ISPOVJEST OZRENA BONAČIĆA
Ozren Đonaj i Enver Marić se nijesu nikad sreli. Možda i jesu ali oni se ne poznaju od kako su rođeni. Zajedničko im je da su generacija i da su imena dobili po poznatim sportistima. S tim što je drugi uz ime uzeo i prezime poznatog golmana.
Što vam sve ovo govorim? Eto dokle to vodi, i njegov nadimak bi prisvojio samo da ga je ovaj imao.
OPRAVDANO KIKSANJE
Dvije ekskurzije su pošle u isto mjesto ali iz dva različita pravca.
Autobus A se propinjao kroz razne vrleti, gazio bare, upadao u rupe, mijenjao pneumatike, stavljao lance, dolivao gorivo, uključivao grijanje i hlađenje, da bi, poslije šest mjeseci vožnje bio nadomak mjesta u kojem je predviđena poludnevna ekskurzija.
Autobus B je bio iz tog mjesta, a i učenici su bili odatle, samo što je od škole do hotela trebalo da se vrate nekih trista metara jednosmjernom ulicom, da ne bi išli dva kilometra okolo.
Prvi je stigao autobus A.
Vjerovatno je autobus B negdje kiksao.
MOJ KRITIČAR
Dragoljub je kritičar koji je istrošio najviše hemijskih olovaka, pisaćih mašina i računara.
Koliko je samo o meni pisao pa da je dosta, a ne...
Kad sam već kod sebe, tu ću se i zadržati.
Tako sam upoznao Dragoljuba i najlogičnije je
da pišem o onom što najbolje znam, da se držim
činjenica.
Dragoljub je do dana današnjeg uspio da napiše tonu i po teksta o meni.
Ja pjesmu na dvije stranice, on stihovanu
kritiku na četiri stranice.
Ja pedeset aforizama, on sto njihovih tumačenja.
Ja priču, on o mojoj priči dvije priče.
Ja roman na 200 strana, on kritiku na 400 strana.
Nikako da ga preteknem.
Nijesam ni mogao jer pišem prvi, a on, kad
vidi koliko sam napisao, napiše duplo više.
Kad bi on prvi pisao kritiku, meni bi bilo
lakše. Prebrojim njegove stranice i napišem
djelo za toliko duže.
Ali on je moj kritičar i ne može da piše o nečem što još nijesam napisao.
Tu je u prednosti.
Ne pomaže mi nikakvo lukavstvo.
Jedino da u obliku akrostiha negdje umetnem
da djelo nije završeno, pa kad on napiše kritiku o onom što misli da sam završio, a ja nastavim i tako ga prestignem.
Ali ni to ne bi pomoglo jer bi on nastavio sa kritikom onoga što sam dopisao.
Ne vrijedi da pišem ni roman u nastavcima.
On bi o svakom nastavku napisao najmanje dva nastavka.
U početku nijesam obraćao pažnju na njega, ali postao je nezaobilazan.
Naročito od kada se nalazi na vrhuncu svoje slave.
Potrebna mu je, čujem, još jedna kritika da bi osvojio nagradu za životno djelo.
A nagradu dodjeljuje niko drugi do - moj izdavač!
Baš sam nešto tih dana okačio pisanje o klin, kad me posjeti moj kritičar.
- Aman, pomagajte, kaže, treba mi još 150 stranica teksta!
Nijesam znao da se za neku nagradu stranice broje, mislio sam da se čitaju!
Nije dalje morao ništa da mi kaže. Trebalo je da napišem djelo koje će imati polovinu stranica potrebnih za njegovu kritiku (čitaj: nagradu).
Nije vrijedilo nikakvo objašnjenje da sam ostavio pisanje. Sam se popeo i sa klina skinuo moju okačenu olovku.
- Nije bitno o čemu ćete da pišete, samo napišite tih 75 stranica!
Da, on će ionako djelo dočekati na nož i sjeckati ga sa zadovoljstvom na duplo više prostora.
I pored svega, dao sam čvrsto obećanje da ću mu izaći u susret.
Nedugo zatim, kratki roman je ugledao svjetlost dana.
Nije to bilo nešto najbolje što sam napisao, ali sam po prvi put mom kritičaru zatvorio „usta“.
Bio je bijesan. Redovno je o mojim djelima opširno iznosio sve najgore i nije mogao sebe da zamisli da nešto hvali.
A ja sam za glavnog junaka romana uzeo upravo njega i o njemu govorio sve najbolje.
Nije napisao kritiku.
Ostao je bez nagrade.
KUM RUZVELT
Jednom se moj kum Ruzvelt toliko napio da je sve duplo vidio. Teturao se ulicama i jedva razumljivo mrmljao: „Eureka, eureka!“
Stvari oko sebe je, najzad, jasno zapažao i ko zna koliko bi svoju sreću sa sobom bolje podijelio da je bio trijezan. Ovako nacvrcan nije znao ni da se raduje na pravi način.
Zapravo, u bezalkoholiziranom stanju ne bi ni imao razloga za slavlje. Tada vidi samo pola čovjeka, polovinu kuće, pola auta na dva točka. Sve na pola!
Takav je rođen, imao je samo lijevo oko i s naporom je mogao da zamisli kako stvari izgledaju u kompletu.
Tada, kada se dovoljno dobro napio, ništa nije morao da zamišlja, sve mu je bilo jasno.
GLUMAC
Glumac koji je trebalo da igra glavnu ulogu u visokobudžetnom 007 filmu iznenada je nestao.
Producenti su izbezumljeni jer je sa glumcem nestala i filmska klapna.
Strahuje se da bi on sada i sam mogao da nastavi snimanje filma što ne bi bilo dobro zbog scenografije koja je ostala. Ona će neminovno poći za glumcem, samo je treba slijediti.
I to bi bio najlakši način da se glumcu uđe u trag.
Najprije treba naći pristojnu udaljenost odakle je moguće pratiti kretanje scenografije koja je, u stvari, planeta Zemlja i uža okolina.
BORO I RAMIZ
Samo su Boro i Ramiz tačno znali ko je Boro, a ko Ramiz.
Imali su savršeno urađene „dragon skin“ maske od silikonske gume koje su svakodnevno mijenjali i razmjenjivali. Čak i više puta dnevno. Kasnije Tom Kruz u jednom filmu koristi isti fazon da izigrava Dimitrija.
Tako se dešavalo da je u jednom trenutku Boro Ramiz, a u drugom Ramiz Ramiz. A kada bi skinuo masku, Ramiz bi opet bio Boro.
I jedan i drugi su se lijepo zabavljali. Kada bi u društvu bio Ramiz, ogovarao bi se Boro i obrnuto. Da bi stvar bila besmislenija i Ramiz bi tada ogovarao Bora, a u stvari, ogovarao bi sebe jer je samo maska bila Ramizova. U posljednje vrijeme su ih poistovjećivali. To je bilo solomonsko rješenje.
Kada su se međusobno poubijali, niko nije znao da li je prvi pucao Boro u Ramiza, ili Ramiz u Bora. Zapravo, nije se znalo da li su pucali u maske ili u likove?
