SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

MUDRACI I NJIHOVI OBOŽAVAOCI

 

Lako je nama.

Mi ništa drugo ne znamo, već da radimo.

A oni, poslanici i njihovi oci, osim toga što ništa ne rade, moraju i da misle.

Misle stalno.

Mi imamo radno vrijeme, ostavimo lopatu i - odmor.

Oni su upregnuti mislima non-stop, kao dragstor.

Moraju da misle i kad im se ne misli.

I kad nemaju pametnija posla, zaokupljeni su mislima.

Nije ni čudo što ih zovu misliocima.

U jednim tako neobaveznim mislima iznenadili su sebe mišlju da bi mogli da povećaju

svoje plate.

Šta ih košta, misle.

Naročito su bili impresionirani svotom novca koju su zamislili.

Ako treba povećati plate, dajte da to bude najviše što može.

Bolje najviše, nego najmanje.

„Ko se slaže sa predlogom? Svi. Sjednica je završena!“

Ni kraće sjednice, ni jednoglasnije odluke!

Suza da ti krene od tolike sloge.

I pozicija i opozicija kao jedno.

I kvorum.

I svi na broju.

I nikog u skupštinskom bifeu!

Žali se konobarica Mica – kud mi nestadoše mušterije?

Zadivljeni njihovim britkim umom i veličanstvenom idejom da sebi povećaju plate, to su sada htjeli i drugi.

U prvom redu doktori, zatim profesori i grobari, striptizete i mornari, penzioneri, saboteri, djeca i vojnici...

Svi su stajali u red za veće plate.

Uz poklič misliocima za sjajan izum.

U prvi mah mislioci nijesu bili svjesni svoga (ne)djela.

S jedne strane zbili su svoje redove, a s druge strane to su učinili i proleteri svih zanimanja.

I nijesu se tražile samo plate.

Tražilo se povećanje penzija, socijala, dnevnica, studentskih kredita, napojnica...

Zadovoljstvo je bilo tražiti neko povećanje.

Bilo čega i koliko bilo.

Banke su tražile povećanje kamatnih stopa, opštine povećanje poreza, saobraćajci povećanje novčanih kazni...

Tražili su se veći komadi mesa u kuhinjama društvene ishrane, veće tepsije za burek...

Gospoda odozgo, iliti mislioci, ponovo su morali da mućnu glavom, to jest, da misle.

Našli su se pred problemom koji, naizgled, prevazilazi i njihove najveće misli.

Mislili su da je u redu da sebi povećaju plate, jer im je novac potreban.

Otkud sad da svima treba?

Kako se toga ranije nijesu sjetili?

I ko zna šta bi se desilo da neko od mislilaca – da mu Bog pomogne - ne uzviknu: „Eureka!“

Masi je saopšteno da neće biti povećanja poslaničkih plata.

Ali to više niko nije htio da sluša.

Iako su lagano padali u očaj, mislioci nijesu odustajali od misli.

Sada su uvidjeli da ono što su do sada mislili nije ništa koliko tek treba da misle.

Morali su sebi da priznaju da i drugi imaju glavu.

I misle njome, što je najgore.

Činilo im se da nikada nijesu bili bliži smaku svijeta.

To mora da je to, pomislili su.

Sada bi najradije da su sve svoje misli lijepo zgužvali i bacili u koš.

Mislioci su se godinama sretali sa raznim problemima, ali ovoga belaja nije bilo: svakom ponaosob treba ispuniti želju!

Ako hoće da ostanu na vlasti.

Nema druge, objaviće im rat.

Treći, svjetski.

 

Epilog:

Sljedećeg dana u zgradi Skupštine bilo je kao i uvijek.

Poslanici su se tu i tamo okupljali; većina je bila u skupštinskom bifeu i u holu na

uobičajenom ćaskanju.

Predsjednik Skupštine ih je zvonom pozivao da mu se pridruže u Sali gdje treba da počne sjednica.

Nije bio ljut što ga ne slušaju, a posebno mu se ozarilo lice kada je od opozicije čuo uobičajene uvrjede.

Bio je srećan što je sve oko plata samo ružan san.

Prišao je svojoj fotelji, duboko se zavalio i još dublje uzdahnuo.

 

Naravoučenije:

Nikakvo povećanje plata - ni sebi ni poslanicima - neće mu pasti na pamet.