KAKO SAM NAJLAKŠE PREŽIVIO

 

Operacija mi je zakazana za utorak u 7 sati. Zbog hitnosti slučaja, nije bilo odlaganja.

Imao sam nedjelju dana za pripremu. Ona je podrazumijevala pribavljanje kompletnih nalaza. Od raznih ultrazvukova, skenera, rendgena, preko laboratorije, do nekoliko pojedinačnih i jednog konzilijumskog mišljenja. Cirka sto uputa, trista rezultata!

Ako bilo šta zakasni – odoh ja.

I sve bi bilo u redu da procedura oko vađenja pojedinih (čitaj: svih) nalaza u znatnoj mjeri ne prekoračava dan D. Za kompletna ispitivanja imao sam čak sedam dana, a na prve preglede je trebalo čekati svega tri mjeseca.

Samo na ovjeravanje knjižice sam izgubio cijela dva dana, jer je tamošnjoj službenici napukao nokat prilikom njegovog lakiranja, pa je za rehabilitaciju uzela slobodne dane koji su joj, svakako, pripadali s obzirom na to da se incident zbio na radnom mjestu.

Da se nešto obavi preko reda, boga nije imalo.

I šta sam drugo mogao, kupio sam sve potrebne skenere, rendgenske aparate, laboratorije... Odmah sam na tim mjestima postavio svoje ljude i momentalno povadio nalaze.

U međuvremenu sam doktorirao za doktora, specijalizirao za hirurga i sam sebe operisao.

Tačno u utorak u sedam.

Bar sam znao kako da postupim u sličnim situacijama (bez guranja i bespotrebnog čekanja na red) kad bude trebalo platiti račun za telefon ili struju. Jednostavno, kupim poštu i elektroprivredu!

 

TREBA POZVATI HOLIVUD

 

Na industrijskom kompleksu naše opštine među prvoizgrađenim objektima je Fabrika za proizvodnju papira. To je bilo onda kada se radilo.

Sada smo očevici svega što, manje-više, ne radi.

Fabrika je postala ruina koju niko iz onoga vremena ne bi prepoznao.

S druge strane, mi iz ovoga vremena je pamtimo samo kao gomilu nepotrebnog otpada.

Između onoga i ovoga vremena za Fabriku je postojalo i neko međuvrijeme, poznato po tome što je tada iz nje (i oko nje) raznosio ko je šta stigao.

Ako nešto nije moglo da se iznese kroz vrata, moglo je kroz rupu u zidu koja bi se specijalno bušila prema gabaritima onoga što se uprtilo. Nije se zakidalo na rupama koje su bile više nego komotne da se tuda provuče šta vam god padne na pamet: ogromni pisaći sto, elektromotor, generator ili nešto kolosalnije.

To međuvrijeme je trajalo najkraće, ali se u njemu postiglo najviše.

Kada je „na sigurno“ smješten i posljednji fabrički artikal, došlo je do zatišja. Kao u pustinji nakon prolaska kakvog raspusnog karavana.

Danas je aktuelan prijedlog da se tu napravi biznis zona, što bi, imajući iskustva iz prošlosti, bilo sasvim suludo. I gdje smjestiti otpad veličine i izgleda jednog većeg kvarta poslije razornog zemljotresa.

Zar nije bolje da ništa ne radimo i samo uzmemo lovu. Kakva idealna kombinacija! Da ne radimo tome smo vični, a da uzmemo lovu to je više nego kul. Treba samo pozvati Holivud i - gotovo.

Oni bi sigurno taj prostor uzeli pod zakup. Bez ikakvih prepravki imali bi savršenu scenografiju za filmove katastrofe. Ne bi im trebali specijalni efekti čak ni u postprodukciji!

Odraditi nešto krupno bez ikakvih prepravki i ulaganja, Amerikanci bi samo mogli da kažu - to je ono pravo (a nije coca-cola).

Ko bi rekao da bi baš kod nas mogli da ostvare svoj američki san.

Zatim bi ta - sada već - holivudska biznis zona mogla da se proširi i na čitav naš grad, koji, takođe, podsjeća na Fabriku, odnosno ruševinu.

I to svakim danom sve više.

Potrebno je samo pozvati Holivud.

OGLAS NA BANDERI

 

Poštovani građani Fakinvulfa, obraća vam se vaše drago opštinsko veličanstvo.

Kao što znate, naš - ali u kritičnim prilikama – i vaš grad, domaćin je 49-ih jubilarnih MOSI-gara ili kraće, Međuopštinskih Olimpijskih (čitaj: omladinskih) Sportskih Igara.

Igre će trajati pet dugih i teških dana uz učešće oko 2000 sportista koji će – svi do jednoga – naći za shodno da se u nečem takmiče.

Kako grad Fakinvulf nema sportskih terena, ovo predstavlja dodatni problem. Ko se nadao da će sportistima i to biti potrebno.

S tim u vezi, mole se svi oni koji kod kuće imaju svoj priručni ili bilo kakav drugi teren, da nam se jave kako bismo kod njega organizovali neku od bezbroj disciplina, a on će nam to kasnije uredno platiti.

Budite sami naš majstor. Ako neko ima stan u gradu u kojem se može postaviti meta, eto terena za pikado, umjesto streljaštva.

Ako neko ima kućno dvorište, ono je kao stvoreno za klikere, umjesto fudbala.

Košarka? Kanta za đubre je više nego idealan koš!

Što se rukometa tiče, svaka kancelarija je širom otvorena. Tu i inače treniramo ovaj sport kroz međusobno hvatanje rukama za gušu.

Za tenis mogu da posluže terase dvije paralelne zgrade, a ulica između njih – zamišljena mreža.

Skok u dalj sa jedne zgrade na drugu, a skok uvis u bilo čiji stan u prizemlju. Za one ambicioznije skok uvis bi mogao da se pomjeri na prvi sprat, odnosno, drugi. A skok s motkom s doskokom na treći sprat ili nečiji krov.

Bacanje kugle u kovačnici, a diskova u nekoj od automehaničarskih ili DVD radnji.

Potezanje konopa zaživjelo bi u bilo kom vešeraju.

Prostor za trčanje na 100 i 200 metara mogao bi da zadovolji svaki naš kadrovski stan.

Za maraton od 42 kilometra je najlakše. Ovdje bih lično mogao da se uključim ustupanjem jedog svog manjeg posjeda koji bi u potpunosti odgovarao traženoj dužini. I to da se ne optrči cio, već samo pola.

Ako smo sve to obezbijedili, proglašavam MOSI-gre otvorenim.

O JEDNOJ NAGRADI

 

Član 1

Nagrada „21.jul“ dodjeljuje se svake godine na Dan opštine. Za Dan opštine utvrđuje se isti datum, iz pijeteta prema ovom veoma (ne)bitnom priznanju.

 

Član 2

Nagrada se sastoji iz povelje – običnog recikliranog komada hartije – i novčanog dijela, što je poenta svega.

 

Član 3

Nagrada se dodjeljuje grupi ili pojedincima koji su dali značajan doprinos u afirmaciji

grada, iako je, na kraju, ovo najmanje važno.

 

Član 4

Pravila o učešću na konkursu donosi vladajuća partija - normalno - i ona su izvršna, što je i poznato.

 

Član 5

Konkurs je javan, ali je glasanje tajno i ono se - predpremijerno - obavlja u prostorijama vladajuće partije.

 

Član 6

Po prispjelim prijedlozima zasijeda Izvršni odbor vladajuće partije i donosi odluku

o pobjedniku konkursa.

 

Član 7

Poslije odluke o laureatu, na Skupštini se formira žiri koji će da ga izabere, odnosno da

verifikuje odluku vladajuće partije.

 

Član 8

Žiri sačinjava 13 članova uključujući predsjednika žirija. Kompetencija nije nužna.

Šest članova je iz opozicionih partija, a samo 7 iz vladajuće partije, tako je glasanje neizvjesno jer uvijek postoji mogućnost da se i neko iz opozicije pridruži glasovima sedmorice veličanstvenih. Što se tiče greške među velikom sedmoricom - ona je isključena, baš kao i njihovi mozgovi dok, kao hipnotisani, zaokružuju ime za koje su programirani.

 

Član 9

Programiranje sedmorice veličanstvenih obavlja se u prostorijama vladajuće partije najmanje sedam sati pred glasanje žirija, a glavni programeri su predsjednik Opštine i predsjednik Opštinskog odbora vladajuće partije.

 

Član 10

Glasanje je formalno.

 

Član 11

Nalaže se svim opštinskim komisijama da se isti princip glasanja ili odlučivanja sprovodi

i u svim drugim segmentima života, a naročito kod zapošljavanja, dodjele stanova i slično.

NAPOMENA: Naravno, ovo je samo fantazija jednog prosječnog građanina Crne Mesopotamije. Svaka sličnost sa našim ličnostima i događajima, namjerna je.

PITOMA VUKOJEBINA

 

Na lokalnim predsjedničkim izborima u Crnoj Mesopotamiji za gradonačelnika Fakinvulfa izabran je gospodin Vulf. U početku je djelovao kao jagnje, ali se ispostavilo da je, u stvari, riječ o vuku u jagnjećoj koži.

Odmah je zauzeo čvrste pozicije (i opozicije). A onda se bacio na liječenje bolesne Opštine.

Uglavnom ju je kljukao tabletama na koje je ova alergična. Tako je bolest – umjesto da jenjava – još više buknula.

Nije prihvatao ničiju pomoć ubijeđen da svojoj Opštini sam može najviše da naudi. I, zaista, Opština se vrlo brzo našla pred stečajem. To je gradonačelniku Vulfu savršeno odgovaralo jer mu je najlakše bilo takvu da jaše.

Ubrzo je postigao da se za sve pita. Njegovi najbliži saradnici bili su samo tasteri koje je koristio kad treba nešto da mu završe ili kad hoće malo da se zabavi.

Bez njegovog znanja – a zatim odobrenja – nije moglo ništa da prođe. Nadgledao je sve – od dječjeg vrtića do staračkog doma.

Za upis u bilo koju školu, kriterijum je gradonačelnik Vulf.

Za svako moguće zapošljavanje na teritoriji Opštine, pa čak i za rad sa fekalijama, pita se gradonačelnik Vulf.

U komisiji za penzije glavni je gradonačelnik Vulf.

Da li nekom treba krov nad glavom procjenjuje gradonačelnik Vulf. Kome će se i kako raspodijeliti novi stanovi u svim zgradama koje postoje i koje će postojati, zna samo gradonačelnik Vulf.

Kad treba da se pojave, a kada da prestanu elementarne nepogode, odlučuje gradonačelnik Vulf. On zatim odlučuje i kome je nanesena materijalna šteta.

Pita se o svim uplatama, a naročito o raspodjelama.

Rođendani, ženidbe, porodi – nije ničija stvar dok ne odobri gradonačelnik Vulf.

Ne može se ući, a još manje izaći iz bilo koje trgovine bez uporednih Vulfovih papira preko kojih se utvrđuje šta je lično on odobrio za kupovinu, a šta je bez pitanja – na svoju odgovornost - kupljeno.

I velika nužda postala je stvar gradonačelnika Vulfa. On najbolje zna kome se ide u VC, a ko bi to iskoristio protiv vlasti, odnosno protiv njega.

Svakim danom uvećavaju se liste stvari za koje se treba njemu – i nikom drugom – obratiti.

Ako neko potegne pitanje disanja, i to će pod svoje uzeti lično on – gradonačelnik Vulf. Tako će moći da kontroliše ko će – i kada – trebati da diše.

NAŠE BANDE U RIO GRANDE

 

Onda kada od svega naprave pustinju, šerif i njegovi pomoćnici iz Teksasa utočište nalaze u Rio Grande. Rio Grande je prihvatilište krimosa sa cijelog Divljeg zapada. A naročito sa sjevera, od Teksasa grada.

U Rio Grande galopom po nagradu stižu svi koji dospiju na potjernicu. Ostavljaju i žene i djecu.

Rio Grande postaje njihova nova oaza lova (u mutnom).

Zbog hordi došljaka koje nadiru sa svih strana i nemoći da se odupru tolikoj najezdi mamuza, lukova i strijela, vrijedni farmeri se lagano povlače iz grada.

Moćni teksaški rendžeri se u Rio Grande razvrstavaju u bande, a svaka banda ima svog šerifa kojem se u potpunosti pokorava.

Šerif bande je uvijek u pravu. Bog i Manitu su na nebu, na zemlji on!

Teksašani se, uglavnom, raspoređuju u dva tabora. Ali najviše njih završi pod skute Velikog Poglavice, odnosno gospodara svih bandi. Dospjeti dotle san je svakog Teksašanina.

Kad se uvuče u Rio Grande, njemu ništa ne manjka i niko mu ništa ne može. Ovdje je kao u sigurnoj kući.

Veliki Poglavica samo konstatuje da je novajlija među njima, organizuje mu neki posao i smještaj, i to je to.

Veliki Poglavica dobro zna da su mu revolveraši, uglavnom, ljevoruki, ali ga to ne brine. Važan je broj.

A iz Teksasa mu redovno stiže optimalna kvota. To je idealna sredina za fabrikovanje nijemih kauboja, sorte koja ili ćuti ili ništa ne govori.

Brbljivi Teksašani od kojih nijesi mogao da dođeš do riječi, u Rio Grande nemaju šta da kažu.

Uglavnom češljaju pokericu i čekaju svoju zagarantovanu mjesečnu apanažu.

Prihvataju da je bolje biti posljednji u Rio Grande, nego prvi u Teksasu. Brzo zaborave sva obećanja koja daju svom narodu napuštajući rodnu preriju. Nastave da misle samo na sebe i gledaju da što ne prozbore.

Nije im to više Teksas gdje su mogli svašta da blebeću i da ostanu živi. U Rio Grande bi mogla i jedna jedina riječ da ih ubije.

Iole vještiji guslar bi lako zapjevao:

Svaki naš kauboj što do sebe drži,

što neprestano i svakog u smrt gura,

na obaraču i od sjenke što bio je brži,

u Rio Grande postaje samo karikatura.

Oni više ne zabavljaju druge, kao u Teksasu, već drugima postaju predmet zabave. Idealni likovi za tajvansku kanastu.

Dugačak je bio njihov put da od klovna dođu do klovna. Ko bi rekao da su između dospjeli da budu i šerif i njegovi pomoćnici.

To samo Teksas može da podnese.

GRADSKI KAUBOJ I DVA INDIJANCA

 

Niko ne zna odakle su se stvorili.

Jedan od dvojice Indijanaca se i ranije tu nešto muvao, ali nije bio toliko upadljiv.

Uglavnom je, sa obližnje živinarske farme, otkupljivao pera za svoju indijansku kapu, a kažu da je njima često znao da šara zidove pećine, što su kasnije arheolozi protumačili kao preteču zidnih novina, a samim tim i novinarstva.

Ovaj tihi Indijanac neprestano je pušio svoju lulu mira, odakle dolazi i njegovo ime. U prevodu sa indijanskog ono znači Oblak Dima.

Drugi Indijanac nikom nije bio poznat, ili je na ramenima nosio nečiju tuđu glavu nekoliko brojeva veću.

Bio je zadrigao i izgledao kao da je upravo progutao vola ili kakav drugi jednogodišnji ulov.

Ko zna koliko je gladnih moglo da se zasiti samo jednim njegovim obrokom. Ni sa kim ništa nije volio da dijeli. Bio je poznat i kao seoski Indijanac koji do tada nije silazio u grad.

Najzanimljiviji lik od njih trojice je, svakako, Kauboj.

Za razliku od Indijanaca, logično, on se drugom nekom molio bogu. U njemu nije bilo ni krvno zrnce indijanske krvi, što mu je davalo realnu šansu da bude izabran za šerifa.

Prije nego se dočepao pištolja, kažu da je bio toliko nepoznat da je u sred bijela dana mogao prošetati okolinom a da ga niko ne primijeti.

Imao je neku svoju rupu u kojoj je vijek provodio, na uštrb miševa koje je otuda najurio.

Jednog dana sunce je malo okasnilo, stvorila se pomrčina kao pred oluju, sijevnulo je nekoliko puta i sve se promijenilo.

Mještani su se našli kao u nekom paralelnom svijetu. U njihovo mjesto došli su niotkud Kauboj i ta dva Indijanca.

Sve se munjevito desilo kao u nekom košmarnom snu.

Nikom nije bilo jasno ko ih je doveo u grad I kako to da je baš ovaj nepoznati Kauboj izabran za šerifa?

Još čudnije, otkud Indijanci da mu budu pomoćnici.

I dok se narod čudio, ovi, ne samo da su postajali glavni, već sve glavniji i glavniji.

U početku su bili toliko smiješni da je narod ushićeno komentarisao kako se odavno nije bolje zabavljao.

Kauboj je bio pravi šeret. Zaista.

Sve što bi rekao izazvalo bi smijeh u narodu. Zaista.

A pri tom i Kauboj i oba Indijanca bili su mrtvi ozbiljni.

„Kakvi glumci“, oduševljavao se narod, „baš dobro što su među nama. Imaćemo besplatnu zabavu za cio život“.

Ali Kauboj i dva Indijanca uopšte se nijesu šalili. Oni, zapravo, nijesu ni znali za šalu. Kad je to narod konačno shvatio, bilo je kasno.

Njih je, naime, poslao Veliki Poglavica da od našeg malog zemljišta naprave veliku pustinju, a nasred nje – grad. Grad koji će kasnije biti poznat kao Teksas.

Kauboj i dva Indijanca su posao shvatili ozbiljno pa su već istog dana počeli sa izgradnjom pustinje.

Za dovlačenje pijeska prvo je trebalo obezbijediti prugu i zaobilaznicu oko mjesta gdje će se podići grad.

Veliki Poglavica, uvijek spreman za obračun kod O.K. korala, bio je zadovoljan njihovim entuzijazmom, pružao im je punu podršku i štitio ih od svih koji bi, eventualno, htjeli nešto drugo.

Kauboj i dva Indijanca imali su trnovit put i nije im bilo lako da dođu do pustinje kakva se od njih tražila.

Za ovaj posao morali su da angažuju veliki broj istomišljenika, naročito kauboja i Indijanaca iz svojih plemena.

Njih su odmah postavili na svim važnim rančevima odakle mogu da nadgledaju razvoj pustinje.

Pa čak i da učestvuju u tome svojom maštovitošću.

Nema staze, bunara, pašnjaka, kolibe, niti jednog kvadratnog centimetra zemlje gdje se nijesu mogli stvoriti uslovi za pravljenje pustinje.

Odmah se krenulo svom silom.

Angažovana je i privatna mehanizacija, sve kočije, rala i volovi.

Da bi pustinja zaista bila pustinja, mnogo šta je trebalo zaravnati, da ne kažemo, sravniti sa zemljom.

Ali uz jednu nesebičnu žrtvu, uz jednu odlučnost, u prvom redu Kauboja i dva Indijanca, zatim njihovih perjanica, kao i sve više nadolazeće radne snage iz njihovih plemena (Sijuksa i ostalih Apača), posao oko stvaranja pustinje ni u jednom trenutku nije doveden u pitanje.

Pustinja je bila na dohvat ruke. Svuda se moglo prepoznati njeno rađanje.

Veliki Poglavica je često obilazio radove, naročito kada je trebalo presjeći vrpcu za zatvaranje mnogobrojnih uspješnih farmi, rančeva I ergela jer je taj posao dugo već bio prevaziđen.

Pustinja je bila budućnost ovoga kraja. Takva prilika se nije smjela propustiti.

One koji su mislili da sve to samo sanjaju, nijesu ni budili. Ne vole oni kad se neko budi. Da se sanja – može. A od sanjara im pomoć nikad nije ni trebala.

Bili su sigurni u svoj kadar, a naročito u svoju vlastitu inteligenciju. Nikom drugom ne bi pošlo za rukom da tako brzo i svuda oko sebe napravi pustinju. Oni su kao stvoreni za takve poslove.

Reklamni panoi i bilbordi utrkivali su se da prikažu njihove podvige. Kao i čuvena tabla na ulasku u gradski atar koja s ponosom ističe: „Na obroncima plodnih pašnjaka nikla je moderna pustinja“.

Teksas se iz pepela vinuo u nebo. Posjeduje sva tri objekta potrebna za jedan grad. Tu je šerifova kancelarija, banka i salun Tegla.

I Kauboju i dvojici Indijanaca grad se iz prve dopao. Njihova slika i prilika. Svojih ruku djelo.

Kao priznanje za doprinos u pustošenju sredine, seoskom Indijancu je u centru Teksasa podignut novi šator, dok je za onog gradskog Indijanca, na već postojeći šator, podignut još jedan, trokrilni, sa izgledom čardaka ni na nebu ni na zemlji. Čudna i smiješna građevina na ovome svijetu.

Kauboju je bilo najteže. Toliko je imao konaka da često ne bi znao u kojem je zanoćio i pored koje žene, jer je i u tom pogledu bio kul. Pravi dasa. Klerk Gebl među kaubojima.

U opticaju su, uglavnom, bile dvije skvo. Starija Šejla i mnogo mlađa Šila. Šila je bila opasna cura zbog čega je sitna kaubojština drhtala pod njom dok čisti i održava teksaške konjušnice koje su bile pod njenom kontrolom.

Iako dobri prijatelji i saradnici, znalo se ko je šerif, a ko Indijanci. Kauboj je držao sve uzde u svojim rukama, a ovi su ga poštovali do opčinjenosti. Morali su za svaku sitnicu da ga pitaju, a ovaj im je odobravao tek svaku stotu molbu. Kada je trebalo da šmrknu nos, pitali su za odobrenje - već da zinu, to nijesu smjeli.

U takvom ambijentu, malo po malo, Kauboj je zavladao cijelom pustinjom, a ne samo gradom

Teksasom koji je već uveliko postao njegov privatni posjed.

Kauboj je u grad dovlačio isključivo ljudstvo sa svoje farme; regrutovao ga u poslušne kauboje, davao mu tu i tamo pokojeg konja, a upošljavao ga negdje na probijanju lokalnih pruga ili kod sebe u šerifovskom ofisu.

Svi su radili. Najprije kod njega, a onda za njega. Tako je imao materijala i mogućnosti da svoj posjed svakim danom uvećava.

Gledano sa istorijskog stanovišta, u Teksasu se iz feudalnog na prečac prešlo u moderno robovlasničko doba.

Kauboj i dva Indijanca nastavili su da jašu. Kao po običaju, na nivou luka i strijele. Čvrsto vjerujući da ih više ni rođene majke ne pamte kao obične prerijske goniče stoke.

Po svoj prilici, sa njima će nam puno trebati da stignemo tamo gdje smo bili prije stotinu godina.

U stara dobra vremena.

BOGINJE SU TUĐE ŽENE

 

Napustila me je. A bila je moja boginja i sve što ide uz to. Jedina žena na svijetu.

Kada je otišla mislio sam da ću od silne potencijalne energije eksplodirati ili će se planeta raspasti.

Već sjutradan sa čuđenjem sam mogao da primijetim da se ništa bitnije nije desilo, što je, razumije se, navodilo na sumnju u njene realne kvalitete.

Zavirujem sebe i spolja i iznutra. Kao da je sve u redu, samo mi se srcu rana pozljeđuje stara.

S druge strane, muskulatura je ostala više nego koherentna.

Nalazim da je to, za sada, najvažnije. Srce, duša i ostali unutrašnji organi naći će već svoje mjesto. Bar se nadam.

Skočio sam na noge lagane i prošetao gradom. Prvi put solo, bez nje.

Ubrzo sam došao do frapantnog zaključka da ulicama šeta još žena.

Ono što me je posebno iznenadilo – svaka od njih ima dvije noge. I sve su duge do zemlje.

Nevjerovatno, ali istinito: dvije ruke ne samo da je imala moja ženska, već to, sada vidim, posjeduju i sve druge žene.

Naročito me je šokirala jedna gospođica koja ima glavu i na njoj kosu.

A tek što ima lice i oči, to je već posebna priča.

A onda su, najednom, sve one bile nekako čitave. Sve od reda su imale i nos i usta.

Po prvi put sam na miru mogao da zaključim da sve žene imaju grudi, a naročito dupeta.

Jedva sam se smirio prihvatajući činjenicu da je to opšta pojava.

Sve su imale sve.

Samo što su ove imale i osmijeh. Kod moje bivše to nijesam primijetio.

Je li moguće da su druge imale nešto više od nje, od te moje nesrećnice?!

Kakva poražavajuća okolnost, boginje su bile neke tuđe žene, a moja tek obična ženka.

Ne mogu da shvatim koliko sam bio prevaren. Pored toliko boljih, bio sam vezan za nju, tako jednostavnu i svakodnevnu.

Njen odlazak mi je otvorio oči. Ili prosto, pored mene, ona nije mogla da se proizvede u boginju.

TV SERIJA I PAR CIGARETA

 

Priča mi prijatelj (sve iz prve ruke) šta sve nije uradio da bi impresionirao svoju taštu.

Najprije je počeo sa trista čuda odjednom:

a) biblioteka objavljenih knjiga (i ćirilicom i latinicom),

b) tuce samostalnih izložbi slika (svih tehnika i formata),

c) više štampanih memoara (sa srećnim i tužnim završetkom),

d) bezbroj priznanja (velikih i još većih),

e) gomila osvojenih nagrada (od novca do čokolade koliko je težak)...

Sve je to, u datom trenutku, stavio pred taštu na kantar.

Ne obazirujući se, ona je mirno pušila cigaretu i gledala svoju omiljenu TV seriju.

Uvidjevši da tako neće ići, nastavio je sa čudima, ali pojedinačnim.

Napisao je bestseler. Jedinstven od kako je pera i mastila!

Nije vrijedilo ni to što se prodavao čak i na kioscima.

Tamo je, kao bestselere, njegova tašta vidjela jedino cigarete.

U bioskop nije išla zato nije mogla da vidi ni filmove rađene po njegovim scenarijima.

Kao ni njegove drame izvođene u Jugoslovenskom dramskom koje se nalazi daleko od njenog okruženja. Doduše - ekranizovane - išle su i na Nacionalnoj televiziji!

Na kanalu koji baš i nije prokopan do njegove tašte. Kao ni kanal na kojem je godinama radio kao novinar.

Promocija njegove dvanaeste knjige poklapala se sa premijerom njene dvanaeste serije.

Ispostavilo se da je njegova tašta slušala sve radio stanice osim one na kojoj su emitovani njegovi prilozi.

Čitala je sve novine, osim onih u kojima je on objavljivao.

Najzad, predložio je (ovima što izmišljaju) da izmisle YOU TUBE. „Ako hoće, tu lako može da me pronađe“, kaže.

I zapazio ju je kako sjedi uz kompjuter „nakačena“ na pomenuti sajt, ali ono što je gledala, ponovo je bila njena serija, a u ruci - njena cigareta!

Trudeći se da impresionira svoju taštu, impresionirao je sve ostale.

Mogao je da se popenje na Mont Everest. Mogao je da zaustavi Zemlju. I da dubi na glavi, mogao je. Jedino svoju taštu nije mogao da odvoji od serije!

Niti da joj ozbiljnije ukaže na opasnosti od pušenja i svih tih bolesti koje su naznačene na kutijama njenih cigareta.

Narednih mjeseci bio je angažovan na organizaciji Olimpijade.

Ali preskočićemo to, kaže. „Nije me pronašla u kulturnom dodatku, a hoće u sportskom. Malo sjutra“.

Uzgred, saznao je da su u to vrijeme na TV-u uporedo išle čak dvije serije.

Jedna se poklapala sa olimpijskim nadmetanjima, a druga sa reprizama olimpijskih nadmetanja.

Ponovo je mogao da je zatekne kako podjednako dobro uživa i uz seriju i uz cigaretu.

Nema povlačenja, nema predaje. Užurbano je radio na novim aktivnostima.

Nadao se da tašta jednom mora pasti. Nije ona ni Kadinjača ni četrnaesti kilometar!

U svakom slučaju, više bi mu odgovaralo da je kao Prozor (u onom dijelu: noćas mora pasti).

Svoju popularnost je iskoristio da se nađe sa Milivojem Juginom. Ovaj je namah sagledao njegove jade i u iste stope pošli su na Mjesec.

Za letjelicu su zakačili ogromni transparent: SVE ZA TAŠTU, koji su kasnije poboli između američke i ruske zastave.

Malo su prošetali površinom Mjeseca, a onda pošli dalje. Posjetili su sve planete Sunčevog sistema, a za kraj su ostavili Mars.

Negdje u to vrijeme htio je da se javi tašti, da je pozdravi u direktnom prijenosu, ali ona je, kažu, baš tada pratila svoju seriju i tek otvorila novu paklicu cigareta (što znači da je ni ručak ne bi pomjerio dok je ne savlada).

Kad je konačno pao s Marsa - priča mi prijatelj - desilo se da padne baš u jednu koprodukciju tursko-latinoameričke serije.

Valjda zbog njegove potresne priče o želji da zadivi taštu, odmah su ga angažovali za glavnog glumca.

Serija je imala 146 epizoda i on se pojavljuje u svakoj. Glumi sebe.

A tašta (tog glavnog glumca u seriji) prati neku beskrajnu TV seriju i puši cigarete.

Baš kao i njegova tašta. Sve je isto.

Njegov zadatak u seriji sastoji se u tome da spašava svijet koji je u opasnosti od širanja prekomjerne količine dezodorans mirisa.

Serija nosi naziv PORODICA MIRISAVIĆ i prati jednu tročlanu porodicu u kojoj su otac, majka i kćerka.

Oni su slučajnim odabirom određeni da reklamiraju poznatu fabriku dezodoransa.

I s obzirom na to da od fabrike besplatno dobijaju ovaj proizvod, oni nijesu u stanju da se kontrolišu, već se svako malo špricaju reskim mirisima.

I tako oni, zbog pretjerane upotrebe dezodoransa, upadaju u razne komične situacije...

Do tragedije koja će uslijediti u 50-toj epizodi...

Poslije svega, tašta je imala o čemu da priča sa njim. Bar tako je mislio. Kad ono...

Divila se tom glumcu, ali ga nije prepoznala.

„Možda i ne zna kako izgledam“, čudio se moj prijatelj.

„Zna samo da ne pušim“, kaže.

Nije htio da joj smeta u praćenju serije o Džordžu.

Njegova tašta se oduševljavala tom vremešnom čikici - liku iz serije - koji nigdje ne ide bez dezodoransa.

Čak ni na spavanje! Obuče pidžamu, dobro se našprica, a onda – u krevet. I nikom nije jasno kako osvane živ bez upotrebe gas-maske.

Kad spava u hotelu, po dva sprata iznad i ispod njega evakuišu se u susjedni hotel. A češće u susjedni grad.

Zato on, gdje god da ode, priča kako nema gužve. Tačno znaš gdje gostuje. Cijeli grad bude pust. Nikom nije do gušenja!

Kod nas, podsjeća me prijatelj, u krevetu se dezodorans koristi jedino na mrtva čovjeka. I to onda kada ovaj počne da se osjeća.

- Sjajan i komičan lik, ponavlja tašta i pripaljuje novu cigaretu.

U nastavku će upoznati i kćerku ovog dezodorans manijaka.

Ona i otac su braća po dezodoransu.

Kada ona korača ulicom, sve što diše hvata zaklon. Nezaštićene mačke i psi lutalice padaju u nesvijest, poslije čega se, mahom, ne bude.

Ne pomaže ni društvo za zaštitu životinja. Reklama je reklama.

Lako se došlo na ideju da se kuća Mirisavića koristi i u vojne svrhe.

Ono što je za njih nenametljiv miris, za vojsku je bio školski primjer hemijskih otrova.

Ali ubrzo je za obuku regruta potražen bezbjedniji prostor.

Serija, dakle, iz komike naglo prelazi u tragiku, naročito kada preostali ukućani pronalaze beživotno tijelo majke u dnevnoj sobi. Sa nosom uprtim prema ventilacionom otvoru.

- Mogu li da pripalim?

Prvi put je skrenuo taštin pogled sa ekrana.

Gledala ga je kao nekakvo čudo:

- Zar ti pušiš, zete?!

- Da. Od jutros.

Nije mogla da vjeruje. Odmah mu je nazdravila svojom cigaretom i od sveg srca mu ponudila upaljač i pikslu!

- I serije pratim, nastavio je moj prijatelj razgovor sa taštom.

- I serije?

- Da, nekako su mi se uvukle pod kožu. Ne mogu bez njih.

- Stvarno? Isti si kao ja. Gledaš li ovu novu?

- Svakako.

- Odlična je, samo ne znam koliko ima epizoda.

- 146, rekao je, kaže, kao iz topa.

- Otkud znaš, nigdje ne piše.

- To je informacija sa snimanja.

Nije ga baš najbolje razumjela, ali su prašili. Po prvi put su imali zajedničku temu. Mogli su, kaže, satima da razgovaraju o serijama i cigaretama. Da prate i konzumiraju iste!

Našli su se.

- Koje cigarete pušiš?

- Bond.

- Ja sam prešla na ove jače...

I tu će se naći.

- U koliko nam počinje serija?

- Za nekoliko minuta.

- Sjajno. Biva sve uzbudljivija.

- Da, da.

Eto... Ponekad vam je tako malo potrebno da nekog impresionirate.

Jedna serija i par cigareta.

NEKE DRUGE ŽENE

 

Žene i u 80-toj koriste šminku. Sa njom izgledaju kao da im je 79 godina i to ih čini srećnim.

A samo godinu dana prije bile su nesrećne zbog toga što imaju upravo te godine.

Ali tada su se borile da izgledaju kao da imaju 78!

Žene od 78 se trude da izgledaju kao da imaju 77 godina, a one od 77 bi da su kao žene od 76!

I tako dalje. Odnosno, i tako nazad do dolaska na svijet.

Kao bebe, one žele da se ne rode bar još devet mjeseci. A prije toga, da im tata ne prilazi mami što duže, kako bi u osamdesetu ušle bar sa 78 godina.

Ako im ta jedna godina toliko znači, trebalo bi da im matičar već na startu upisuje godinu više, tako bi i stvarno izgledale kao da imaju godinu manje.

Ali i tada bi se šminkale.

Žene izgled toliko usporava da nikad ne žive u stvarnosti.

One idu naprijed, a izgledaju unazad. Retroaktivno. Susreću se sa sobom od prošle godine.

Zbog njih će i kraj svijeta da zadocni!

Žene su prije računanja zimskog vremena poznavale vraćanje unazad. Ali njihovo vraćanje nije išlo sat, već godinu unazad.

Godinu, pet, deset, u zavisnosti od težine šminke.

Šminka je od njihovih lica napravila revoluciju.

One sve manje znaju kako izgledaju. Sebe prepoznaju samo kada su ofarbane i našminkane.

Lako su prihvatile da su to one jer im se takve više sviđaju.

Čak traže da im se prizna da su mlade i lijepe. A ni najbolji restauratori se u tome ne bi snašli od debelog sloja šminke.

Izgled žene je relativna stvar. Ako znamo od kada datira, tada ona, možda, izgleda tu godinu mlađe, nije problem. Ali ako ne znamo da ima 80 godina, onda je ona za nas očajna sedamnaestogodišnjakinja koja izgleda 63 godine starija.

Mlađe su samo žene koje kažu koliko imaju godina. A bolje je da kažu više, tada će izgledati još mlađe.

Svakodnevno okolo možeš da sretneš bezbroj žena, a da zatim, kada su bez šminke, ni jednu ne prepoznaš.

Imaju dva krajnje različita lica od kojih je ono našminkano postalo njihovo oficijalno.

Ležeći na samrtničkoj postelji jedna stogodišnja gospođa je kao posljednju želju zatražila uobičajeno farbanje kose.

Jedna druga je, pak, doživjela srčani udar vidjevši sebe u čitulji.

A bila je to neka sasvim druga osoba koja našminkana liči na ovu kada je bez šminke.

Žene u ličnim kartama imaju fotografije koje ništa ne govore o njima kada su nenašminkane.

Ko su, zapravo, one? Postoje li žene sa fotografija u ličnim kartama?

S obzirom na hemijsko-fizičku činjenicu da je materija neuništiva i da ona samo prelazi iz jednog oblika u drugi, sasvim je vjerovatno da poslije šminkanja to više nijesu one, već neke druge žene.