SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

BATERIJE

Jedan proizvođač digitalnih foto aparata toliko je zametnuo trag baterijama da je postojala mogućnost da se one nikad više ne pronađu.

Hajde, i to nek’  je prosta priča, ali je, s druge strane, i on sam mogao za sva vremena da se zagubi među bezbrojnim čipovima i još minijaturnijim šrafovima.

Sva sreća što je tom prilikom, poučen iskustvom Ivice i Marice, bacao za sobom drage kamenčiće i tako se uspješno vratio iz kućišta ove monstruozne naprave za obično fotografisanje.

Proizvođač se dosjetio da uz garanciju i uputstvo za rukovanje nudi kupcima rasute kamenčiće kao putokaz.

Time je izbjegnuta mogućnost da se, u potrazi za skrivenim baterijama, luta ili, eventualno, zaluta.

ZABORAVLJENI GOST

Dobrašin je navikao da stalno ima goste. Kuća mu se nalazila nekako na sredini puta između tačke A i tačke B tako da je bio na pravom mjestu da se kod njega gostuje; da se tu napravi pauza za odmor.

Niko se nije zadržavao duže od noćenja. To ga je posebno zbunilo kada se odnekud pojavila petočlana porodica koja nije znala za pravilo „svakog gosta, jedna noć dosta“, pa se baš razbaškarila. Tako zaboravljena kao da nije imala namjeru da napusti Dobrašina.

I potraja to nekoliko godina.

Kad je već ozbiljno počeo da brine zašto mu gosti ne odlaze, Dobrašin slučajno primijeti, po jednoj okrzanoj slojevitoj tapeti, da nijesu oni došli kod njega, nego on kod njih.

Pošto je bilo suviše kasno za izvinjavanja, riješili su da samo zamijene kuće. 

JEDNO HLADNOKRVNO SAMOUBISTVO

Čovjek kojeg sam tako lako ubio, izvinjavao mi se kasnije što je tom prilikom pokušao da bježi.

„Znao sam“, kaže, „da ste u cijevi imali samo jedan metak, ali to mi nije davalo za pravo da vas požurujem. Time ništa nijesam dobio osim tog jednog jedinog metka u glavu.“

Međutim, čovjek kojeg sam ubio ne zna da sam ja, u stvari, pucao u sebe. I to iz neposredne blizine.

On je, doista, imao rupu u glavi i ležao je nepomično, ali to je još uvijek malo govorilo o mojoj smrti, pa sam se nadao da je toga jutra bilo i drugih kandidata za samoubistvo.

Onda su me nagog položili na hladni sto za obdukciju.

Ja se, inače, užasavam hladnoće i sve mi je bilo jasno.

ŽUTA KUĆA 

Živim u žutoj kući u nekoj ulici bez imena i broja.

Ne znam u kojem dijelu grada, a grad mi je, posebno, nepoznat.

Za matičnu državu nikad nijesam čuo, samo znam da ne pripada ni jednom kontinentu, mada je tu, nekako, pored svakog od njih.

Kada se gleda sa neke druge planete, ima se osjećaj da mi je kuća i od Zemlje prilično udaljena.

Ne znam što vam sve ovo pričam kad ni sam ne postojim. A ni vi, kojih uopšte nema. Mora da se nešto desilo.

Važno je da je ostao zabilježen trag o ovom slučaju. Neko će već razbijati glavu o čemu se radi.

ILUZIONISTA BORA

Kada je Bori proradilo šesto čulo, svi su poskakali kroz prozor. A onda se Bora sjetio da je zaboravio ovu iluziju. Bilo je kasno da ih spriječi pa se očekivalo da uskoro Borini klijenti, njih dvanaestoro, zauvijek tresnu o pločnik.

Dok je bila ispravna, iluzija je pomagala liftovima da se ne arče bez potrebe.

Klijentima je bilo dovoljno da u Borinom prisustvu samo iskorače kroz zatvoren prozor sedamnaestog sprata i da se, potom, za par trenutaka, lagano prizemlje.

Naime, Bora je smetnuo s uma da je toga dana, bez ikakve iluzije, lift bio u kvaru. Tako da klijenti drugačije nijesu mogli ni da siđu. 

IZLUPATI ZEMLJU PRAHEROM

I ove godine padavine mogu lako da nas iznenade. Ponovo, nekako na isti način, padaće odozgo.

Kad bi mogli da prevrnemo Zemlju i dobro je istresemo, ovaj problem ne bi bio problem.

Ali sa kojeg balkona, odnosno, terase bi to moglo da se odradi; kao što se prašina trese sa ćebeta.

Nadanje u to da elementarnih nepogoda neće biti, ne daje nikakve rezultate. Treba se spremati za najgore i iznenađenja mogu tek smiješna da budu.

Najbolje je podići oblakoder na prvoj susjednoj planeti, odozgo uhvatiti Zemlju po ekvatoru i odsječnim trzajima je otresti. A onda dobro izlupati praherom. I gotova priča.

BOGOVI SU PALI NA KRNJAČU 

Kada je Zevs sazvao sjednicu bogova, ko zna da li je tada postojala Krnjača kod Beograda. Čak, prema tumačenju nekih fresaka, vidi se da im je to bilo smiješno.

I pored jake nebeske informativne službe koju su imali, bogovi su bili uskraćeni za ovu informaciju.

Komparacije radi, Krnjačani svi listom znaju za Krnjaču i to uopšte ne smatraju posebnom mudrošću. Bogovima ne zamjeraju, ali po onom šta znaju, vide koliko je sati.

KAMEN I PAR CIPELA 

Čovjek je izuo cipele, objesio kamen oko vrata i skočio u nabujalu rijeku.

Slučajni prolaznik je dotrčao i dobacio mu cipele.

Zatim je slučajni prolaznik razmišljao o zarobljenom kamenu oko vrata onog nemarnog čovjeka. I on se uredno izuo i bacio u talase.

Čovjek se već bijaše pravilno udavio i sada je trebalo spašavati kamen.

Lomatajući se kroz bujicu, slučajni prolaznik se i sam udavio, ali je u jednom momentu uspio da oslobodi kamen. Radovalo ga je što je uspio da registruje svoje posljednje humano djelo.

Jedino što mu neće biti poznata reakcija kamena na sve to.

A spašen je i jedan par cipela ako se sjećate.

KAD MEDVJED DOSKAKUTA 

Lovac je opalio iz puške i samo je čekao da se pojavi ulov. Ubijeni zec je doskakutao do njega i lovcu je bilo prilično jasno da je ubio zeca.

Na isti način su doskakutali i jelen, i lisica, i vuk. Sve je bilo u redu dok jednom do njega nije doskakutao medvjed u kojeg, koliko zna, nije ni pucao.

Ujedno, to je bilo posljednje čega se sjećao.

BUJNA PLAVUŠA U BIJELOM MANTILU 

Prije nego pođe psihijatru, pacijent je sam htio da ispita da li je lud ili ne.

Izašao je ispred zgrade i svi su ga čudno gledali.

Onda je ušao u zgradu.

Koračajući hodnicima i tu su ga čudno gledali.

Zatim je ušao u kancelariju.

„Doktore“, obratila mu se bujna plavuša u bijelom mantilu. „Je li vam dobro?“, pitala ga je.

„Ali ja nijesam doktor“, uzvratio je potencijalni pacijent.

„Nijesam ni ja bujna plavuša u bijelom mantilu“, odgovara mu bujna plavuša u bijelom mantilu.

Dok su mu navlačili ludačku košulju, potencijalni, sada već prilično zreli pacijent, samo je mogao da zaključi da je možda on bivši psihijatar ove ustanove, da je ženskog pola i da je, zapravo, on ta bujna plavuša u bijelom mantilu, što se jasno odražavalo u ogledalu s kojim je do maločas razgovarao. Ili razgovarala, više nije bio pametan, odnosno pametna.