SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

TEKTONSKE PLOČE

Reško je fizikalac u jednoj naučnoj instituciji. Posljednjih dana preživljava brige naučnika vezane za planetu Zemlju.

Naime, oni su ustanovili da je poslije 30 miliona godina, usljed zemljotresa, indoaustralijska tektonska ploča počela da se cijepa. Za nekih milijardu godina ovo bi moglo da bude malo nezgodno po našu planetu.

Naučnici su se hvatali za glavu, a Reško, ganut tim prizorom, a u nadi da spase situaciju, odlučno pođe direktoru, kojem se obrati: „Ako šta treba da se pogura, tu sam. Na pauzu mogu i kasnije.“

WD-40

Fizioterapeut Sudo bio je vrsni poznavalac auto-mehanike.

Zapošljen u Domu zdravlja bakćao se sa kojekakvim pacijentima, prekovremeno je radio kao sanitet lokalnog fudbalskog kluba, a uveče honorarno kao mehaničar kod majstor Micubišija.

Imao je tri torbice i uvijek je za sobom vukao po jednu, u zavisnosti od toga na kojem je zadatku. Iako su bile potpuno različitog sadržaja, zbog istovjetnog spoljašnjeg izgleda, često je znao da se lati pogrešne torbe...

Igrao se 43. minut prvenstvene utakmice kada je domaći igrač zadobio teži udarac u zadnjem dijelu butine. Sudo je odjurio na teren, locirao povrjedu, mašio se ledenog spreja za bolove, vješto oponašao njegovo karakteristično šištanje, i, brže-bolje, da niko ne primijeti, vratio u torbu antikorozivno sredstvo WD-40.

Imao je takav talenat da, prilikom otvaranja torbe, u djeliću sekunde zaključi da nije honorarno kod opakog Micubišija, gde ne bi moglo ladno da prođe to njegovo prevarantsko, kroz zube intonirano: psssss, psssss, pssssssss! Lako bi završio tamo gdje radi – na fizikalnoj. Ali kao pacijent! 

DAVIDOVA LOKOMOTIVA 

Niko nije znao zašto je petogodišnji David toliko bio zaljubljen u trgovinske centre i velike robne kuće. Živio je u našem najvećem gradu gdje ovih zdanja ima kao kusih pasa. Svaki vikend ih je obilazio s roditeljima koji, zbog svog sina jedinca, ne znadoše drugačije da provode slobodne dane.

A David je neumorno trčkarao između rafova robnih kuća i tragao za ogromnim prostorom gdje bi trebalo da bude izložena lokomotiva; da je, najzad, i opipa, a ne samo da je gleda u enciklopedijama.

Dvadeset godina kasnije zaposlio se na željezničkoj stanici kao perač lokomotiva. Mogao je da ih gladi do mile volje. Ali je svom petogodišnjem sinu Davidu junioru objasnio da ni jedna, pa i najopremljenija, trgovinska kuća – provjereno – nema sve od igle do lokomotive.

KOLUMBO NA PUTU ZA BRIJANJE

Kristifor Kolumbo je toga dana ustao na lijevu nogu, ali je jednako htio da pođe do berberina Indija i sredi se za boćanje.

Berbernica je na svega sto metara od njegove kuće a njemu je i toliko bilo dovoljno da mu svašta prođe kroz glavu. Kao i pitanje: da li se u Indiji briju nedjeljom?

Skroz izgubljen u prostoru, tražeći berbernicu, stigao je, nekoliko dana kasnije, do morske luke. Brod se spremao za plovidbu, a Kolumbo je sa obale dovikivao da l’ neko zna kud se djede Indijeva berbernica?

Mornari su, zbog huka talasa i udaranja mora o bregove, izgleda, čuli pogrešno da nepoznati gospodin hoće u Indiju na brijanje. Naravno, primaju ga na brod koji se uskoro našao daleko na pučini.

Nekoliko mjeseci kasnije, Kolumbo zapaža da nikad prije, na putu do Indijeve berbernice, u blizini nije bilo mora, niti je koristio bilo kakav prevoz, a o brodu da i ne govorimo.

Onda se sjetio da se, zbog rekonstrukcije kanalizacije, tih dana saobraćalo sporednim ulicama. To ga je malo ohrabrilo i dalo mu nadu da bi se berbernica  iza svakog ćoška već mogla pojaviti.

Kada je, najzad, ugledao kopno, Kolumbo je bio srećan kao da je otkrio Ameriku. Nikad duži put do Indija, pomislio je kada je brod pošao natrag za Španiju.

Inače, sve se dobro završilo i on je obavio to svoje redovno brijanje kod svog redovnog berberina...

Nekad sporedne ulice dobro dođu za otkrivanje novih kontinenata. A da niste ni svjesni toga.

TRAFIKING  

Na jednoj stočnoj pijaci situacija je bila potpuno nejasna. Stoka je iz časa u čas bivala na broju, ali su stočari sve više nestajali.

Nekoliko ovnova, na čelu sa mladim bikom Galonjom, sazvali su hitan sastanak. Bili su uplašeni za svoju kožu jer se nije znalo da li će ostati neko da ih prodaje, ili će sami morati da se staraju o sebi i da, bez preporuke, čekaju na milost nekog novog gazdu koji će im obezbijediti kakav takav smještaj.

Onda je jedna najobičnija koza ukapirala da se tu radi o trgovini ljudima, a stoka im, zapravo, služi za „pranje“ takozvanog bijelog roblja.

PETAR DRUGI I PERICA PRVI

Još dok je bio Rade Tomov, Njegoš je obožavao aforizme Perice Jokića.

Perica mu je, u znak zahvalnosti, poklonio svoju knjigu „Pametniji popušta“ (i to s potpisom), i obećao da će da napiše recenziju za njegov „Gorski vijenac“ ako ga ovaj nekada bude ispjevao.

I sve se desi, samo neki zlobnik promijeni tok istorije pa se najprije pojavi Petar Drugi Njegoš, a na Petra Prvog Pericu se počeka više od sto godina.

Ne dade mu se da bude ni prvi ni bolji od Njegoša. 

DIMITRIJUS

Dimitrijus je tako čvrsto spavao da si mogao u krevetu da ga ugaziš, a da on ne osjeti. Čak i u fabrici eksploziva, gdje je, inače, radio, mogao je da dremne u sred detonacionih proba, a da se ne probudi.

Bio je idealan za muža svakoj ženi koja hoće da ima ljubavnika, a da ostane vjerna svom bračnom krevetu.

INAČE BI RIJEŠIO CIJELU UKRŠTENICU

Bile je znao istovremeno da rješava ukrštene riječi, sluša muziku i prati film sa titlovima. I to s pažnjom, kaže.

Ništa ne može da mu promakne.

Jednom sam, tako, neformalno, prisustvovao njegovim trilateralnim „mukama“ i zapazio da pod 25 vodoravno i 18 uspravno nema odgovore, dok je sve ostalo bilo uredno ispisano.

Pročitao sam pitanja iz ukrštenice koja nije riješio i zaključio da Bile, u stvari, ne zna ni šta gleda, ni šta sluša. Inače bi ... (vidi naslov).

FORMIRANJE SKUPŠTINE ILI LUDILO KRALJA MIMIOA

Nakon što je poslužio svrsi na svim mogućim ratištima, Mimio je, onako polovan i izbezumljen, otpremljen kući.

S obzirom na količinu ludila koju je tom prilikom stekao, mogao je, bez ikakve protekcije, da sebi obezbijedi mjesto u bilo kojoj duševnoj bolnici. Otimali bi se oko njega koliko je bio lud. Ali je, ipak, završio kao predsjednik države. Nikom drugom nije padalo na pamet da se prihvati nečeg što ima veze sa normalnima.

Izbacivši ljekare i tehničko osoblje, Mimio je ubrzo duševnu bolnicu, sa sve pacijentima, konstituisao kao Skupštinu. I danas ona radi na tom principu.

MARSOVAC

Srđan je bio izuzetno zaboravan tip. Imao je taj problem da pamti najviše jedan dan. U školu smo išli zajedno i svako jutro bih morao da se upoznajem sa njim. Govorio bih mu da smo iz istog odjeljenja, a u povratku iz škole bih mu otkrivao da smo prve komšije.

I da vidiš urnebesa kad jednom nijesmo bili skupa. Nikog ništa nije pitao, ali su, zato, svi bili radoznali ko je on. To ga je, uistinu, zbunilo. I pomislio je, kakva je ovo sredina gdje svi, osim njega, pate od amnezije.

On, zapravo, ne zna da se tog jutra, ulaskom u pogrešan prevoz, najprije našao u pogrešnom dijelu grada, zatim u pogrešnoj ulici, pogrešnoj školi i tako redom. Nije ga brinulo što on nikoga ne zna, tako je, valjda, zavještano, ali ga je mučilo kako sad da ni njega ne prepoznaju.

Kada se, najzad, vratio kući, ako je krošnja drveta, uopšte, i bila njegova kuća, spazio je NLO i dobrovoljno pošao sa njim...

Jedno je sigurno, na Marsu nikom neće izgledati kao da je pao s Marsa.