LJUTI RATNIK
Na put da krene djevojka smjera
sa sobom nosi dva žuta zlatnika
nebom bijele konje već tjera
da spasi svoga ljutog ratnika.
Juri djeva, gore slama
treba stići prije zore;
da plati il’ otme, znaće sama,
čim se za to uslovi stvore.
Na putu kući, šta da mu radi,
hoće od dragog sve da dobije,
na slatke muke dušu mu vadi,
sad ratnik žali svoje robije.
Perica Jokić
SIGURNO SAM MRTAV
Kad sam, najzad, htio da se probudim,
shvatio sam da nemam tu moć.
Svuda oko mene mrak, ne mogu da pomjerim ni
ruke ni noge,
ne osjećam nikakav miris,
ni bol,
a ni srce mi ne radi.
Ovo posljednje me je posebno uplašilo.
Shvatio sam da sam, možda,
mrtav.
Nije postojao način da dokažem svoju smrt,
a još manje je bilo načina da dokažem
da sam živ.
Ova nedoumica mi je davala nekakvu nadu,
ali još nijesam bio siguran čega se plašim:
da sam mrtav,
ili da sam živ.
Samo znam da jedno mora da bude.
Ako se desi da sam mrtav,
biće dobro.
Ništa neću morati da preduzimam.
Ali ako ustanovim da sam živ,
stvar bi se dalje samo komplikovala.
Odjednom bi sto pitanja ostalo bez odgovora.
Od onih jednostavnih, policijskih, zašto sam tu
i kako se to desilo,
do onih paranormalnih:
ako sam već sahranjen,
zašto prijethodno nijesam bio mrtav.
To bi pokrenulo čitavu nauku.
Moj posmrtni život ne bi bio nimalo lak.
Jedino, za sada, što osjećam je to da se nalazim
na nekom trećem mjestu koje nije
ni Pakao,
ni Raj.
Više mi liči na neki logični prostor
za onoga ko je umro:
rupa napunjena zemljom.
Nenavikao ranije na smrt,
plašio sam se adaptacije na novi prostor.
Do sada su drugi umirali.
Oni koji su u tome, možda, bili vičniji od mene.
Ja sam neiskusan,
takoreći početnik u umiranju.
Nijesam mogao da se otmem utisku
da se sve to meni dešava.
Nekad sam se pitao kako li je to kad si mrtav,
a sada još manje znam.
Ali vodim računa da u nečem ne zabrljam.
Dobro sam se vladao u životu,
ne želim da u smrti podbacim.
Koliko ih je samo prije mene umrlo
i svi su se nekako skrasili pod zemljom
i tu na miru otaljavaju svoju smrt.
Što bih ja bio poseban?
Kako je drugima,
neka bude i meni.
A sigurno je dobro čim se otuda (ili odavde)
još niko nije vratio.
Sad znam da se ni ja neću vratiti
ako sam stvarno mrtav.
To je nekako jače od tebe i ne da ti da mrdneš.
Ubija me neizvjesnost,
koliko još da čekam
da bih - sa sigurnošću - znao gdje pripadam.
Samo da ne bude da sam živ.
Ne bi valjalo.
Ovako je bolje.
Ništa ne može da ti se desi.
I ništa ti ne treba.
Još jednom pokušavam da pomjerim ruku,
nogu,
prste...
Bezuspješno.
Ne čujem,
ne vidim.
Srce ne radi ni pod razno.
Dobro je.
Sigurno sam mrtav.