SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

POSLJEDICA NAJDUŽEG VOZA NA SVIJETU

Najduži voz na svijetu, inače popularni, Trans Šumadija express, nakon izvjesnog vremena dobio je još vagona. Tako je sada on bio dugačak tačno od Beograda do Bara.

A samo je na toj liniji i saobraćao.

Oko njegovog kašnjenja više nije bilo govora. Bio je prisutan na svakoj stanici.

Jedino je malo čudno bio organizovan prevoz putnika. Oni su, smješteni u specijalnim kapsulama, slobodnim padom, kao niz tobogan, jurili kroz hodnike voza i padali tačno u more. Zatim bi izlazili iz kapsula, a one bi se vraćale u Beograd, na način kao što funkcioniše ski lift.

Vremenom je potreba za vozom nestajala, a ski lift je našao i neke druge svoje primjene. Prvenstveno u skijaškim centrima gdje su skijaši, iz nejasnih razloga, odabrali da ih koriste samo u jednom pravcu. Sad, uzbrdo ili nizbrdo, ski lift je tu bio tolerantan.

NAJDUŽI VOZ NA SVIJETU

Konstruktor

poznate

marke

vozova,

inače

naš

čovjek,

napravio

je

voz

za

Ginisa.

Kada

je

postavljen

na

stanicu

u

Beogradu,

lokomotiva

se

našla

u

Užicu,

a

posljednji

vagon

u

blizini

Novog

Sada.

I

pođe

voz

na

svoju

redovnu

liniju

Beograd –

Bar.

Ustali

se

termin.

Ali

da

vidiš

užasa

kada

spiker

sa

zvučnika

najavi

dolazak

u

Bar

i

svi

pohrle

da

vide

more.

Ubrzo

oni

iz

posljednjih

vagona

ustanove

da

mora

nema

ni

od

korova.

Onda

shvate

da

njihov

dio

voza,

zapravo,

ne

može

da

dopre

ni

do

Valjeva.

Bez

obzira

što

na

voznoj

karti

lijepo

piše

da

je

posljednja

stanica

Bar.

Valjevčani

se

ubiše

tražeći

gdje

da

smjeste

tolike

turiste,

a

da

im

plaža

ne

bude

daleko.

DRAŠKO vs DIGITRON

Za Draška digitron nije postojao. Da li je bio staromodan ili ne, ali priznavao je samo olovku.

Ne bavi se matematikom, kaže, već trgovinom.

Radio je u prodavnici mješovite robe i na poslu nije skidao dugački plavi mantil. Zanimljivo je da ga nije skidao ni na putu do kuće. A ni tamo, kolaju glasine, tako da je dalja priča o mantilu bespredmetna.

Možda su samo džepovi važni; onako ukrašeni zatnutim hemijskim olovkama i blokovima za računanje. Izvadi pomenute rekvizite, podvuče crtu i sabira.

Imao je neke svoje metode: osam i sedam – šesnaest, ali i devet i sedam – šesnaest...

Kuću je od toga napravio.

Njegov kolega ni kuće ni kućišta. Nije mogao da sakrije da koristi digitron.

LJUBAV U VRIJEME VIRUSA 

"Pišem vam – šta bih znala bolje?"
Evgenije i Tatjana su se voljeli više nego dvije budale. 
Bili su veoma skromni, ali su se po nečemu, ipak, razlikovali od normalnih budala. Možda po tome što niko od njih nije postojao, ali to se, skoro, nije ni primjećivalo. U svakom slučaju, „kroz Windovs, pa u svijet“. 
Internet veza je tih dana baš bila u krizi i trebalo je naći nekog da je, nedvojbeno, učvrsti. A par budala je uvijek poželjno. 
Umjesto dvije čaše u „Esplanadi“ – brzopotezno tipkanje strasti. Njegov miš i njena tastatura znali su da naprave takvu predigru da je topljenje plazme na monitoru bilo s uživanjem. 
I tek što su htjeli trajno da sviju toplu internet mrežu – kvrc! 
Samoanalizom kompjutera u tom stanju: virus je pojeo njega, a i nju. 
Više ni AVAST nije mogao da im pomogne, a kamoli NOD.

TEKTONSKE PLOČE

Reško je fizikalac u jednoj naučnoj instituciji. Posljednjih dana preživljava brige naučnika vezane za planetu Zemlju.

Naime, oni su ustanovili da je poslije 30 miliona godina, usljed zemljotresa, indoaustralijska tektonska ploča počela da se cijepa. Za nekih milijardu godina ovo bi moglo da bude malo nezgodno po našu planetu.

Naučnici su se hvatali za glavu, a Reško, ganut tim prizorom, a u nadi da spase situaciju, odlučno pođe direktoru, kojem se obrati: „Ako šta treba da se pogura, tu sam. Na pauzu mogu i kasnije.“

WD-40

Fizioterapeut Sudo bio je vrsni poznavalac auto-mehanike.

Zapošljen u Domu zdravlja bakćao se sa kojekakvim pacijentima, prekovremeno je radio kao sanitet lokalnog fudbalskog kluba, a uveče honorarno kao mehaničar kod majstor Micubišija.

Imao je tri torbice i uvijek je za sobom vukao po jednu, u zavisnosti od toga na kojem je zadatku. Iako su bile potpuno različitog sadržaja, zbog istovjetnog spoljašnjeg izgleda, često je znao da se lati pogrešne torbe...

Igrao se 43. minut prvenstvene utakmice kada je domaći igrač zadobio teži udarac u zadnjem dijelu butine. Sudo je odjurio na teren, locirao povrjedu, mašio se ledenog spreja za bolove, vješto oponašao njegovo karakteristično šištanje, i, brže-bolje, da niko ne primijeti, vratio u torbu antikorozivno sredstvo WD-40.

Imao je takav talenat da, prilikom otvaranja torbe, u djeliću sekunde zaključi da nije honorarno kod opakog Micubišija, gde ne bi moglo ladno da prođe to njegovo prevarantsko, kroz zube intonirano: psssss, psssss, pssssssss! Lako bi završio tamo gdje radi – na fizikalnoj. Ali kao pacijent! 

SKUPŠTINSKA LUTRIJA

 

Prolog

Pred zgradom Skupštine okupio se narod u velikom broju. I dalje odasvud pristiže.

Svakog prvog u mjesecu, u kongresnoj dvorani, koja je zatvorena za javnost, vrši se izvlačenje poslanika koji se vraća u narod.

 

Organizacija skupštine

U zgradu se ulazi kroz jednosmjerna vrata odakle je izlaz moguć isključivo preko dobitka na Lutriji.

U zidinama Skupštine poslanik ima sve što mu je za život potrebno: hranu, piće, novine, kupku, udoban ležaj i veoma visoku poslaničku platu.

A tu su još i premije za najbolji govor, ideju, repliku...

Petkom i za državne praznike svaki poslanik na raspolaganju ima kurvu ili pedera, u zavisnosti od ličnih frustracija.

Možda se nekom objekat učini kao zatvor, ali to je samo prvi utisak.

Ubrzo se svi naviknu, opuste i razbaškare.

Zato nerado govore o Lutriji koja im bezdušno kida ugodnu zaparloženost.

Unutra se vijeća, mudruje; donose se važne odluke koje narod treba slijepo da sprovodi u djelo.

Obrnuta komunikacija je bespredmetna jer unutra ne dopire nikakav glas razuma.

Zgrada je izolovana na sve načine, i zvučno i termički i kako god hoćete.

Obuhvaćenim poslanicima jedina briga je kako da se što bolje zabave.

Izmišljaju raznorazne igre, od trule kobile do điha-điha!

Najmanje ih je briga za ono zašta su tu.

A to da vani postoji život, zanima ih koliko i lanjski snijeg.

Zbog tolike skupštinske hermetičnosti, među poslanicima vlada totalna neobaviještenost.

Za aktuelne informacije, uglavnom se pouzdaju u gledanje u plećku.

Doduše, samo dok je glođu.

Tako je sve do Lutrije.

A onda su u prilici da se ponovo upoznaju sa stvarnim životom.

Nažalost, o tome više ne mogu da referišu.

 

Organizacija van skupštine

Pred zgradom Skupštine veoma je živo.

Prvi je u mjesecu i teče skupštinska Lutrija.

Svi sa velikim nestrpljenjem - i još većim toljagama - čekaju da vide ko im to ovaj put dolazi na istinu.

Mada, ko god bio, prođe isto.

Pred narodom su svi poslanici jednaki.

Poslanik, koji je na Lutriji izvučen, vraća se u bazu kroz specijalni izlaz.

Već sa vrata čeka ga dobrodošlica u vidu nepreglednog špalira batinaša.

Umjesto posljednje želje ima pravo da pomisli kako je negdje, vjerovatno, pogriješio. I da se pita da li je kogod od njegovih prijethodnika, na ovaj način, pretekao.

Prvi put mu se biračko tijelo učinilo nekako mnogobrojnim.

 

Unutra

Skupština nastavlja sa radom.

Sve se odvija nonšalantno i bezbrižno kao da je riječ o nekoj drugoj galaksiji.

Čak se i Lutrija organizuje rutinski, potpuno opušteno.

Niko ne zna šta ona, osim pukog vraćanja mandata, donosi.

 

Katarza

Čekamo vas ponovo za mjesec dana.

DAVIDOVA LOKOMOTIVA 

Niko nije znao zašto je petogodišnji David toliko bio zaljubljen u trgovinske centre i velike robne kuće. Živio je u našem najvećem gradu gdje ovih zdanja ima kao kusih pasa. Svaki vikend ih je obilazio s roditeljima koji, zbog svog sina jedinca, ne znadoše drugačije da provode slobodne dane.

A David je neumorno trčkarao između rafova robnih kuća i tragao za ogromnim prostorom gdje bi trebalo da bude izložena lokomotiva; da je, najzad, i opipa, a ne samo da je gleda u enciklopedijama.

Dvadeset godina kasnije zaposlio se na željezničkoj stanici kao perač lokomotiva. Mogao je da ih gladi do mile volje. Ali je svom petogodišnjem sinu Davidu junioru objasnio da ni jedna, pa i najopremljenija, trgovinska kuća – provjereno – nema sve od igle do lokomotive.

KOLUMBO NA PUTU ZA BRIJANJE

Kristifor Kolumbo je toga dana ustao na lijevu nogu, ali je jednako htio da pođe do berberina Indija i sredi se za boćanje.

Berbernica je na svega sto metara od njegove kuće a njemu je i toliko bilo dovoljno da mu svašta prođe kroz glavu. Kao i pitanje: da li se u Indiji briju nedjeljom?

Skroz izgubljen u prostoru, tražeći berbernicu, stigao je, nekoliko dana kasnije, do morske luke. Brod se spremao za plovidbu, a Kolumbo je sa obale dovikivao da l’ neko zna kud se djede Indijeva berbernica?

Mornari su, zbog huka talasa i udaranja mora o bregove, izgleda, čuli pogrešno da nepoznati gospodin hoće u Indiju na brijanje. Naravno, primaju ga na brod koji se uskoro našao daleko na pučini.

Nekoliko mjeseci kasnije, Kolumbo zapaža da nikad prije, na putu do Indijeve berbernice, u blizini nije bilo mora, niti je koristio bilo kakav prevoz, a o brodu da i ne govorimo.

Onda se sjetio da se, zbog rekonstrukcije kanalizacije, tih dana saobraćalo sporednim ulicama. To ga je malo ohrabrilo i dalo mu nadu da bi se berbernica  iza svakog ćoška već mogla pojaviti.

Kada je, najzad, ugledao kopno, Kolumbo je bio srećan kao da je otkrio Ameriku. Nikad duži put do Indija, pomislio je kada je brod pošao natrag za Španiju.

Inače, sve se dobro završilo i on je obavio to svoje redovno brijanje kod svog redovnog berberina...

Nekad sporedne ulice dobro dođu za otkrivanje novih kontinenata. A da niste ni svjesni toga.

TRAFIKING  

Na jednoj stočnoj pijaci situacija je bila potpuno nejasna. Stoka je iz časa u čas bivala na broju, ali su stočari sve više nestajali.

Nekoliko ovnova, na čelu sa mladim bikom Galonjom, sazvali su hitan sastanak. Bili su uplašeni za svoju kožu jer se nije znalo da li će ostati neko da ih prodaje, ili će sami morati da se staraju o sebi i da, bez preporuke, čekaju na milost nekog novog gazdu koji će im obezbijediti kakav takav smještaj.

Onda je jedna najobičnija koza ukapirala da se tu radi o trgovini ljudima, a stoka im, zapravo, služi za „pranje“ takozvanog bijelog roblja.