SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

ŠIBOVE VJEŽBE ZA KONAČNI NESTANAK

Šibo je volio da pravi štosove s tim da bude nevidljiv. Po nekoliko minuta je uspijevao da iščezne i da se zatim pojavi, ali na drugom mjestu.

Ovo ga je zabavljalo do te mjere da je uporno vježbao da se što kasnije pojavi. Tako se iščezavanje produžavalo za po minut i minut.

Nekoliko godina kasnije - sada već majstor u nevidljivosti i iščezavanju – nije se više ni pojavljivao.

Uzalud su organizovane i potjernice i detektivi. Od Šiba ni traga ni glasa. I to baš u trenutku kada je sa sobom odnio sav novac iz jedne ugledne banke.

KAKO JE KOLE PRESTAO DA PUŠI 

Kole, iz milošte zvani Koka Kole, znao je svakome da kontrira. Nema te priče koju on nije u stanju da izokrene. Niti pravila koje ne može da pobije. Ništa nije kako drugi misli. Njegova je uvijek zadnja. I uvijek protivna.

On bi i krivu Drinu očas ispravio, samo da se slagao sa činjenicom da je ova kriva. Ma šta, nije uopšte dao ni da Drina postoji. Ako i postoji, onda se ona, siguran je bio, drugačije zove.

Pušio je „moravu“ samo da bi pažnju usmjerio na drugu rijeku. Na onu koja, izvjesno, teče. Ili je tekla dotle dok je uvidio da se i drugi slažu s tim.

Istog trena se bacio na opovrgavanje novonastale istine.

Čak je i svoju „moravu“ bacio! Čvrsto riješen da je ponovo zapali samo onda kada ova prestane da se proizvodi.

JAGOŠEVE ZMIJE 

Jagoš je cio život bio vezan za zmije. Najprije kao njihov dreser u cirkusu, zatim kao odgajivač u zoološkom vrtu, itd. Znao ih je u dušu i nikakvih problema sa njima nije imao.

A onda, kada je došlo vrijeme, dvije su se naročito izdvojile i došle mu glave. Iako opasne i česte vrste, zanimljivo je kako ove dvije zmije nijesu našle svoje mjesto niti u jednoj enciklopediji gmizavaca.

I taman kada je namjeravao da ih detaljno prouči, već su ga smotale i izdahnuo je. I ko zna još koliko će proći vremena do naučnog utemeljenja ove dvije vrste tako bezazlenih naziva: tašta i žena.

TURISTIČKI OBILAZAK

Jedan čobanin sa katuna Šar planine toliko je bio zahvalan svojim ovcama da je najozbiljnije riješio da ih prvom prilikom odvede da vide Pariz.

Šetajući pločnicima ovoga grada, ovce su uobičajeno blejale, a Francuzi su ih, za divno čudo, razumjeli i više nego što je potrebno.

Nesporazum je nastao zato što su ovce imale potpuno neprofesionalnog vodiča. Ne znajući čobaninove namjere koje su bile čisto turističke prirode, umjesto da ovcama pokaže Ajfelov toranj, ovaj ih je uveo u jednu savremenu klanicu i tamo im „pokazao“.

Sad i najobičniji čobanin zna koliko je bezbjedniji planinski od gradskog turizma.

PAŽLJIVI KFOR-OVAC

Stražareći uz kosovsku šumicu jednog pripadnika KFOR-a je pritjerala velika nužda. Kako u tom trenutku nije bilo njegovih kolega u blizini, zamolio je slučajnog albanskog prolaznika da ga zamijeni na dužnosti dok se „olakša“.

Ovaj nije baš najbolje razumio KFOR-ovca i, čim se prihvatio oružja, odmah ga je „olakšao“. Zatim je produžio svojim poslom napravivši da sve izgleda kao da se KFOR-ovac ubio jer nije imao toaletni papir. A to da ga je, stvarno, pritjerala nužda, pokazaće autopsija.

JA VIŠE VJERUJEM RIGI

Riga je bio veoma načitan i obrazovan tip. Ja ni danas ne znam da li postoje svi ti pisci koje nam je on, kao klincima,  pominjao, citirao, parafrazirao... i stalno ih imao na vrhu jezika.

Kasnije sam prošao kroz sve razrede osnovne i srednje škole, ali od „njegovih“ pisaca i pjesnika ni traga.

Čvrsto riješen da ih nađem, upisao sam i završio književnost. Ali oni se ni ovde misteriozno ne pojavljuju.

Riga je danas stariji četrdesetak godina, baš kao i ja, mada je on uvijek imao petnaest godina više od mene. I dalje fantastično barata istim imenima da sam ozbiljno počeo da brinem da ga ti pisci, koje cijela vijeka pominje, na bilo koji način ne obrukaju. Nego, neka se lijepo rode, ako dosad nijesu i neka napišu sva ta svoja grandiozna djela koja nam je Riga već bezbroj puta ispričao. Bolje bi im bilo da postoje. Ili da su, barem, postojali. Nijesam, valjda, u laži ovoliki porastao.

Pa šta ako ih ne poznaju književne institucije i internet? Ja više vjerujem Rigi.

KAKO SU NASTALI UPOREDNICI I PODNEVCI

Jednom su na večernjem meniju švedskog stola bile samo špagete. Ali špagete svih oblika i dezena.

U jednom trenutku gosti restorana, a bilo ih je poprilično, stali su da se muvaju po beskrajnoj sali za ručavanje. Nešto neviđeno, špagete su bile odrezane na 50 do 100 metara i, prilikom slobodnog služenja, kako to svaki švedski sto nalaže, jedan kraj špagete bi se našao u jednom, a drugi u ko zna kojem drugom tanjiru. I ko zna u kojem dijelu restorana. Usisavajući posljednje metre špageta, gosti bi, ujedno, otkrivali njihove krajeve dolazeći na taj način do svog špageti para.

Onda se krenulo, čisto eksperimentalno, sa još dužim špagetama tako da se mnogi i danas traže po svijetu praveći od tjestenina krhke mreže uporednika i podnevaka.

O NEPOTREBNOSTI PRONALAZAČA

Ljudi su koristili točak i prije nego što je on otkriven. Nijesu mogli da čekaju na tu proceduru jer im je odmah trebao.

Kada se mnogo vjekova kasnije, ipak, dogodilo da točak bude pronađen, ovi su, najzad, mogli legalno da ga koriste.

I da vidiš zgode, odmah su iz svojih budžaka izvukli bicikle, auta, lokomotive i sve ostalo što se vrti i kotrlja.

Nevolja je što je taj cjelokupan asortiman tek trebalo da bude pronađen, kao posljedica točka. Ponovo je, dakle, došlo do nesklada između pronalazača i običnih diletanata, koji uvijek nekako budu brži. 

STATISTIKA

Robert Nimani je veliki ljubitelj sedme umjetnosti. I prema onome čime se bavi, očekivalo bi se da ga najviše privlači komedija...

Jedan zaludni statističar htio je da vidi koliko su priče Roberta Nimanija, stvarno, duhovite. Ispostavilo se da na dva sajta, sa oko 600 članova, njegove priče prati svega desetak osoba. I to je, prema nimanijusu, ukupan broj duhovitih.

„Idealan srazmjer!“, pronalazi Robert, „Na tome počiva svaki dobar spektakl: desetak glavnih aktera i 600 naturščika!“

Na ovu opasku, nimanijus je čak i isključen reagovao.

O MALTAZAREVOJ NEVAŽNOSTI POSTOJANJA

Maltazar je često putovao po svijetu.

Kada je počeo da obraća pažnju na ljude oko sebe, primijetio je staricu koja se uz pomoć štapa vrlo sporo kretala. Nikad je prije nije vidio. S druge strane, nekoliko klinaca između sedam i deset godina ganjali su loptu. Ni njih nikad prije nije sreo. Umiru oni o kojima on nema nikakvih informacija da su bili živi. Isto tako, rađaju se milioni beba za koje se on uopšte ne pita.

Maltazar je bio zbunjen svim tim činjenicama.

Ustanovio je da bi se stvari odvijale i bez njegovih zapažanja. Čak i bez njega.