MILICA I NJENO STADO
Čobanica Milica je svakodnevno izgonila ovce na pašu. Na tom planinskom katunu brvnara u kojoj je stanovala i tor za ovce bili su tik jedno uz drugo.
Nije bila rijetkost da, onako umorna, dotjeravši zablejalo stado, ovce smjesti u svoju brvnaru, a ona prespava u toru.
Vidjevši gdje se nalaze, ovce bi se dale na sređivanje kućnih poslova, a čobanica bi ujutru blejući sama otišla na pašu.
MOLERI KOJI NE OSTAVLJAJU FLEKE
Poslije krečenja, u stanu nijesam zatekao ništa od stvari. Odmah sam zvao molere i tražio objašnjenje.
Oni su samo konstatovali kako je stan bio prazan kada su završili sa radovima, a da se ne sjećaju da li je čega bilo prije krečenja.
Slučaj sam prijavio policiji, oni su angažovali vještaka, a ovaj je, naposljetku, stvar stavio ad akta.
Bio sam očajan što ponovo moram da kupujem namještaj i sve ostalo kako bih popunio kuhinju, trpezariju, dnevnu i spavaću sobu, kupatilo i hodnik. Svaki milimetar je bio bijel da te strahota uhvati.
I baš kada sam se, godinu dana kasnije, pripremao da pođem u trgovinu, stvari su počele da se naziru. Najprije prozori i vrata, zatim patosi i tako redom.
Sada mi više nije bilo teško da shvatim u čemu je štos. Moleri su nekim čudom zaboravili da pomjere stvari pa su i njih okrečili. S pravom ih bije glas da nigdje ne ostavljaju fleke.
Kako su samo sve dobro ujednačili.
PISCI HAIKU POEZIJE
Kada je izvjesna V.D. iz još izvjesnijeg BG napisala molbu za prijem u Udruženje književnika, za sobom nije imala ni jednu objavljenu knjigu.
Ali ona nije htjela da gubi vrijeme. Dok se razmotri molba, stići će i knjiga.
Naravno, kao i svi drugi koji žele da preko noći postanu književnici, uzela je da piše haiku. To je ona poezija gdje vam je za pisanje cijele zbirke potrebno ne više od frtalj sata. Računajući i pauzu za ručak.
Zbirka joj je ušla u antologiju, ali nije primljena u Udruženje. Šta znači kriterijum, za razliku od pisanja haiku poezije, za pisanje molbe je potrebno uključiti i mozak, a ne samo olovku.
O VAŽNOSTI NASTAVNIČKOG VIJEĆA
Tokom srednje škole Lešinar je vukao sve jedinice i jednu prelaznu. I to peticu iz matematike!
Njegov razredni nije vjerovao u ovakvu konfiguraciju ocjena pa je peticu dovodio u red smanjujući je na jedinicu.
Lešinar zvani Leši (već sam ga negdje pominjao), braneći svoju ocjenu često je otimao dnevnik i olovku gospodinu razrednom zbog čega je dogurao do ukora nastavničkog vijeća. Istini za volju, Leši je matematiku znao i za višu ocjenu, ali u srednjoj školi ona nije postojala. Profesor matematike mu je vraćao peticu, ali uzalud. I on je završio sa ukorom nastavničkog vijeća.
Danas Leši drži katedru za matematiku na Sorboni i nesmetano se bavi naučnim radom iz ove oblasti. To je primjer kako se nauka bez nastavničkog vijeća otme kontroli.
BERBERNICE ZA VIŠE OSOBA
Nekom brijanje baš lako padne.
Prolazeći pored izloga jeftinih slatkiša R. Nimani je ugledao M. Beštića. Ovaj je, takođe, bio neobrijan ali se nonšalantno kretao prema berbernici. S druge strane, Nimani je već bio u panici. Naime, neke glasove je gutao pa je morao da pravi veći otvor usta kako bi postigao jasniju artikulaciju. Ovo mu je naročito teško padalo prilikom brijanja jer nikad ne bi znao da li u tom trenutku dobro stoji sinhronizacija britve i otvora usta, odnosno ispupčenja grkljana. Jednom je za dlaku preživio samo što je prijatelju nazvao „dobar dan“.
Toga dana se mučio kako da pozdravi Beštića koji je potpuno neplanirano i bez ikakve potrebe došao na brijanje, jer se, inače, rijetko brije. Beštić je na okolnosti gledao drugačije jer on, zapravo, ne poznaje Nimanija da bi morao da ga pozdravi. Zato mu je mnogo lakše palo sve to.
KONJ MILOŠA OBILIĆA?
Orući neku kosovsku njivu jedan, naizgled, običan konj sapleo se i tresnuo glavom o ledinu.
Kada se dva mjeseca kasnije probudio, vratilo mu se pamćenje koje je izgubio još 1389. I odmah je stao da se raspituje o Muratu i Milošu.
Veoma slikovito je prepričavao kosovski boj, a istoričari su hvatali svaku riječ pišući tako prvu zvaničnu verziju ovog događaja.
Za iznošenje provjerenih činjenica mirno su mogli da se pozovu na jednog konja. Ovaj im je iz prve ruke ulivao znanje, jedino nije htio da im otkrije čiji je on, zapravo, konj, Muratov ili Milošev?
Ako se ispostavi da nije Ždralin, opet će biti polemike oko vjerodostojnosti priče o sukobu na Kosovu. Po njima, više zna jedan akademik nego Muratov konj, pa makar bio i očevidac.
AUTO BEZ GARAŽE
Niki je imao običaj da svoj auto ostavlja napolju. Čak ga je i vozio na otvorenom. Time je nepotrebno izazivao poštene nasilnike i vrijedne obijače. Zbog toga je više puta privođen.
A kada bi mu neko od pomenute klijentele razlupao šoferšajbnu, skinuo točak ili u kompletu sa zvučnicima iščupao audio uređaj, pozivan je na odgovornost.
Nikiju je bilo žao lopova što su se patili zbog njegovog auta, ali, stvarno, nije mogao da im pomogne; nije imao garažu.
Nasilnici, obijači i ostali lopovi bili su prepušteni sami sebi. Morali su u kontinuitetu da smišljaju nove havarije, ali takve da budu sigurni da će one uvijek ostaviti vidljive tragove na Nikijevom autu. Ili na nešto što se samo tako zove, a sve više ni na šta ne liči.
Niki je neprestano pozivan na sud i tamo podmirivao račune koji su se odnosili na Borbu za zaštitu lopovskih prava i dužnosti.
Nesrećni Niki je najveću grešku napravio kada je, najzad, htio da očajnim izgrednicima pokloni ostatak auta. Odmah je uhapšen i zatvoren zbog pokušaja korupcije. A lopovi su time ostali bez dalje motivacije za rad. Mada je od Nikijeve olupine ostalo jedino još mjesto gde se ona nalazila.
VUK I DVIJE CRVENKAPE
Radeći prekovremeno vuk je jednom naišao na dvije Crvenkape. Jedna se zaputila baki, a druga ka Skupštini. Zajednički dio puta vodio je kroz šumu i on je Crvenkapama bio najzanimljiviji. Htjele su da vide da li vuk, stvarno, zna priču o njemu i Crvenkapi.
Nijesu dugo čekale na odgovor, vuk je odmah smazao onu koja se uputila baki, što znači da ne zna priču do kraja.
Druga Crvenkapa ga je pitala kako se odlučio koju će da pojede, a vuk je, uredno podrignuvši, elaborirao: „Brinem o svom zdravlju. Sve što je vezano za Skupštinu ne mogu da svarim.“
DUBLJENJE NA GLAVI
Zeja je znao satima da dubi na glavi.
Prvi put je to uradio kada je htio da dođe do čokolade. Mada je jasno rečeno: „Nećeš je dobiti makar dubio na glavi!“
Zeju je više zanimalo šta to ima kod tog famoznog dubljenja. Čokoladu, naravno, nije dobio, ali je naučio ovu vještinu. Toliko ju je, zatim, usavršio da je svakog mogao da zadivi sa koliko umjeća i ljubavi prilazi toj disciplini.
Sada bi čokolade pljuštale samo da ne prestaje sa dubljenjem. Eto kako čovjek mijenja odluke. Zbog toga Zeja sad neće da dubi na glavi.
ALBINA IZ EVROPA PUTA
Ni jedna djevojka nije znala da prođe gradom kao Albina. Pod njenim štiklama ulica je sama promicala kao pokretna traka kakvog površinskog kopa.
Poštari su negodovali zbog toga jer bi se brojevi na adresama samo komešali.
Ali su agenti iz Evropa puta zadovoljno trljali dlanove vrbujući je da radi za njih.
Troškovi firme su svedeni na minimum.
I da ne povjeruješ, ni valjak ni ostale mašine nijesu morali da se pomjeraju dok bi površina za asfaltiranje sama prolazila ispod njih podstaknuta Albininim defilovanjem.
Iza bi nastajao najfiniji put prvoga reda.