SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

JABUKA OTROVALA PITONA  

Sve je moglo da bude i gore, ali toga dana, jednostavno, nije bio njegov dan.

Par sati pokušavao je da se izvuče iz trbuha ogromnog pitona. Mogao je u nekoliko poteza to da uradi, ali nije htio da povrijedi ovu rijetku vrstu koja je, uz to, i zakonom zaštićena.

Imao je kod sebe perorez kojim je namjeravao da oljušti crvenu jabuku i pojede je u slast, onako bez kore, kad – ćap. Iznenada se nađe u tijelu pitona!

Morao je da odloži posao sa jabukom za kasnije, a sada mu je valjalo misliti kako da izađe vani, jer je vrijeme za šetnju baš bilo lijepo.

I onda se desilo čudo: jabuka je bila otrovna, piton je stradao, a Adam se nekako iskobeljao.

POŽAR  

Kada je krajem ljeta na jednom primorju izbio katastrofalni požar, kupačima ni suncobrani nijesu bili od velike koristi.

Mnogo je prijatnije bilo u vodi, a još i najbolje pod vodom istražujući najnovije modele dubinskih školjki.

Za sve to vrijeme, naše delegacije u svijetu držale su vatrene govore o protivpožarnim aparatima kojih imamo previše za tako mali broj ljudi koji znaju da rukuju njima.

A požar im je i dalje stajao na raspolaganju da nešto nauče.

RIBE SA GRANA  

Jednom je moj prijatelj Novo dva sata lovio ribu. Svaki put kada bi zabacio, štap bi mu se istrgao iz ruke i poboo među ostale topole u parku s druge strane jezera.

Sljedeće godine, kada je ostao bez poslednjeg štapa za pecanje, splavom je prešao jezero da bi sakupio sve odletjele štapove.

I da vidiš, svuda po granama visile su ribe, a štapovi su mirno trzali.

ČAS MOKRA, A ČAS SUVA  

Kad je zagazio u rijeku, priča mi prijatelj, osjetio je da je voda mokra.

Nijesam htio pred njim da pokazujem znake iznenađenja, ali ću tu činjenicu, svakako, provjeriti.

I još kaže, što je dublje gazio, sve više je močio garderobu.

Imajući to u vidu, drugi put je, prije ulaska u rijeku, skinuo sa sebe svu obuću i odjeću. Prešao je na drugu obalu i, onako kvasan, mogao je da zaključi da mu je negdje tamo bar garderoba suva.

Možda će nekome s onu stranu trebati baš takva.

TERASA    

Kad sam prvi put pao sa terase desilo se to prije nego što ću se tri godine kasnije roditi. Zatim sam, izlazeći na terasu, redovno padao.

Već kao stariji shvatio sam da terasa uopšte ne postoji, iako su ostavljena vrata za nju.

Kad sam ukapirao da se sve to dešava na petnaestom spratu, pomislio sam da sam lako mogao i da stradam.

Ne znam šta sam zatim preduzeo: da li sam izbetonirao terasu ili sam zabetonirao vrata. Ili sam polomio vrat, što me uopšte ne bi iznenadilo s obzirom na to da sada znam o kojoj visini je riječ.