SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

PREDSTAVE SA SUMNJIVIM NAZIVIMA

Ćićun je samo jednom išao u pozorište. Kada su ugasili svjetlo silno ga je uhvatila panika. Da stvar bude i gora, sa pozornice su još istog trena stali da se ređaju događaji, a glumci su svakog trena bili rasuti svuda po sali.

Ćićun bi se začas iz partera našao u loži, ali se ni ovdje ne bi skrasio već bi u dva skoka zaposjeo balkon. Zatim je nastavio sa svojom vratolomijom tražeći prazna mjesta. A sva su bila prazna jer se, osim Ćićuna, niko nije usudio da dođe na horor predstavu koja se zove „Sto načina da se istrijebi i posljednji gledalac“.  

SLINO SPARTAK

Slino je tako sočno znao o bilo čemu da priča.

Bekim je ljetnje raspuste provodio obilazeći uzduž i poprijeko obje Amerike i pola Australije, ali mu se nikad ništa nije dešavalo.

Slino iz sobe ne izađe, a složi priču za dva toma Toma Sojera. Bio je izuzetno loš đak pa je redovno klečao na kukuruzu. To je bila najveća kazna u nižim razredima Osnovne. Ma ne vrijedi, Slino me je toliko popalio da sam čeznuo kada će i mene učiteljica da pošalje u ugao da golim kolenima klečim na tom zrnevlju. I kada bi se moje želje izjalovile, zapitao bih se „što sam ja to bolji od Slina“.

Spartanske muke za koje smo mi odlični samo iz knjiga znali, Slinu su bile svakodnevna zbilja. Šamari, prut po rukama, olovka po noktima, kaiš po turu... Njemu je bilo omogućeno da na svojoj koži osjeti sve ono što su prošli likovi kojima smo se divili, od Malog Radojice do Isusa Hrista.

Eto čega su sve uskraćeni odlični đaci.