SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

KUM RUZVELT  

Jednom se moj kum Ruzvelt toliko napio da je sve duplo vidio. Teturao se ulicama i jedva razumljivo mrmljao: „Eureka, eureka!“

Stvari oko sebe je, najzad, jasno zapažao i ko zna koliko bi svoju sreću sa sobom bolje podijelio da je bio trijezan. Ovako nacvrcan nije znao ni da se raduje na pravi način.

Zapravo, u bezalkoholiziranom stanju ne bi ni imao razloga za slavlje. Tada vidi samo pola čovjeka, polovinu kuće, pola auta na dva točka. Sve na pola!

Takav je rođen, imao je samo lijevo oko i s naporom je mogao da zamisli kako stvari izgledaju u kompletu.

Tada, kada se dovoljno dobro napio, ništa nije morao da zamišlja, sve mu je bilo jasno.

GLUMAC  

Glumac koji je trebalo da igra glavnu ulogu u visokobudžetnom 007 filmu iznenada je nestao.

Producenti su izbezumljeni jer je sa glumcem nestala i filmska klapna.

Strahuje se da bi on sada i sam mogao da nastavi snimanje filma što ne bi bilo dobro zbog scenografije koja je ostala. Ona će neminovno poći za glumcem, samo je treba slijediti.

I to bi bio najlakši način da se glumcu uđe u trag.

Najprije treba naći pristojnu udaljenost odakle je moguće pratiti kretanje scenografije koja je, u stvari, planeta Zemlja i uža okolina.

BORO I RAMIZ  

Samo su Boro i Ramiz tačno znali ko je Boro, a ko Ramiz.

Imali su savršeno urađene „dragon skin“ maske od silikonske gume koje su svakodnevno mijenjali i razmjenjivali. Čak i više puta dnevno. Kasnije Tom Kruz u jednom filmu koristi isti fazon da izigrava Dimitrija.

Tako se dešavalo da je u jednom trenutku Boro Ramiz, a u drugom Ramiz Ramiz. A kada bi skinuo masku, Ramiz bi opet bio Boro.

I jedan i drugi su se lijepo zabavljali. Kada bi u društvu bio Ramiz, ogovarao bi se Boro i obrnuto. Da bi stvar bila besmislenija i Ramiz bi tada ogovarao Bora, a u stvari, ogovarao bi sebe jer je samo maska bila Ramizova. U posljednje vrijeme su ih poistovjećivali. To je bilo solomonsko rješenje.

Kada su se međusobno poubijali, niko nije znao da li je prvi pucao Boro u Ramiza, ili Ramiz u Bora. Zapravo, nije se znalo da li su pucali u maske ili u likove?

RASIJANO ŠKOLSTVO  

Bio sam u gadnom sosu kada su svi dobili svjedočanstva o završenoj školi, a mojeg nigdje nije bilo. Istina, nekih godina se dešavalo da me ni jedan nastavnik ne prozove da odgovaram, ali to me nije posebno uzbuđivalo.

Prve brige su nastale kada mi je razredni saopštio da me nema u dnevniku. Zatim su prelistani svi dnevnici osmog razreda. Zaključak je bio da me, možda, treba tražiti u sedmom razredu!

Paralelno sam i sam radio na rekonstrukciji svog života vezanog za Školstvo. A onda sam se, slučajno, na obali rijeke sreo sa Lešijem, sveznalicom i ekspertom za matematiku za peti razred. Pravio je „žabice“ izračunavajući tangente i sinuse koncentričnih krugova pitajući me, uzgred, kako se završilo moje svraćanje u njegovu školu.

To je, dakle. Vratio sam se četiri godine unazad kada sam greškom umjesto u svoju, ušao u njegovu školu. I tu ostao.

NEPAŽNJA    

Jednom su Marko i još dvojica bili dobre volje. Ova dvojica su po profesiji bili dželati, a Marko im je izdavao naređenja.

Toga dana baš ih je dobro krenulo pa su glave padale kao kiša. Uvođenje rada po učinku prava je stvar, pomislili su. I toliko od njihove sreće.

Kako sjutradan nije bilo na raspolaganju glava na ramenima, uhvatila ih je panika. Naredbodavac Marko nije tolerisao nerad. Proglasio ih je viškom radne snage ili bar jednog od njih. Na njima je bilo da se dogovore ko će da pokupi posljednju dnevnicu i da se već s novim danom kupi odatle, jer će i sam postati višak.

Prije nego će i njega stići ista sudbina, Marko je pred kraj radnog vremena zatvorio firmu proglasivši je nerentabilnom. Tako je umjesto bez glave, ostao samo bez posla.

BLANKO FOTOSI  

Dešavalo se da zimi snijeg napada i preko krovova kuća. I dok bi dimnjaci pušili, moglo je da se nasluti da u domaćinstvu ima živih. Kada bi snijeg i dimnjake zatrpao, sve bi bilo bijelo i ravno, ali ovaj veličanstveni prizor malo ko je mogao da vidi.

Jedino pijanci koji se kasno vraćaju kući s tim što bi i oni negdje na putu bili zavijani i, opet, ništa.

Možemo samo za zamišljamo kako to izgleda. Ili da razmatramo snimke sa satelita: sve same bijele površine preko cijele fotografije.

Nešto, zaista, veličanstveno. 

KO SMO SAD MI 

Imao sam dva dobra druga sa kojima bi razgovor tekao kao mlijeko. I uvijek bi nam zasmetalo kada bi neko mijenjao temu, jer je postojala opasnost od narušavanja jedinstvene harmonije u komunikaciji.

A kada bi stvar krenula po zlu, pretvarali bi se u likove naših neprijatelja i, savršeno ih oponašajući, svađali bi se do mile volje.

A onda bi se vraćali sebi i sve bi, ponovo, bila pjesma. Dok jednom nijesmo zaboravili da li smo se vratili ili ne.

Sada, kada se sretnemo, ne znamo šta nam je.

NELOGIČNI VOZAČ 

Nije bio rijedak slučaj da ga sretnu u gradskom prevozu, ali su se začudili kad su ga jednom vidjeli da upravlja tramvajem u krugu dvojke. Sigurno da nije imao ni ličnu kartu, a da ne govorimo o vozačkoj dozvoli.

Neko je bržebolje dojavio policiji, ali nesreća je u tome što se na poziv nije odazvalo službeno lice, već ponovo vozač tramvaja. Ili se radilo o njegovoj kopiji. Toga dana, a i inače, po gradu ga je bilo u bezbroj verzija.

Kada je pravi vozač tramvaja došao k svijesti, od prizora koji je zatekao pao je u nesvijest. Ako ponovo dođe k svijesti, ali u okruženju koje mu odgovara, možda će se sjetiti šta je tada vidio.

I to bi bilo rješenje priče.

ZAKASNELI  PRVAČIĆ 

Već je bio prilično star kada su ga upisali u prvi razred. Nije bilo koristi od toga da će nešto da nauči, ali, smatrali su njegovi sinovi, nije zgorega da ima makar završenu osmogodišnju. A ne bi bježali ni od četiri razreda, samo da se opismeni.

Da li se uplašio od tolikog broja mališana, ili je bio mnogo gladan, ne zna se, tek, sa vrata stao je da ždere. Nije pravio pitanje da li je dječak ili djevojčica, uglavnom, gutao je sve u slast.

Još istog dana izbacili su ga iz škole ne dajući mu drugu šansu, jer od prvaka ništa više nije ostalo.

KOLAČI  

Navikavanje na čokoladu i kolače mu je išlo vrlo teško. Čokoladu je i nekako razumio jer je sa nje najprije trebalo skinuti papir i aluminijumsku foliju, ali kolači su mu bili nejasni.

Sigurno ga je mučilo šta se kod njih jede, a šta baca. Istražujući, kolače je sitnio na mrvice i mijesio, pa kada ne bi došao do koštice silno bi se uplašio. Nije znao gdje one završavaju, jer ih sam očigledno nije gutao. Pa se desilo da od dobijene smjese pravi čokoladu i tako, u tom obliku, jede kolače.