SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

VAŠKE

Gužve u gradskom prevozu često su tolike da putnici bukvalno jedni drugima stoje na nogu. A glave im se samo sudaraju. Ovo posljednje je naročito važno za preživljavanje, odnosno produžavanje života domaćih vaški.

U punđi jedne gospođe one su bile prilično uznemirene zbog veoma toksičnog mirisa i bilo im je nužno da brišu odatle.

Ali uslovi za njihov bijeg bili su nezavidni jer se još uvijek sve odvijalo na stanici za bus, gdje nije postojala optimalna gužva za prelazak vaški s glave na glavu. I sve su morale da podlegnu.

Kašnjenje gradskog prevoza u direktnoj je srazmjeri sa migracijama vaški, odnosno njihovom održavanju u prirodi. Zato Društvo za zaštitu vaški apeluje na gradski prevoz da kašnjenja svede na najmanju moguću mjeru jer bi vaške uskoro mogle biti ugrožena vrsta.

ROBERTOVA PRVA EKSKURZIJA

Na jednoj đačkoj ekskurziji Robert Nimani je zapazio da, poslije svake pauze, u autobusu bude ili jedan učenik manje, ili dva profesora više, ili da vozač ima brkove, ili da ih nema. Zapazio je, takođe, da su sjedišta u autobusu čas crvena, a čas plava.

Samo jednom, kad nije izlazio na pauzu, sve je bilo u redu.

Onda se zabavljao gledajući slajdove koje je napravio svojim foto-aparatom. Bilo mu je zanimljivo da su i registarske tablice na autobusu, poslije svake pauze, bile drugačije, što se jasno vidjelo...

Ko zna kada će da ukapira da je sve u redu, samo što on svaki put uđe u drugi autobus, jer ih na ovakvim ekskurzijama ima k’o mrava. 

SVE ZA LJUBAV

Dogovorili su se da se nađu kod fontane u pola jedanaest. Mita je došao na vrijeme, a Selena mu je javila da malo kasni.

Ubrzo, dvadeset godina nakon toga, Mita primjećuje Selenu kako mu ide u susret. „Vrijeme je bilo“, kaže Mita i poklanja joj plastični cvijet koji, uprkos svim tim godinama, za divno čudo, još nije uvenuo.

- Ti nijesi Selena?

- Ne, mama mi je rekla gdje ću vas naći.

- Meni je javila da će malo da kasni.

- Nije joj kasnila, jer da jeste, ne bih se ja rodila.

Na ove riječi Mita se skameni. Zar je toliko prošlo, a samo je htio da iskoristi pauzu za doručak.

Sad ga brine da li je gladan?

PRIVREMENA LUDNICA 

U jednoj psihijatrijskoj klinici stvar se otela kontroli. Ludaci su počeli da odbijaju poslušnost i sve više su stali da oponašaju intelektualce. Vijest o ovome brzo je stigla do Ministarstva zdravlja, ali ovdje niko nije bio normalan šta da preduzme.

Postojala je opasnost da tek izgrađena ludnica ode pod stečaj, zbog tu nekih budala koje odbijaju da budu lude. I šta je drugo moglo već da se objekat privremeno opskrbi onima koji se samo prave ludi, a onda bi se na njima dalje radilo. Imao bi ko da im da primjer, jer su doktori te ustanove sve jedan luđi od drugoga.

PRVI HOD PO ZEMLJI

Kada su s krova Izraelove kuće počeli da padaju ljudi, to ni malo nije bilo zabavno. Izrael ih je vraćao jer je trebalo da padovi budu suvišni. Onda je neko predložio suludu ideju da se spuste niže i probaju po zidovima.

U početku je to funkcionisalo, ali ubrzo se ispostavilo da je investicija neobično velika. Samo za izradu neophodnih pravougaonih nosača trebalo je izdvojiti više nego za podizanje cijele zgrade za pješačku komunikaciju.

Tek kad je, prilično nespretni, Mios pao na tle i kada je pošao prema najbližem zidu, kojim bi nastavio put do kuće, nije mogao da vjeruje u kakvo otkriće se uvalio. Bez ijednog pada napravio je, u kontinuitetu, čak deset koraka. Vijest se brzo proširila, da bi, uskoro, svi za pješačenje koristili tle.

A onda se ispostavilo da su drumovi još očigledniji za tu namjenu.

Krovovi su brzo postali prošlost.

KOTRLJAJUĆE KAMENJE

Kao mali, Robert je volio da kotrlja kamenje niz čakorske strane i to bi ga veoma razonodilo. Za njim bi ostajale samo stijene koje nije mogao da uprti.

Četrdeset pet godina kasnije, vratio se da dovrši posao, ali Čakor planina sad bijaše sišla dolje, a sve ono kamenje što se godinama s njega kotrljalo, sad mu visaše nad glavom.

Onda je Robert prepoznao jedan svoj kamen – na njemu je pisalo njegovo ime – uzeo ga je i vratio tačno tamo odakle ga je i skotrljao. Bio je to, u stvari, prvi kamen s kojim je počeo.

I, u isti čas, sve stade da se vraća odakle je i došlo.

Čakor se ponovo uzvisi.

Sad Roberta muče okolne planine. Gdje su bile prije nestašne djece koja su, nepažnjom, mijenjala Zemljin izgled. Nije isključeno da su se i planete odnekud dokotrljale.

Izgleda da ništa nije na svom mjestu.

POSLJEDICA NAJDUŽEG VOZA NA SVIJETU

Najduži voz na svijetu, inače popularni, Trans Šumadija express, nakon izvjesnog vremena dobio je još vagona. Tako je sada on bio dugačak tačno od Beograda do Bara.

A samo je na toj liniji i saobraćao.

Oko njegovog kašnjenja više nije bilo govora. Bio je prisutan na svakoj stanici.

Jedino je malo čudno bio organizovan prevoz putnika. Oni su, smješteni u specijalnim kapsulama, slobodnim padom, kao niz tobogan, jurili kroz hodnike voza i padali tačno u more. Zatim bi izlazili iz kapsula, a one bi se vraćale u Beograd, na način kao što funkcioniše ski lift.

Vremenom je potreba za vozom nestajala, a ski lift je našao i neke druge svoje primjene. Prvenstveno u skijaškim centrima gdje su skijaši, iz nejasnih razloga, odabrali da ih koriste samo u jednom pravcu. Sad, uzbrdo ili nizbrdo, ski lift je tu bio tolerantan.

NAJDUŽI VOZ NA SVIJETU

Konstruktor

poznate

marke

vozova,

inače

naš

čovjek,

napravio

je

voz

za

Ginisa.

Kada

je

postavljen

na

stanicu

u

Beogradu,

lokomotiva

se

našla

u

Užicu,

a

posljednji

vagon

u

blizini

Novog

Sada.

I

pođe

voz

na

svoju

redovnu

liniju

Beograd –

Bar.

Ustali

se

termin.

Ali

da

vidiš

užasa

kada

spiker

sa

zvučnika

najavi

dolazak

u

Bar

i

svi

pohrle

da

vide

more.

Ubrzo

oni

iz

posljednjih

vagona

ustanove

da

mora

nema

ni

od

korova.

Onda

shvate

da

njihov

dio

voza,

zapravo,

ne

može

da

dopre

ni

do

Valjeva.

Bez

obzira

što

na

voznoj

karti

lijepo

piše

da

je

posljednja

stanica

Bar.

Valjevčani

se

ubiše

tražeći

gdje

da

smjeste

tolike

turiste,

a

da

im

plaža

ne

bude

daleko.

DRAŠKO vs DIGITRON

Za Draška digitron nije postojao. Da li je bio staromodan ili ne, ali priznavao je samo olovku.

Ne bavi se matematikom, kaže, već trgovinom.

Radio je u prodavnici mješovite robe i na poslu nije skidao dugački plavi mantil. Zanimljivo je da ga nije skidao ni na putu do kuće. A ni tamo, kolaju glasine, tako da je dalja priča o mantilu bespredmetna.

Možda su samo džepovi važni; onako ukrašeni zatnutim hemijskim olovkama i blokovima za računanje. Izvadi pomenute rekvizite, podvuče crtu i sabira.

Imao je neke svoje metode: osam i sedam – šesnaest, ali i devet i sedam – šesnaest...

Kuću je od toga napravio.

Njegov kolega ni kuće ni kućišta. Nije mogao da sakrije da koristi digitron.

LJUBAV U VRIJEME VIRUSA 

"Pišem vam – šta bih znala bolje?"
Evgenije i Tatjana su se voljeli više nego dvije budale. 
Bili su veoma skromni, ali su se po nečemu, ipak, razlikovali od normalnih budala. Možda po tome što niko od njih nije postojao, ali to se, skoro, nije ni primjećivalo. U svakom slučaju, „kroz Windovs, pa u svijet“. 
Internet veza je tih dana baš bila u krizi i trebalo je naći nekog da je, nedvojbeno, učvrsti. A par budala je uvijek poželjno. 
Umjesto dvije čaše u „Esplanadi“ – brzopotezno tipkanje strasti. Njegov miš i njena tastatura znali su da naprave takvu predigru da je topljenje plazme na monitoru bilo s uživanjem. 
I tek što su htjeli trajno da sviju toplu internet mrežu – kvrc! 
Samoanalizom kompjutera u tom stanju: virus je pojeo njega, a i nju. 
Više ni AVAST nije mogao da im pomogne, a kamoli NOD.