SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

RIHTEROVA SKALA PO PEMBI

Pemba je nekoliko godina radio na prekookeanskom brodu.

Dešavalo se da u kontinuitetu po nekoliko dana ima morsku bolest. Tada bi mu izgledalo kao da se brod pretvorio u ringišpil.

Ubrzo ga penzionišu u kategoriji invalida, što i nije bio neki potez. I kasanije je na svako podrhtavanje povraćao iako je bio isključivo vezan za kopno i seizmologe.

Besplatno su ga vodali po svijetu i gdje god povrati, evakuiše se lokalno stanovništvo. Podrhtavanje tla Pemba bi osjetio već u utrobi zemlje, a za par sati bi na tom mjestu nastajali zemljotresi.

Po obimu njegovog povraćanja izračunavala se Rihterova skala. Etalon se čuva u Luvru, u karakterističnoj crnoj kesi.

 

SLAVNI PISAC

 

On je taj i taj pisac.

I da ti ne rekoh, sigurno bi ga prepoznao.

Malo je takvih za koje niko nije čuo.

A njega svi znaju po tome što ga niko ne zna.

To je njegov znak raspoznavanja.

I kad ti neko kaže, znaš onog pisca, onog što

ga niko ne zna, već ti je jasno o kome se radi.

Sada kad smo sigurni da ga ne znamo, lakše

nam je da govorimo o njemu.

Napisao je samo jedan roman. Htio je da ima

tačno 55 stranica!

U stvari, u prvoj verziji roman je imao svih

555 stranica!

Tada je pristupio skraćivanju.

Izbacuje sve što bi pripovijedanje odvuklo na neku drugu stranu (čitaj: što bi čitaoca

odvuklo na neku drugu knjigu!).

Najprije je izbacio opise prirode. Svi znaju

kako izgleda sunce, trava, bukva...

Zatim je izbacio opis sočnog voća. Nije on

od tih pisaca koji nas muče do te mjere da nam

voda pođe na usta. Kome to treba? Radije ćemo

zasjeći pravu lubenicu, nek sve puca od jedrosti

i mirisa!

Kad je roman sveo na 205 stranica, skraćivao

je dalje.

Izbacuje nebitne ustanove kao što su škole

koje nije završio, biblioteke koje nije posjećivao, pozorišta i opere koje je izbjegavao...

Skraćuje objekte. Izbacuje solitere, ostavlja

prizemne kuće.

Izbacuje megamarkete, ostavlja piljare.

Izbacuje planine, ostavlja brda.

Od brda „pravi“ brežuljke...

A sve zbog uštede na prostoru.

Kad ni to nije bilo dovoljno, okrenuo se likovima.

Izbacuje sve nebitne.

Neke rođake koji su mu se zamjerili, djevojke

koje ga nijesu voljele, kirijdžije ako je već prošao prvi u mjesecu, inkasante ako su već plaćeni računi, poštare ako nema pisama...

Strogo je vodio računa da vrijeme radnje nije

o nekom svecu ili prazniku.

Tako je izbjegao opis prvomajske parade, na primjer.

Uzima nedjelju! Tada se ne radi, nema gužve.

Glavni junak ne pije i ne puši.

Zamislite koliko puta nije morao da opisuje

pripaljivanje cigareta, pa povlačenje dima, pa

točenje i ispijanje pića (a još ako se pije kap po kap)...

Glavni junak nema hobi.

Ne izlazi.

Nema prijatelja. Nijesu mu potrebni.

On je u priči samo da ubije nekoga.

Naš pisac je najzad i glavnog junaka izbacio

jer se pojavljuje tek od 56.stranice!

Stranica manje – više, reklo bi se. Ali zamislite, eventualno, milionski tiraž. Milion stranica! A to umnogome poskupljuje štampu.

Dakle, morao je da leti i glavni junak!

To mu je neočekivano pomoglo jer je roman autobiografskog tipa.

Takoreći, sebe je izbacio, a žrtva je ostala unutar 55 stranica.

Tako je obavio zločin, a izbjegao kaznu.

Iz razumljivih razloga nije dozvolio da knjiga donese njegovu biografiju.

Zbog zloupotrebe u krimi službama.

Niko nije znao o kome se, zapravo, radi. Ko je ubica?

Ili, ko je pisac? Svejedno!

Vrhunac svega je da ni njegov izdavač to ne zna.

Izdavač čak ne zna ni da on piše.

Zna samo da se neko tuda muvao dok su slovoslagači radili svoj posao.

Sada ga i oni brinu jer zna da su davno izgorjeli u štampariji, zajedno sa njim.

Samo se ubica izvukao.

A izvukao se zato što je on ujedno i pisac.

ČOVJEK OD SVINJE

Znao sam za svinju od čovjeka. Ali ono što mi je pripovijedao Jaje (sa kratkosilaznim akcentom na „a“), inače vrsni drvodjelja, povratnik iz Švajcarske, dakle, ono što je on pričao bilo je i meni – kolekcionaru nevjerovatnih priča – pomalo nevjerovatno.

On je znao ne samo svinju od čovjeka, nego i čovjeka od svinje.

Kod ove svinje, uglađene i sa obaveznom kravatom oko šije, dolazili su mnogi za ugradnju pirsinga.

Šakom kukuruza ili kantom pomija mogao si da naplatiš bilo koju uslugu u ovom svinjcu sa pet zvjezdica. A tek prošivanje alki oko nozdrva i na usnama, to je rađeno za badava.

Eto šta sve svinja može da prenese na čovjeka gledajući u ogledalu svoju njušku i na njoj brnjušku. 

http://www.youtube.com/watch?v=QWc1X8jkY
hE

OPRAVDANA TUČA

Bilo je neminovno da će doći do tuče.

Sa puno ushićenja Brigita, njen dečko Kaljo i moji ortaci Idžo i Đip pričali su mi o toj sramoti da niko ne priskoči da ih razvadi.

A njih dvojica su se svojski mlatili do pucanja vilica i liptanja krvi. Neki tip je, kažu, pokušavao da stane između njih, ali na kratko, jer bi se ovi ponovo ukrstili kao dva jarca na klimavom brvnu.

Da se stvar ne bi širila, primjećuje Idžo, bili su ograđeni konopcima, a Đipu nije promakla ljepotica u ekstremno vrelim vrućim pantalonicama koja je baš tu našla da uči algebru, i to samo brojeve 1, 2 i 3.

Naravno da je moralo da dođe do tuče, pomislih. To je uobičajena stvar na jednom boks meču.

 

PRVI RADNI DAN

 

Preko Biroa rada obaviješten sam da sam dobio stalno zaposlenje.

Par riječi sadržao je naziv preduzeća, datum

i vrijeme kada treba da stupim na posao.

U nulti čas sam se obratio portiru tražeći

kancelariju toga i toga gospodina.

On me je, uz čudan osmjeh, zagledao od glave do

pete, a zatim me je uputio u pravcu poveće hale

šeretski promrmljavši:

- Svi su tamo. Ne možeš da pogriješiš. I

kome god da se obratiš, biće to osoba koju tražiš.

Nije me čudilo što mi se obraća bez persiranja, ali mi je bilo čudno ono šta je rekao.

Uz škripu predimenzioniranih metalnih

vrata, koja sam s naporom savladao, našao sam se negdje „tamo“.

Jeziva hladnoća mi je prva poželjela dobrodošlicu, a zatim i nepodnošljiva graja pedesetak ljudi, jednako odjevenih (jednako prljavo odjevenih), okupljenih u ćošku beskrajno velike prostorije, gdje bijahu, u nekakvoj limenoj kanti, zapožarili vatricu i tu se oko nje tiskali kao oko oltara.

A jedva da je i do najbližih dopirala toplota.

Uzgred rečeno, bio je kraj decembra sa rekordnim temperaturnim minusima tih dana.

I te godine.

Kad su me spazili, najednom su se, kao na potenciometru, utišali.

I prvo što su me pitali - ne znam zbog čega -

bilo je da li sam novinar.

Čekajući moj odgovor, zamrli su i posljednji decibeli žagora.

Samo sam ja mogao da se čujem.

Gledali su me kao spasitelja.

Bio mi je neobično drag njihov doček. Osjetio sam se veoma važnim.

Ali samo tih pet-šest trenutaka dok im

nijesam saopštio ko sam i zašto sam tu.

Istog časa prsnuli su u smijeh; vratila se

graja, podrugivanje i nezadovoljstvo.

Vrlo brzo su zaboravili na mene, okrenuli

se jedni drugima i nastavili svoju dragocjenu

graju koju sam im tako drsko prekinuo.

Nijesam mogao da pohvatam o čemu pričaju,

bili su veoma konfuzni i nedorečeni.

Jedino sam prepoznao gomilu psovki, ali ne

i lica kojima su one bile upućene.

Psovali su kao pedeset kočijaša u najboljoj formi.

Smatrao sam da im je to uobičajeno ćaskanje

dok se ne prikupe i ne počne radno vrijeme.

Ali ništa se nije promijenilo ni od sedam,

ni od osam, ni od devet.

Na sat se niko nije obazirao.

Zapravo, nikog nijesu čekali samo su razvlačili razgovor koji je, u njihovom slučaju, izgledao beskrajan.

Došlo je vrijeme za pauzu.

Prema satnici rada, koju sam dobio od portira, u toku je pauza za doručak.

Malo me je začudilo da niko ne reaguje, ne

hita vani i ne koristi svoje slobodno vrijeme.

Svi su i dalje grajali oko vatrice.

I dok je njima, po svemu sudeći, bilo zabavno, ja još uvijek nijesam mogao da pohvatam konce: gdje je moje radno mjesto, kada već treba da se

prihvatim posla i šta je, u stvari, moj predmet rada.

Od svega znam samo da se firma zove „Građos“

i da se bavi proizvodnjom i prodajom građevinskih elemenata.

Međutim, hala, u kojoj se već satima „diskutuje“, bila je potpuno prazna.

Mada je, zapazio sam, okolo bilo još takvih hala. U cijelom kompleksu, možda, pet ili

šest.

Sigurno je tamo ono pravo, pomislio sam.

Tamo je proizvodnja.

Bližio se kraj radnog vremena. Osam dangubnih sati je nekako iscurilo.

Razmišljam, ako ovako bude svaki dan, što se

posla tiče, neće biti teško.

Možda malo dosadno.

Ali vidim niko se ne buni zbog toga.

U Prospektu rada, koji sam dobio od portira, pronašao sam i nekakva normiranja, no čini

mi se da danas ništa nijesmo postigli.

Brinulo me je kako ću da se uklopim u

društvo, među kolege, jer sam dugo bio sam nad

svojim knjigama, elaboratima i disertacijama.

Nijesam navikao na priče, naročito ne na

priče gomile koje idu u stotinu pravaca i nigdje se ne završavaju.

Ništa od njihovog nijesam povezao; ne znam

šta su cijelih osam sati pričali.

Bio sam s njima, ali ko zna gdje u mislima daleko.

Opravdavam i njih i sebe: prvi mi je radni

dan. Sjutra će, sigurno, biti bolje.

Uklopićemo se već nekako.

Moraću i sam da se potrudim. Jer, šta ako

su juče još prebacili sve norme pa danas to na

miru proslavljaju, a ja ni da im čestitam?

Sjutra moram da im se izvinim zbog svoje nemarnosti.

U tom času trgnem se na poznatu škripu vrata kroz koja sam i sam ušao.

Prema nama su stupala tri muškarca odjevena kao tri manekena.

Sa propisne udaljenosti, dosta strogo i veoma hladno (u ionako promrzloj atmosferi), obratio nam se jedan od njih:

- Gospodo, kao što znate, danas ističe rok

koji smo vam dali da se gubite odavde! Što ste

štrajkovali, štrajkovali ste! Iskoristili ste

sve legalne i nelegalne varijante za traženje

svojih prava. Ali vi nam uopšte ne trebate! Svi

ste uredno dobili rješenja o otkazu, i molimo

lijepo. Imate Biro rada i tražite sebi drugi posao.

- Mene su upravo poslali u ovu firmu.

- Ma, nemojte? Da pogledamo vaše papire.

- Ovo je moj prvi radni dan, - htio sam da se

pohvalim, pružajući im ono što traže u nadi

da ću ih oboriti s nogu.

Glavni je malo tumarao po mojoj uredno složenoj dokumentaciji, ali se nije previše uzbudio:

- Tek što ste doktorirali na Građevinskom

fakultetu, već bi da radite. Ne ide to tako,

druškane. Neko vas je gadno uvalio i sada ste

izgubili mjesto na Birou rada. Sigurno su tamo

ugurali nekog svog. Iskoristili su vašu naivnost.

Nijesu dalje htjeli da razgovaraju niti sa

mnom, niti sa bilo kim drugim, okrenuli su se

i na odlasku poručili:

- Sjutra stiže mehanizacija. Sve se ruši do

temelja. Na ovom mjestu treba da nikne nova livada. Mi smo ekološka država.

Tako je počeo i završio se moj prvi i

posljednji radni dan u karijeri.

Više nijesam uspio da dođem do posla.

VIJEK TRAJANJA JEDNE LOPTE

Jednom dok su igrali fudbal Gajo, Vebo i još četvorica, lopta je uvijek bježala u stranu i išla visoko.

Dešavalo se da je satima ne bi vidjeli, a onda, kada bi odnekud doletjela, našla bi se u novom društvu.

I nije ulazila na vrata, već kroz zatvoren prozor razbivši staklo sve u komade. Zbog toga je najčešće završavala pod sjekiru.

Ni danas stručnjaci ne mogu da predvide koliki je vijek trajanja jedne lopte.

ISKUSTVA ROBERTA NIMANIJA

Nikad se ne bi desilo da Robert Nimani pogriješi u procjeni.

Dva naoružana medvjeda i jedan lovac preganjali su se čitavo subotnje prijepodne. I uvijek kada bi lovac imao na nišanu jednog od medvjeda, dešavalo se da onaj drugi od straha digne prednje šape uvis u znaku predaje.

Lovac bi to, logično, očekivao i od medvjeda kojeg drži na nišanu pa je odlagao pušku. A medvjed bi koristio lovčevu nepažnju i ispaljivao karabinsku municiju put njega.

I, kako je bio očajno neprecizan, pogađao je onog drugog medvjeda kojeg bi zatim uhvatla tolika panika da je lično od lovca tražio kutiju hitne pomoći.

Tako bi lovci uludo stradali i ne sluteći da ovi imaju takvu taktiku.

Znao je za to doktor Nimani, ali ko njega pita.

PLANINARENJE PITERA KOPITARA 

Piter Kopitar je učlanjen u Društvo planinara od njegovog formiranja. Imao je kompletnu opremu, ali je prvo penjanje uporno odlagao.

Planine su već ozbiljno počele da brinu što im se i on, kao sav normalan svijet, ne penje na vrhove.

Piter bi se na to samo zagonetno nasmješio. Planine su očajavale do te mjere da bi se pred njim osjećale ponizno kao ravnice. To bi Piter hladno koristio za partiju golfa na ravnoj zelenoj površini.

A onda bi se planine ponovo uzdizale što Piteru uopšte nije smetalo.

A nijesu mu ni trebale bogzna.