SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

ZEMLJINA TEŽA KAO MODA

Kada je engleski farmer Isak posadio stablo jabuke, planeta Zemlja još ništa nije privlačila. Jabuka je rasla naopako, odozdo naviše, što je Isaka dosta zbunjivalo jer je do tada sve izgledalo normalno: stabla su rasla iz neba naniže tako da su krošnje dosezale i do zemlje. Kućama su se najprije gradili krovovi, zatim zidovi, da bi, na kraju, došli temelji. Stvari su padale uvis i to nije moralo da se uči u školi, svima je bilo poznato.

Farmer Isak Njutn je umro tri mjeseca prije rođenja svog sina koji se takođe zvao Isak. Ovaj je bio dosta nazadan i samo je njemu moglo da se desi da mu jabuka padne na glavu, umjesto da se slobodnim padom stropošta ka nebu.

I drugima je to bilo zanimljivo pa su riješili da im stvari, kao Isaku, padaju na zemlju. Ovo ludilo je brzo ušlo u modu. I danas je tako. 

TRIKOVI KOJI ŽIVOT ZNAČE

Božo, Ranjo, Garson i Nimani zapali su u finansijske neprilike u sred drugog semestra prve godine elektrotehničkog fakulteta. Za noćenje su se nekako snalazili, ali za hranu je bio problem.

Garson, inače bivši mađioničar amater, pokazivao je naivnom Boži stare trikove sa zrnima pasulja. Znao je na gomile da ih vadi iz nozdrva, ušiju, očiju, odasvud.

Promućurni Ranjo stao je da sakuplja zrnevlje koje je ovaj neoprezno razbacivao po sobi. Opazio je da bi zrnevlja bilo dovoljno za jedan čorbast pasulj. Svi su bili zadivljeni idejom, a Ranjo je, ujedno, bio i dobar kulinar.

Narednog dana predložio je Garsonu da ponovi trik, ali ovaj put sa graškom. Već istog dana na meniju za ručak našao se grašak.

Onda su svi imali neku ideju što se završilo švedskim stolom.

Kasnije im je ovaj talenat mnogo pomogao. Naročito kada su završili fakultet i počeli da rade. Od plate su mogli da žive samo uz pomoć trikova.

NIŠ - EKSPRES SVUDA PRVI STIŽE

Na svojoj redovnoj liniji Niš – Vranje, crveni autobus Niš - ekspresa ušao je, kao i obično, u tunel „Manojle“. Sve je bilo rutinska stvar do trenutka kada je autobus već trebalo da se pojavi na drugom kraju. Ali toga dana nešto nije išlo. Činilo se da tunelu nema kraja.

Nakon sedam dana uzaludne vožnje u tom smjeru, neko predloži da se vrate. Međutim, sada je bio zaturen i onaj početak tunela. Ni poslije petnaest dana nije se nazirao.

Putnici su bili izbezumljeni; vozač još i više. A, zapravo, sa tunelom je bilo sve u redu. Možda je neobično jedino to što je u istom trenutku kada je autobus ušao u tunel, planetu Zemlju progutala crna rupa.

Da su za ovo znali u autobusu Niš - ekspresa, ne bi toliko paničili. Sad lutaju svemirom tražeći izlaz iz tunela, ne znajući da, u stvari, traže izlaz iz crne rupe.

MILICA I NJENO STADO

Čobanica Milica je svakodnevno izgonila ovce na pašu. Na tom planinskom katunu brvnara u kojoj je stanovala i tor za ovce bili su tik jedno uz drugo.

Nije bila rijetkost da, onako umorna, dotjeravši zablejalo stado, ovce smjesti u svoju brvnaru, a ona prespava u toru.

Vidjevši gdje se nalaze, ovce bi se dale na sređivanje kućnih poslova, a čobanica bi ujutru blejući sama otišla na pašu.

MOLERI KOJI NE OSTAVLJAJU FLEKE

Poslije krečenja, u stanu nijesam zatekao ništa od stvari. Odmah sam zvao molere i tražio objašnjenje.

Oni su samo konstatovali kako je stan bio prazan kada su završili sa radovima, a da se ne sjećaju da li je čega bilo prije krečenja.

Slučaj sam prijavio policiji, oni su angažovali vještaka, a ovaj je, naposljetku, stvar stavio ad akta.

Bio sam očajan što ponovo moram da kupujem namještaj i sve ostalo kako bih popunio kuhinju, trpezariju, dnevnu i spavaću sobu, kupatilo i hodnik. Svaki milimetar je bio bijel da te strahota uhvati.

I baš kada sam se, godinu dana kasnije, pripremao da pođem u trgovinu, stvari su počele da se naziru. Najprije prozori i vrata, zatim patosi i tako redom.

Sada mi više nije bilo teško da shvatim u čemu je štos. Moleri su nekim čudom zaboravili da pomjere stvari pa su i njih okrečili. S pravom ih bije glas da nigdje ne ostavljaju fleke.

Kako su samo sve dobro ujednačili.

PISCI HAIKU POEZIJE 

Kada je izvjesna V.D. iz još izvjesnijeg BG napisala molbu za prijem u Udruženje književnika, za sobom nije imala ni jednu objavljenu knjigu.

Ali ona nije htjela da gubi vrijeme. Dok se razmotri molba, stići će i knjiga.

Naravno, kao i svi drugi koji žele da preko noći postanu književnici, uzela je da piše haiku. To je ona poezija gdje vam je za pisanje cijele zbirke potrebno ne više od frtalj sata. Računajući i pauzu za ručak.

Zbirka joj je ušla u antologiju, ali nije primljena u Udruženje. Šta znači kriterijum, za razliku od pisanja haiku poezije, za pisanje molbe je potrebno uključiti i mozak, a ne samo olovku.