SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

RASIJANO ŠKOLSTVO  

Bio sam u gadnom sosu kada su svi dobili svjedočanstva o završenoj školi, a mojeg nigdje nije bilo. Istina, nekih godina se dešavalo da me ni jedan nastavnik ne prozove da odgovaram, ali to me nije posebno uzbuđivalo.

Prve brige su nastale kada mi je razredni saopštio da me nema u dnevniku. Zatim su prelistani svi dnevnici osmog razreda. Zaključak je bio da me, možda, treba tražiti u sedmom razredu!

Paralelno sam i sam radio na rekonstrukciji svog života vezanog za Školstvo. A onda sam se, slučajno, na obali rijeke sreo sa Lešijem, sveznalicom i ekspertom za matematiku za peti razred. Pravio je „žabice“ izračunavajući tangente i sinuse koncentričnih krugova pitajući me, uzgred, kako se završilo moje svraćanje u njegovu školu.

To je, dakle. Vratio sam se četiri godine unazad kada sam greškom umjesto u svoju, ušao u njegovu školu. I tu ostao.

NEPAŽNJA    

Jednom su Marko i još dvojica bili dobre volje. Ova dvojica su po profesiji bili dželati, a Marko im je izdavao naređenja.

Toga dana baš ih je dobro krenulo pa su glave padale kao kiša. Uvođenje rada po učinku prava je stvar, pomislili su. I toliko od njihove sreće.

Kako sjutradan nije bilo na raspolaganju glava na ramenima, uhvatila ih je panika. Naredbodavac Marko nije tolerisao nerad. Proglasio ih je viškom radne snage ili bar jednog od njih. Na njima je bilo da se dogovore ko će da pokupi posljednju dnevnicu i da se već s novim danom kupi odatle, jer će i sam postati višak.

Prije nego će i njega stići ista sudbina, Marko je pred kraj radnog vremena zatvorio firmu proglasivši je nerentabilnom. Tako je umjesto bez glave, ostao samo bez posla.