SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

PRVI RADNI DAN

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 20:48

 

PRVI RADNI DAN

 

Preko Biroa rada obaviješten sam da sam dobio stalno zaposlenje.

Par riječi sadržao je naziv preduzeća, datum

i vrijeme kada treba da stupim na posao.

U nulti čas sam se obratio portiru tražeći

kancelariju toga i toga gospodina.

On me je, uz čudan osmjeh, zagledao od glave do

pete, a zatim me je uputio u pravcu poveće hale

šeretski promrmljavši:

- Svi su tamo. Ne možeš da pogriješiš. I

kome god da se obratiš, biće to osoba koju tražiš.

Nije me čudilo što mi se obraća bez persiranja, ali mi je bilo čudno ono šta je rekao.

Uz škripu predimenzioniranih metalnih

vrata, koja sam s naporom savladao, našao sam se negdje „tamo“.

Jeziva hladnoća mi je prva poželjela dobrodošlicu, a zatim i nepodnošljiva graja pedesetak ljudi, jednako odjevenih (jednako prljavo odjevenih), okupljenih u ćošku beskrajno velike prostorije, gdje bijahu, u nekakvoj limenoj kanti, zapožarili vatricu i tu se oko nje tiskali kao oko oltara.

A jedva da je i do najbližih dopirala toplota.

Uzgred rečeno, bio je kraj decembra sa rekordnim temperaturnim minusima tih dana.

I te godine.

Kad su me spazili, najednom su se, kao na potenciometru, utišali.

I prvo što su me pitali - ne znam zbog čega -

bilo je da li sam novinar.

Čekajući moj odgovor, zamrli su i posljednji decibeli žagora.

Samo sam ja mogao da se čujem.

Gledali su me kao spasitelja.

Bio mi je neobično drag njihov doček. Osjetio sam se veoma važnim.

Ali samo tih pet-šest trenutaka dok im

nijesam saopštio ko sam i zašto sam tu.

Istog časa prsnuli su u smijeh; vratila se

graja, podrugivanje i nezadovoljstvo.

Vrlo brzo su zaboravili na mene, okrenuli

se jedni drugima i nastavili svoju dragocjenu

graju koju sam im tako drsko prekinuo.

Nijesam mogao da pohvatam o čemu pričaju,

bili su veoma konfuzni i nedorečeni.

Jedino sam prepoznao gomilu psovki, ali ne

i lica kojima su one bile upućene.

Psovali su kao pedeset kočijaša u najboljoj formi.

Smatrao sam da im je to uobičajeno ćaskanje

dok se ne prikupe i ne počne radno vrijeme.

Ali ništa se nije promijenilo ni od sedam,

ni od osam, ni od devet.

Na sat se niko nije obazirao.

Zapravo, nikog nijesu čekali samo su razvlačili razgovor koji je, u njihovom slučaju, izgledao beskrajan.

Došlo je vrijeme za pauzu.

Prema satnici rada, koju sam dobio od portira, u toku je pauza za doručak.

Malo me je začudilo da niko ne reaguje, ne

hita vani i ne koristi svoje slobodno vrijeme.

Svi su i dalje grajali oko vatrice.

I dok je njima, po svemu sudeći, bilo zabavno, ja još uvijek nijesam mogao da pohvatam konce: gdje je moje radno mjesto, kada već treba da se

prihvatim posla i šta je, u stvari, moj predmet rada.

Od svega znam samo da se firma zove „Građos“

i da se bavi proizvodnjom i prodajom građevinskih elemenata.

Međutim, hala, u kojoj se već satima „diskutuje“, bila je potpuno prazna.

Mada je, zapazio sam, okolo bilo još takvih hala. U cijelom kompleksu, možda, pet ili

šest.

Sigurno je tamo ono pravo, pomislio sam.

Tamo je proizvodnja.

Bližio se kraj radnog vremena. Osam dangubnih sati je nekako iscurilo.

Razmišljam, ako ovako bude svaki dan, što se

posla tiče, neće biti teško.

Možda malo dosadno.

Ali vidim niko se ne buni zbog toga.

U Prospektu rada, koji sam dobio od portira, pronašao sam i nekakva normiranja, no čini

mi se da danas ništa nijesmo postigli.

Brinulo me je kako ću da se uklopim u

društvo, među kolege, jer sam dugo bio sam nad

svojim knjigama, elaboratima i disertacijama.

Nijesam navikao na priče, naročito ne na

priče gomile koje idu u stotinu pravaca i nigdje se ne završavaju.

Ništa od njihovog nijesam povezao; ne znam

šta su cijelih osam sati pričali.

Bio sam s njima, ali ko zna gdje u mislima daleko.

Opravdavam i njih i sebe: prvi mi je radni

dan. Sjutra će, sigurno, biti bolje.

Uklopićemo se već nekako.

Moraću i sam da se potrudim. Jer, šta ako

su juče još prebacili sve norme pa danas to na

miru proslavljaju, a ja ni da im čestitam?

Sjutra moram da im se izvinim zbog svoje nemarnosti.

U tom času trgnem se na poznatu škripu vrata kroz koja sam i sam ušao.

Prema nama su stupala tri muškarca odjevena kao tri manekena.

Sa propisne udaljenosti, dosta strogo i veoma hladno (u ionako promrzloj atmosferi), obratio nam se jedan od njih:

- Gospodo, kao što znate, danas ističe rok

koji smo vam dali da se gubite odavde! Što ste

štrajkovali, štrajkovali ste! Iskoristili ste

sve legalne i nelegalne varijante za traženje

svojih prava. Ali vi nam uopšte ne trebate! Svi

ste uredno dobili rješenja o otkazu, i molimo

lijepo. Imate Biro rada i tražite sebi drugi posao.

- Mene su upravo poslali u ovu firmu.

- Ma, nemojte? Da pogledamo vaše papire.

- Ovo je moj prvi radni dan, - htio sam da se

pohvalim, pružajući im ono što traže u nadi

da ću ih oboriti s nogu.

Glavni je malo tumarao po mojoj uredno složenoj dokumentaciji, ali se nije previše uzbudio:

- Tek što ste doktorirali na Građevinskom

fakultetu, već bi da radite. Ne ide to tako,

druškane. Neko vas je gadno uvalio i sada ste

izgubili mjesto na Birou rada. Sigurno su tamo

ugurali nekog svog. Iskoristili su vašu naivnost.

Nijesu dalje htjeli da razgovaraju niti sa

mnom, niti sa bilo kim drugim, okrenuli su se

i na odlasku poručili:

- Sjutra stiže mehanizacija. Sve se ruši do

temelja. Na ovom mjestu treba da nikne nova livada. Mi smo ekološka država.

Tako je počeo i završio se moj prvi i

posljednji radni dan u karijeri.

Više nijesam uspio da dođem do posla.


VIJEK TRAJANJA

ISKUSTVA R.N. — Autor pericajokic @ 20:37

VIJEK TRAJANJA JEDNE LOPTE

Jednom dok su igrali fudbal Gajo, Vebo i još četvorica, lopta je uvijek bježala u stranu i išla visoko.

Dešavalo se da je satima ne bi vidjeli, a onda, kada bi odnekud doletjela, našla bi se u novom društvu.

I nije ulazila na vrata, već kroz zatvoren prozor razbivši staklo sve u komade. Zbog toga je najčešće završavala pod sjekiru.

Ni danas stručnjaci ne mogu da predvide koliki je vijek trajanja jedne lopte.


ISKUSTVA ROBERTA NIMANIJA

ISKUSTVA R.N. — Autor pericajokic @ 18:55

ISKUSTVA ROBERTA NIMANIJA

Nikad se ne bi desilo da Robert Nimani pogriješi u procjeni.

Dva naoružana medvjeda i jedan lovac preganjali su se čitavo subotnje prijepodne. I uvijek kada bi lovac imao na nišanu jednog od medvjeda, dešavalo se da onaj drugi od straha digne prednje šape uvis u znaku predaje.

Lovac bi to, logično, očekivao i od medvjeda kojeg drži na nišanu pa je odlagao pušku. A medvjed bi koristio lovčevu nepažnju i ispaljivao karabinsku municiju put njega.

I, kako je bio očajno neprecizan, pogađao je onog drugog medvjeda kojeg bi zatim uhvatla tolika panika da je lično od lovca tražio kutiju hitne pomoći.

Tako bi lovci uludo stradali i ne sluteći da ovi imaju takvu taktiku.

Znao je za to doktor Nimani, ali ko njega pita.


Powered by blog.rs