SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

PETAR DRUGI I PERICA PRVI

Još dok je bio Rade Tomov, Njegoš je obožavao aforizme Perice Jokića.

Perica mu je, u znak zahvalnosti, poklonio svoju knjigu „Pametniji popušta“ (i to s potpisom), i obećao da će da napiše recenziju za njegov „Gorski vijenac“ ako ga ovaj nekada bude ispjevao.

I sve se desi, samo neki zlobnik promijeni tok istorije pa se najprije pojavi Petar Drugi Njegoš, a na Petra Prvog Pericu se počeka više od sto godina.

Ne dade mu se da bude ni prvi ni bolji od Njegoša. 

DIMITRIJUS

Dimitrijus je tako čvrsto spavao da si mogao u krevetu da ga ugaziš, a da on ne osjeti. Čak i u fabrici eksploziva, gdje je, inače, radio, mogao je da dremne u sred detonacionih proba, a da se ne probudi.

Bio je idealan za muža svakoj ženi koja hoće da ima ljubavnika, a da ostane vjerna svom bračnom krevetu.

PREMIJER NAŠ NASUŠNI

 

Nekoliko dana smo bili bez premijera.

Nenavikli bez osobe zadužene da nas jaši, tlači i razvlači, umalo da svisnemo od žalosti.

Srećom, izbori su brzo izdvojili kandidata koji je imao sve predispozicije da nas upropasti.

Jednoglasno smo ga izabrali.

Zauzvrat i na naše veliko zadovoljstvo, premijer nas je odmah poveo u provaliju.

Bili smo oduševljeni kada je u nama ubio i posljednji djelić dostojanstva.

Zdušno smo odobravali svaki njegov potez jer smo znali da on nikuda ne vodi.

Na novim izborima ponovo smo njega izglasali jer niko drugi nije pokazivao više zanimanja za organizovanje prljavih poslova niti je imao više nazadnih ideja od njega.

Niko kao on nije znao da trasira puteve koji nepogrješivo vode u ćorsokak.

Posebno smo bili zadivljeni harizmom i voljom tog mladog čovjeka da sve dovede do potpunog uništenja.

Danas ga po stoti put biramo.

Ne samo zbog stalnih uvrjeda i ponižavanja već i zbog njegovog odlučnog stava da nas žive pokopa.

Mnogo nam jada daje i mi smo mu zbog toga veoma zahvalni.

Time što bi se i prema neprijatelju bolje ponašao, pridobio je našu doživotnu naklonost, a zbog evidentne i neprolazne mržnje koju prema nama gaji, mi ga neizmjerno volimo i cijenimo.

Epilog:

Neko bi, možda, pomislio da ili s njim ili sa nama nešto nije u redu, ali za jednu ovakvu ludnicu to je sasvim nebitno.

*

Ako si umro, onda ništa.  

 

* 

Cvijeće miriše nezavisno od vašeg nosa.

 

* 

Tamo gdje niko nema pojma,

stručnjak je onaj ko bilo šta predloži.

 

* 

INAČE BI RIJEŠIO CIJELU UKRŠTENICU

Bile je znao istovremeno da rješava ukrštene riječi, sluša muziku i prati film sa titlovima. I to s pažnjom, kaže.

Ništa ne može da mu promakne.

Jednom sam, tako, neformalno, prisustvovao njegovim trilateralnim „mukama“ i zapazio da pod 25 vodoravno i 18 uspravno nema odgovore, dok je sve ostalo bilo uredno ispisano.

Pročitao sam pitanja iz ukrštenice koja nije riješio i zaključio da Bile, u stvari, ne zna ni šta gleda, ni šta sluša. Inače bi ... (vidi naslov).

FORMIRANJE SKUPŠTINE ILI LUDILO KRALJA MIMIOA

Nakon što je poslužio svrsi na svim mogućim ratištima, Mimio je, onako polovan i izbezumljen, otpremljen kući.

S obzirom na količinu ludila koju je tom prilikom stekao, mogao je, bez ikakve protekcije, da sebi obezbijedi mjesto u bilo kojoj duševnoj bolnici. Otimali bi se oko njega koliko je bio lud. Ali je, ipak, završio kao predsjednik države. Nikom drugom nije padalo na pamet da se prihvati nečeg što ima veze sa normalnima.

Izbacivši ljekare i tehničko osoblje, Mimio je ubrzo duševnu bolnicu, sa sve pacijentima, konstituisao kao Skupštinu. I danas ona radi na tom principu.

MARSOVAC

Srđan je bio izuzetno zaboravan tip. Imao je taj problem da pamti najviše jedan dan. U školu smo išli zajedno i svako jutro bih morao da se upoznajem sa njim. Govorio bih mu da smo iz istog odjeljenja, a u povratku iz škole bih mu otkrivao da smo prve komšije.

I da vidiš urnebesa kad jednom nijesmo bili skupa. Nikog ništa nije pitao, ali su, zato, svi bili radoznali ko je on. To ga je, uistinu, zbunilo. I pomislio je, kakva je ovo sredina gdje svi, osim njega, pate od amnezije.

On, zapravo, ne zna da se tog jutra, ulaskom u pogrešan prevoz, najprije našao u pogrešnom dijelu grada, zatim u pogrešnoj ulici, pogrešnoj školi i tako redom. Nije ga brinulo što on nikoga ne zna, tako je, valjda, zavještano, ali ga je mučilo kako sad da ni njega ne prepoznaju.

Kada se, najzad, vratio kući, ako je krošnja drveta, uopšte, i bila njegova kuća, spazio je NLO i dobrovoljno pošao sa njim...

Jedno je sigurno, na Marsu nikom neće izgledati kao da je pao s Marsa.

DIREKTOR, LILIJAN I VANILIJA 

Lilijan se nikada nije udavala. Već joj je pedeseta, ali je jednako bila vitalna i mladolika.

Kao učiteljica često bi se izgubila među djecom, jer je i sama bila majušna. Prilikom obnavljanja gradiva koristila je neke svoje metode, pa je tako bilo i prošle srijede. Zadužila je učenicu Vaniliju da propituje umjesto nje, a ona je sjela na Vanilijino mjesto odakle je mogla da prati tok časa.

I sve bi bilo u redu da, slučajno, u učionicu nije ušao direktor škole. Samo je saopštio Vaniliji da poslije časova dođe do njega u kancelariju i izašao.

Ne znajući da ju je zamijenio sa Lilijan, Vanilija, učenica četvrtog razreda Osnovne škole u Tuluzu, našla se na zakazano mjesto, oči u oči sa direktorom. Ovaj, inače, vječiti neženja, skupio je hrabrost i, najzad, zaprosio Vaniliju. Vanilija, sva zbunjena, šta je mogla već da pristane na ponudu.

Tako je Lilijan izgubila i posljednju priliku da se uda. 

DANILO I TUR DE FRANS

Danilo je bolovao od neke čudne bolesti zbog koje nije mogao da hoda, ali se savršeno služio biciklom, s kojim se, vremenom, prosto stopio.

Trideset godina poslije prve Danilove prinudne vožnje ovog prevoznog sredstva, jednog majskog popodneva, desilo se da tuda prođe Tur de Frans.

Inače, sve se odvija u Francuskoj, a Danilo je naš sunarodnik.

Ne znajući da je riječ o čuvenoj biciklističkoj trci, koja je, eto, zahvatila i njegov kraj, on je pojurio za gomilom. Ubrzo je izbio na čelo kolone, što mu je davalo za pravo da zaključi da su oni, tek, početnici u ovoj zajedničkoj bolesti.

Na cilj je stigao prvi, ali je ubrzo diskvalifikovan od strane organizatora. Naime, nije imao licencu po kojoj bi se utvrdilo da je sposoban da vozi bicikl.

ĐOKOVE MAJSTORIJE 

Đoko je bio poznat po tome što je znao da pušta gasove kad god je htio. Radio je kao portir u Azotari, firmi koja je bila pred raspadom i u čestim štrajkovima.

Evo zašto resorno ministarstvo nikad nije posjetilo štrajkače i obratilo im se. S obzirom na to da su štrajkovi bili česti, ali ne i svakodnevni, nije se znalo kada je proizvodnja zaustavljena, a kada ne. A resorni ministar je htio da bane baš onda kada se ne radi i tako iznenadi štrajkače svojom pažnjom.

Dolazio bi tako do kapije i, kada bi ga zapahnuo karakteristični smrad Azotare, vraćao bi se, uvjeren da proizvodnja teče. Kako se danima dešavalo isto, resorni ministar je zaključio da je sa firmom sve u redu i nije htio da remeti.

S druge strane, radnici su već toliko uznapredovali u štrajku da su prešli i na štrajk glađu.

Đoko je, osim toga što je bio poznat po onome s početka priče, bio i veliki šeret, pa je, čim opazi delegaciju iz ministarstva, tako znao da okine da bi se smrad razvio kao u najbolje dane rada Azotare.

Ovi iz ministarstva, naravno, nijesu osjećali nikakve nijanse u oporim mirisima, ali je zato jedan radnik podlegao.

Sad, da li zbog gladovanja ili Đokovog smrada, još se ne zna.