.
Jedino da u obliku akrostiha negdje umetnem
da djelo nije završeno, pa kad on napiše kritiku o onom što
misli da sam završio, a ja nastavim i tako ga prestignem.
Ali ni to ne bi pomoglo jer bi on nastavio sa kritikom onoga što sam dopisao.
Ne vrijedi da pišem ni roman u nastavcima.
On bi o svakom nastavku napisao najmanje dva nastavka.
U početku nijesam obraćao pažnju na njega, ali postao je nezaobilazan.
Naročito od kada se nalazi na vrhuncu svoje slave.
Potrebna mu je, čujem, još jedna kritika da bi osvojio nagradu za životno djelo.
A nagradu dodjeljuje niko drugi do - moj izdavač!
Baš sam nešto tih dana okačio pisanje o klin, kad me posjeti moj kritičar.
- Aman, pomagajte, kaže, treba mi još 150 stranica teksta!
Nijesam znao da se za neku nagradu stranice broje, mislio sam da se čitaju!
Nije dalje morao ništa da mi kaže. Trebalo je da napišem
djelo koje će imati polovinu stranica potrebnih za njegovu kritiku (čitaj: nagradu).
Nije vrijedilo nikakvo objašnjenje da sam ostavio pisanje. Sam se popeo i sa klina skinuo moju okačenu olovku.
- Nije bitno o čemu ćete da pišete, samo napišite tih 75
stranica!
Da, on će ionako djelo dočekati na nož i sjeckati ga sa zadovoljstvom
na duplo više prostora.
I pored svega, dao sam čvrsto obećanje da ću mu izaći u susret.
Nedugo zatim, kratki roman je ugledao svjetlost dana.
Nije to bilo nešto najbolje što sam napisao, ali sam po prvi
put mom kritičaru zatvorio „usta“.
Bio je bijesan. Redovno je o mojim djelima opširno iznosio sve najgore i nije mogao sebe da zamisli da nešto hvali.
A ja sam za glavnog junaka romana uzeo upravo njega i o njemu govorio sve najbolje.
Nije napisao kritiku.
Ostao je bez nagrade.
