SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

BAZEN

Luksuzni brod Havaji, pored ostalih pikanterija, posjedovao je i raskošni bazen.

Mark je, poslije sinošnjeg pijančenja, ustao mamuran i samo bi mu, u tim prilikama, hladan tuš godio. Umjesto toga, ovaj put se odlučio za bazen.

Poslije dužeg brčkanja, već uveliko svjež, pomislio je da bi mu sada dobro došao jedan slađi kapućino. Malo je zaćutao, a onda mu nešto nije bilo jasno. Kud je pobjegao izlaz iz bazena?

Uzalud se vrtio okolo, samo je mogao da vidi kako se daleko na horizontu gubi njegov brod. Analizirajući jutrošnji skok u bazen, došao je do zanimljivog zaključka da je, u stvari, to bio skok sa palube u Tihi okean.

U svakom slučaju, ajkule mu to neće uzeti za zlo.

MUDRACI I NJIHOVI OBOŽAVAOCI

 

Lako je nama.

Mi ništa drugo ne znamo, već da radimo.

A oni, poslanici i njihovi oci, osim toga što ništa ne rade, moraju i da misle.

Misle stalno.

Mi imamo radno vrijeme, ostavimo lopatu i - odmor.

Oni su upregnuti mislima non-stop, kao dragstor.

Moraju da misle i kad im se ne misli.

I kad nemaju pametnija posla, zaokupljeni su mislima.

Nije ni čudo što ih zovu misliocima.

U jednim tako neobaveznim mislima iznenadili su sebe mišlju da bi mogli da povećaju

svoje plate.

Šta ih košta, misle.

Naročito su bili impresionirani svotom novca koju su zamislili.

Ako treba povećati plate, dajte da to bude najviše što može.

Bolje najviše, nego najmanje.

„Ko se slaže sa predlogom? Svi. Sjednica je završena!“

Ni kraće sjednice, ni jednoglasnije odluke!

Suza da ti krene od tolike sloge.

I pozicija i opozicija kao jedno.

I kvorum.

I svi na broju.

I nikog u skupštinskom bifeu!

Žali se konobarica Mica – kud mi nestadoše mušterije?

Zadivljeni njihovim britkim umom i veličanstvenom idejom da sebi povećaju plate, to su sada htjeli i drugi.

U prvom redu doktori, zatim profesori i grobari, striptizete i mornari, penzioneri, saboteri, djeca i vojnici...

Svi su stajali u red za veće plate.

Uz poklič misliocima za sjajan izum.

U prvi mah mislioci nijesu bili svjesni svoga (ne)djela.

S jedne strane zbili su svoje redove, a s druge strane to su učinili i proleteri svih zanimanja.

I nijesu se tražile samo plate.

Tražilo se povećanje penzija, socijala, dnevnica, studentskih kredita, napojnica...

Zadovoljstvo je bilo tražiti neko povećanje.

Bilo čega i koliko bilo.

Banke su tražile povećanje kamatnih stopa, opštine povećanje poreza, saobraćajci povećanje novčanih kazni...

Tražili su se veći komadi mesa u kuhinjama društvene ishrane, veće tepsije za burek...

Gospoda odozgo, iliti mislioci, ponovo su morali da mućnu glavom, to jest, da misle.

Našli su se pred problemom koji, naizgled, prevazilazi i njihove najveće misli.

Mislili su da je u redu da sebi povećaju plate, jer im je novac potreban.

Otkud sad da svima treba?

Kako se toga ranije nijesu sjetili?

I ko zna šta bi se desilo da neko od mislilaca – da mu Bog pomogne - ne uzviknu: „Eureka!“

Masi je saopšteno da neće biti povećanja poslaničkih plata.

Ali to više niko nije htio da sluša.

Iako su lagano padali u očaj, mislioci nijesu odustajali od misli.

Sada su uvidjeli da ono što su do sada mislili nije ništa koliko tek treba da misle.

Morali su sebi da priznaju da i drugi imaju glavu.

I misle njome, što je najgore.

Činilo im se da nikada nijesu bili bliži smaku svijeta.

To mora da je to, pomislili su.

Sada bi najradije da su sve svoje misli lijepo zgužvali i bacili u koš.

Mislioci su se godinama sretali sa raznim problemima, ali ovoga belaja nije bilo: svakom ponaosob treba ispuniti želju!

Ako hoće da ostanu na vlasti.

Nema druge, objaviće im rat.

Treći, svjetski.

 

Epilog:

Sljedećeg dana u zgradi Skupštine bilo je kao i uvijek.

Poslanici su se tu i tamo okupljali; većina je bila u skupštinskom bifeu i u holu na

uobičajenom ćaskanju.

Predsjednik Skupštine ih je zvonom pozivao da mu se pridruže u Sali gdje treba da počne sjednica.

Nije bio ljut što ga ne slušaju, a posebno mu se ozarilo lice kada je od opozicije čuo uobičajene uvrjede.

Bio je srećan što je sve oko plata samo ružan san.

Prišao je svojoj fotelji, duboko se zavalio i još dublje uzdahnuo.

 

Naravoučenije:

Nikakvo povećanje plata - ni sebi ni poslanicima - neće mu pasti na pamet.

VAŠKE

Gužve u gradskom prevozu često su tolike da putnici bukvalno jedni drugima stoje na nogu. A glave im se samo sudaraju. Ovo posljednje je naročito važno za preživljavanje, odnosno produžavanje života domaćih vaški.

U punđi jedne gospođe one su bile prilično uznemirene zbog veoma toksičnog mirisa i bilo im je nužno da brišu odatle.

Ali uslovi za njihov bijeg bili su nezavidni jer se još uvijek sve odvijalo na stanici za bus, gdje nije postojala optimalna gužva za prelazak vaški s glave na glavu. I sve su morale da podlegnu.

Kašnjenje gradskog prevoza u direktnoj je srazmjeri sa migracijama vaški, odnosno njihovom održavanju u prirodi. Zato Društvo za zaštitu vaški apeluje na gradski prevoz da kašnjenja svede na najmanju moguću mjeru jer bi vaške uskoro mogle biti ugrožena vrsta.

ROBERTOVA PRVA EKSKURZIJA

Na jednoj đačkoj ekskurziji Robert Nimani je zapazio da, poslije svake pauze, u autobusu bude ili jedan učenik manje, ili dva profesora više, ili da vozač ima brkove, ili da ih nema. Zapazio je, takođe, da su sjedišta u autobusu čas crvena, a čas plava.

Samo jednom, kad nije izlazio na pauzu, sve je bilo u redu.

Onda se zabavljao gledajući slajdove koje je napravio svojim foto-aparatom. Bilo mu je zanimljivo da su i registarske tablice na autobusu, poslije svake pauze, bile drugačije, što se jasno vidjelo...

Ko zna kada će da ukapira da je sve u redu, samo što on svaki put uđe u drugi autobus, jer ih na ovakvim ekskurzijama ima k’o mrava. 

SVE ZA LJUBAV

Dogovorili su se da se nađu kod fontane u pola jedanaest. Mita je došao na vrijeme, a Selena mu je javila da malo kasni.

Ubrzo, dvadeset godina nakon toga, Mita primjećuje Selenu kako mu ide u susret. „Vrijeme je bilo“, kaže Mita i poklanja joj plastični cvijet koji, uprkos svim tim godinama, za divno čudo, još nije uvenuo.

- Ti nijesi Selena?

- Ne, mama mi je rekla gdje ću vas naći.

- Meni je javila da će malo da kasni.

- Nije joj kasnila, jer da jeste, ne bih se ja rodila.

Na ove riječi Mita se skameni. Zar je toliko prošlo, a samo je htio da iskoristi pauzu za doručak.

Sad ga brine da li je gladan?

PRIVREMENA LUDNICA 

U jednoj psihijatrijskoj klinici stvar se otela kontroli. Ludaci su počeli da odbijaju poslušnost i sve više su stali da oponašaju intelektualce. Vijest o ovome brzo je stigla do Ministarstva zdravlja, ali ovdje niko nije bio normalan šta da preduzme.

Postojala je opasnost da tek izgrađena ludnica ode pod stečaj, zbog tu nekih budala koje odbijaju da budu lude. I šta je drugo moglo već da se objekat privremeno opskrbi onima koji se samo prave ludi, a onda bi se na njima dalje radilo. Imao bi ko da im da primjer, jer su doktori te ustanove sve jedan luđi od drugoga.

PRVI HOD PO ZEMLJI

Kada su s krova Izraelove kuće počeli da padaju ljudi, to ni malo nije bilo zabavno. Izrael ih je vraćao jer je trebalo da padovi budu suvišni. Onda je neko predložio suludu ideju da se spuste niže i probaju po zidovima.

U početku je to funkcionisalo, ali ubrzo se ispostavilo da je investicija neobično velika. Samo za izradu neophodnih pravougaonih nosača trebalo je izdvojiti više nego za podizanje cijele zgrade za pješačku komunikaciju.

Tek kad je, prilično nespretni, Mios pao na tle i kada je pošao prema najbližem zidu, kojim bi nastavio put do kuće, nije mogao da vjeruje u kakvo otkriće se uvalio. Bez ijednog pada napravio je, u kontinuitetu, čak deset koraka. Vijest se brzo proširila, da bi, uskoro, svi za pješačenje koristili tle.

A onda se ispostavilo da su drumovi još očigledniji za tu namjenu.

Krovovi su brzo postali prošlost.

KOTRLJAJUĆE KAMENJE

Kao mali, Robert je volio da kotrlja kamenje niz čakorske strane i to bi ga veoma razonodilo. Za njim bi ostajale samo stijene koje nije mogao da uprti.

Četrdeset pet godina kasnije, vratio se da dovrši posao, ali Čakor planina sad bijaše sišla dolje, a sve ono kamenje što se godinama s njega kotrljalo, sad mu visaše nad glavom.

Onda je Robert prepoznao jedan svoj kamen – na njemu je pisalo njegovo ime – uzeo ga je i vratio tačno tamo odakle ga je i skotrljao. Bio je to, u stvari, prvi kamen s kojim je počeo.

I, u isti čas, sve stade da se vraća odakle je i došlo.

Čakor se ponovo uzvisi.

Sad Roberta muče okolne planine. Gdje su bile prije nestašne djece koja su, nepažnjom, mijenjala Zemljin izgled. Nije isključeno da su se i planete odnekud dokotrljale.

Izgleda da ništa nije na svom mjestu.

KAVEZ SLOBODNIH MAJMUNA

 

Kad sam došao u posjetu kod tog majmuna, prvo što mi je palo u oči bila je velika uramljena slika na kavezu.

Na slici on dok je bio čovjek.

Ne stidi se svog porijekla, kaže na čistom majmunskom jeziku, ali nerado govori o ljudskoj vrsti i vremenu prije svoje metamorfoze.

Nije on preko noći postao majmun.

Tumbanje mu je već u vrtiću išlo od ruke i samo je bilo pitanje vremena kada će se preobraziti u ovu cijenjenu vrstu.

Kao osnovac znao je da u zoološkom vrtu satima stoji pred kavezom sa majmunima i da se divi njihovoj spretnosti u penjanju.

Ovdje je sazrijevala ideja da i sam napravi sličan prodor u svojoj karijeri.

Odrastanjem, u njemu je ležao sve veći majmun.

Ali još uvijek skroman u odnosu na njegove ambicije da bude majmun od glave do pete.

Danas - kao jedan od njih - sjedi u kavezu, mirno ljušti svoju bananu i prisjeća se svojeg vrtoglavog napredovanja.

Posmatra ljude koji bjesne okolo i ne haje što su u njemu prepoznali svog vođu dok je još bio majmun u usponu, odnosno, čovjekoliki.

Ko je znao u šta će se pretvoriti.

Niko ga nije čuo kada je prilikom inauguracije, uz zakletvu, poručio da će biti majmun svim životinjama i da će se boriti za jaku džunglu.

Mislili smo da se bori za nas i našu – ljudsku - civilizaciju.

Kako nas je lako izmajmunisao.

Sada nam se kezi iza rešetaka kao da zna nešto što tek treba da otkrijemo: da je kavez, u stvari, s druge strane, i da smo mi u njemu, a ne on.

Posmatra nas kroz naše, a ne njegove rešetke i divi se kako je lako među takvima (kao što smo mi) postao alhemičar: da bi od čovjeka napravio majmuna, dovoljno je bilo samo - da mu ovaj vjeruje.

*

Životinje koje su zakonom zaštićene nemaju pojma o tome. 

 

* 

Ako neće, podmaži.

 

* 

Ako ste dovoljno dugo među stokom i sami ćete početi da pasete travu. 

 

*