SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

 

NOVO MINISTARSTVO

 

Čim sam postao ministar u Ministarstvu za loše odnose sa građanima, zaključio sam da moram da se što više distanciram od građana:

- Potrudiću se da ni sa kim ne kontaktiram.

- Izbjegavaću poznanike.

- Zamrznuću prijateljstva, a sa rodbinom ću da pređem na „vi“.

- Dijeliću vizit-karte sa davno promijenjenom adresom.

- Davaću telefonske brojeve koji nijesu u funkciji.

- U krajnjem slučaju, daću i onaj na koji se mogu dobiti pouzdanije informacije o meni: “korisnik je trenutno van dometa”.

- Za primanje građana, predvidjeću termine kada nijesam tu.

- Zaposliću sekretaricu koja najljepše umije da kaže: “Ministar je odsutan”.

- Raznoraznim zahtjevima ne samo da neću da udovoljavam, već neću ni da odgovaram na njih. A neću ni da ih čitam.

- Biću transparentno nevidljiv i nedostupan 24 sata dnevno.

- U potpunosti ću se vladati shodno nazivu svog ministarstva.

 

Posljednja vijest: Od uvođenja ovog Ministarstva se odustalo jer, u poređenju sa postojećima, ne daje ništa novo. Kao ni ministar.

VLADINI ČAROBNI PATENTI

 

Predsjednik Vlade se obraća svojim ministrima.

-Drago mi je što mogu da konstatujem da smo, po broju usvojenih patenata, uspjeli da prevaziđemo čak i jednog Nikolu Teslu.

Da bismo ovo postigli, morali smo da se koristimo raznim vragolijama.

Naši paketi mjera odišu takvom komičnošću da bi nam i sam Čarli Čaplin skinuo kapu.

Posebnu zahvalnost dugujem Vladinim zafrkantima koji su cijelo svoje vrijeme posvetili smišljanju dosjetki uperenih protiv naših marljivih i poštenih građana.

Svojim stalnim manguparijama, Vlada uspijeva da sačuva budžet.

Vi znate da je on nezajažljiv i sklon trošenju, ali sve što sami potrošimo, sami i uzmemo od naroda.

U ovoj godini broj genijalnih patenata uspjeli smo da udvostručimo.

A sve je počelo, ako se sjećate, zezalicama tipa gubitaka u prenosnom sistemu, koje, uzgred rečeno, nikad nijesmo ni pokušavali da pronađemo.

Htjeli smo da nam to bude dugoročni izvor prihoda.

Zatim, potrošnja indirektnog kupca. Ili u prijevodu, u svakom direktnom kupcu imali smo pantljičaru koja radi za nas.

Preko elektrodistribucije, novcem smo se napajali i kroz treću, meni posebno dragu, zezalicu, sročenu kao fiskalni dio angažovanja distributivnog kapaciteta.

Za sami pojam smo konsultovali katedru filozofije.

Bila nam je potrebna fraza koju niko neće da razumije, a nama će jednako ubirati novac.

Vladini zafrkanti su u dokolici smislili paket naljepnica kao prelazno rješenje, ali se ispostavilo da te, takozvane, „naljepnice za nešto“, funkcionišu i trajno.

Imali smo porez na upotrebu ispravnih vozila, ali smo to ubrzo proširili i na rashodovana, vidjevši da mnogi u njima gaje kokoške.

Zatim, plaćanje naknade za provizije.

Sjetili smo se da od građana uzimamo porez na plaćanje poreza.

Svi znamo konobara Mrđu koji je na računima dopisivao stavke: cent za školovanje sina, dva centa za cipele.

Možemo se pohvaliti da su Vladini „konobari“ još duhovitiji. PDV je šampion među našim izmišljotinama.

On podmaže gdje god zaškripi.

Uzgred, predlažem da osvježimo ovaj procjenat jer su potrošači uveliko postali imuni na dosadašnjih 17 posto.

Dragi ministri, ovo je samo uvod u ono zbog čega sam sazvao današnju sjednicu Vlade. Naime, imamo dojavu da narod i dalje živi. Ovo bi trebalo da brine poslije svega šta smo mu onemogućili.Narod se od nekud finansira!

Pitanje je, gospodo ministri, koliko je novca među građanima u opticaju? To bi lako moglo da ih iskvari. Novac hitno treba vratiti na sigurno. U budžet.

Otkud toliki mobilni telefoni u posjedu građana? Pišite: uvesti porez na svaki mobilni! Naravno, prijethodno ga proglasiti luksuznom robom. To uvijek prolazi.

A da bi postigli ubrzaniju dinamiku kod preliva sredstava iz džepova građana u državnu kasu, predlažem da interventno oporezujemo i kao luksuz proglasimo krevet, sapun, gaće... To njihovi preci nijesu imali pa su živjeli i njih, hvala bogu, zdrave donijeli.

Ima li još ideja? Bez čega sve može običan građanin? Vratimo se korjenima, odnosno starijem kamenom dobu. Dakle, luksuz je i kožuh, i pećina, i točak... Sve osim toljage za lov.

A onda neko od ministara zapita:

-A da se vratimo od Adama i Eve? Sav njihov imetak sastojao se od smokvinog lista i jedne jabuke.

-Oporezujte im smokvin list, reče premijer,

-Bez hrane se ne može.

NIJE ON TAKAV

 

Negdje u posljednjem redu skupštinske dvorane...

- Izabrali smo ga za predsjednika, a vidite šta nam radi.

- Nije fer, bar prema nama iz njegove stranke.

Nekoliko dana nakon inauguracije za šefa države, na Prvom redovnom zasijedanju, predsjednik je uzeo riječ:

- Poštovane dame i gospodo... Hoću sa ovoga mjesta da vam kažem da ja nijesam za predsjednika. Iako ste me jednoglasno izabrali, smatramda među vama ima i boljih i spremnijih za jednu ovakvu funkciju. Kao što znate, za mnom je raspisano više međunarodnih potjernica. Ne želim i dalje da vas zavaravam u tom pogledu.

Priznajem da sam se proteklih dvadesetak godina bavio raznim nedozvoljenim radnjama, počev od šverca duvana, preko pranja novca do rasturanja narkotika. Istina je da imam na desetine bankovnih računa, od Švajcarske, preko Francuske i Njemačke, do Kipra. Ne znam tačno o kojem iznosu je riječ, jer se on iz dana u dan uvećava, ali mislim da nije manji od 25 miliona dolara. Po banci. Odnosno po jednom računu. Moje imovinsko stanje koje sam svojevremeno saopštio novinarima, samo je deseti dio stvarnog. To sam vješto zametnuo koristeći se najnevjerovatnijim varkama, odnosno izmišljenim imenima.

Baš kao i kod bankovnih računa. Sve novinske afere, priznajem, imale su čvrstog uporišta. Neću ovoga puta govoriti o svom voznom parku, ljubavnicama i drugim sličnim pikanterijama jer je priča za naučnu fantastiku. Nijesam siguran da ste u stanju toliko da povjerujete. Čak ni vi koji ste me najviše prozivali. Odmah da vam kažem da su vaše prozivke bile veoma skromne u odnosu na stvarno stanje mojih mahinacija. Na radost svih u Skupštini, podnosim ostavku na funkciju predsjednika, kao i na sve funkcije koje sam do sada obavljao. Neopozivo želim da se povučem i molim vas da me u tome ne sprječavate. Ne želim više da uništavan društvenu imovinu, da rasprodajem zemlju i pustošim građane raznim nametima kako bi se vraćali dugovi za koje sam isključivi krivac.

U skupštinskoj dvorani vladao je muk. Svi poslanici bili su pretvoreni u uvo; razrogačenih očiju i otvorenih usta. Već su svog predsjednika – svako na svoj način – vidjeli u zatvorskoj ćeliji, na lomači, vješalima, električnoj stolici...

Poslije desetak sekundi grobne tišine, govornik je dodao:

- Poštovana gospodo, ovo je bila skrivena kamera. Sigurno je vidite tamo u ćošku. Hoćete li biti ljubazni da se nasmiješite i mahnete svojim biračima. Hvala.

SKUPŠTINA U GRAND PARADI

 

Predsjednik Skupštine obavještava poslanike da se, zbog renoviranja matične zgrade, njihov rad nastavlja u prostorijama Grand parade.

Ovo je privremeno rješenje tokom ljetnjih mjeseci dok svi Grandovci imaju angažmane na moru ili u inostranstvu.

Za ovu kombinaciju niko ne smije da zna, kaže on, osim Crnog, obijača sefova, koji će nam obezbijediti otvorena vrata.

Zakupninom ili redovnim putem ne možemo jer bi nas mnogo koštalo.

Održaćemo desetak planiranih sjednica i – nazad u svoju zgradu, koja će do tada biti završena.

Svi su se složili i već sjutradan održana je prva sjednica u novom ambijentu.

U Grand paradi.

Održana je i druga sjednica.

I treća.

Svi poslanici bili su oduševljeni enterijerom, a naročito akustikom.

I bez mikrofona glasovi su bili prodorni i jasni.

Nikad se bolje nijesu razumjeli.

Negdje na drugom kraju svijeta, direktor i vlasnik Grand parade imao je košmaran san. Nije mogao da vjeruje da je smetnuo s uma ZVIJEZDE GRANDA, odnosno održavanje audicije za najbolji glas turbo folka.

Petnaest dana prije morao je da se pakuje i – nazad u domovinu.

A na ovom kraju svijeta, poslanicima je ostao još jedan dan zasijedanja.

Privodili su kraju posljednju tačku dnevnog reda kada je direktor i vlasnik Grand parade, Maestro lično, sav zadihan upao u svečanu salu.

Poslanici su zanijemili, a predsjednik Skupštine se brže-bolje povukao iz tuđe fotelje.

Maestro je zauzeo svoje mjesto, izvinio se što malo kasni i počeo sa svojim šou programom. A poslanici...

Šta su drugo mogli već da pjevaju ono što najbolje znaju.

Maestro nije pogriješio, audicija je, stvarno, bila zakazana, samo je neki zlobnik, saznavši za cijelu ujdurmu, na vrata Granda okačio natpis:

ZBOG UNUTRAŠNJEG DEKORISANJA, AUDICIJA ZA ZVIJEZDU GRANDA PREMJEŠTA SE U ZGRADU SKUPŠTINE!

... gdje su svi takmičari odmah i pohitali.

Maestro ovo nije mogao da pročita.

On koristi službeni ulaz.

MUDRACI I NJIHOVI OBOŽAVAOCI

 

Lako je nama.

Mi ništa drugo ne znamo, već da radimo.

A oni, poslanici i njihovi oci, osim toga što ništa ne rade, moraju i da misle.

Misle stalno.

Mi imamo radno vrijeme, ostavimo lopatu i - odmor.

Oni su upregnuti mislima non-stop, kao dragstor.

Moraju da misle i kad im se ne misli.

I kad nemaju pametnija posla, zaokupljeni su mislima.

Nije ni čudo što ih zovu misliocima.

U jednim tako neobaveznim mislima iznenadili su sebe mišlju da bi mogli da povećaju

svoje plate.

Šta ih košta, misle.

Naročito su bili impresionirani svotom novca koju su zamislili.

Ako treba povećati plate, dajte da to bude najviše što može.

Bolje najviše, nego najmanje.

„Ko se slaže sa predlogom? Svi. Sjednica je završena!“

Ni kraće sjednice, ni jednoglasnije odluke!

Suza da ti krene od tolike sloge.

I pozicija i opozicija kao jedno.

I kvorum.

I svi na broju.

I nikog u skupštinskom bifeu!

Žali se konobarica Mica – kud mi nestadoše mušterije?

Zadivljeni njihovim britkim umom i veličanstvenom idejom da sebi povećaju plate, to su sada htjeli i drugi.

U prvom redu doktori, zatim profesori i grobari, striptizete i mornari, penzioneri, saboteri, djeca i vojnici...

Svi su stajali u red za veće plate.

Uz poklič misliocima za sjajan izum.

U prvi mah mislioci nijesu bili svjesni svoga (ne)djela.

S jedne strane zbili su svoje redove, a s druge strane to su učinili i proleteri svih zanimanja.

I nijesu se tražile samo plate.

Tražilo se povećanje penzija, socijala, dnevnica, studentskih kredita, napojnica...

Zadovoljstvo je bilo tražiti neko povećanje.

Bilo čega i koliko bilo.

Banke su tražile povećanje kamatnih stopa, opštine povećanje poreza, saobraćajci povećanje novčanih kazni...

Tražili su se veći komadi mesa u kuhinjama društvene ishrane, veće tepsije za burek...

Gospoda odozgo, iliti mislioci, ponovo su morali da mućnu glavom, to jest, da misle.

Našli su se pred problemom koji, naizgled, prevazilazi i njihove najveće misli.

Mislili su da je u redu da sebi povećaju plate, jer im je novac potreban.

Otkud sad da svima treba?

Kako se toga ranije nijesu sjetili?

I ko zna šta bi se desilo da neko od mislilaca – da mu Bog pomogne - ne uzviknu: „Eureka!“

Masi je saopšteno da neće biti povećanja poslaničkih plata.

Ali to više niko nije htio da sluša.

Iako su lagano padali u očaj, mislioci nijesu odustajali od misli.

Sada su uvidjeli da ono što su do sada mislili nije ništa koliko tek treba da misle.

Morali su sebi da priznaju da i drugi imaju glavu.

I misle njome, što je najgore.

Činilo im se da nikada nijesu bili bliži smaku svijeta.

To mora da je to, pomislili su.

Sada bi najradije da su sve svoje misli lijepo zgužvali i bacili u koš.

Mislioci su se godinama sretali sa raznim problemima, ali ovoga belaja nije bilo: svakom ponaosob treba ispuniti želju!

Ako hoće da ostanu na vlasti.

Nema druge, objaviće im rat.

Treći, svjetski.

 

Epilog:

Sljedećeg dana u zgradi Skupštine bilo je kao i uvijek.

Poslanici su se tu i tamo okupljali; većina je bila u skupštinskom bifeu i u holu na

uobičajenom ćaskanju.

Predsjednik Skupštine ih je zvonom pozivao da mu se pridruže u Sali gdje treba da počne sjednica.

Nije bio ljut što ga ne slušaju, a posebno mu se ozarilo lice kada je od opozicije čuo uobičajene uvrjede.

Bio je srećan što je sve oko plata samo ružan san.

Prišao je svojoj fotelji, duboko se zavalio i još dublje uzdahnuo.

 

Naravoučenije:

Nikakvo povećanje plata - ni sebi ni poslanicima - neće mu pasti na pamet.

KAVEZ SLOBODNIH MAJMUNA

 

Kad sam došao u posjetu kod tog majmuna, prvo što mi je palo u oči bila je velika uramljena slika na kavezu.

Na slici on dok je bio čovjek.

Ne stidi se svog porijekla, kaže na čistom majmunskom jeziku, ali nerado govori o ljudskoj vrsti i vremenu prije svoje metamorfoze.

Nije on preko noći postao majmun.

Tumbanje mu je već u vrtiću išlo od ruke i samo je bilo pitanje vremena kada će se preobraziti u ovu cijenjenu vrstu.

Kao osnovac znao je da u zoološkom vrtu satima stoji pred kavezom sa majmunima i da se divi njihovoj spretnosti u penjanju.

Ovdje je sazrijevala ideja da i sam napravi sličan prodor u svojoj karijeri.

Odrastanjem, u njemu je ležao sve veći majmun.

Ali još uvijek skroman u odnosu na njegove ambicije da bude majmun od glave do pete.

Danas - kao jedan od njih - sjedi u kavezu, mirno ljušti svoju bananu i prisjeća se svojeg vrtoglavog napredovanja.

Posmatra ljude koji bjesne okolo i ne haje što su u njemu prepoznali svog vođu dok je još bio majmun u usponu, odnosno, čovjekoliki.

Ko je znao u šta će se pretvoriti.

Niko ga nije čuo kada je prilikom inauguracije, uz zakletvu, poručio da će biti majmun svim životinjama i da će se boriti za jaku džunglu.

Mislili smo da se bori za nas i našu – ljudsku - civilizaciju.

Kako nas je lako izmajmunisao.

Sada nam se kezi iza rešetaka kao da zna nešto što tek treba da otkrijemo: da je kavez, u stvari, s druge strane, i da smo mi u njemu, a ne on.

Posmatra nas kroz naše, a ne njegove rešetke i divi se kako je lako među takvima (kao što smo mi) postao alhemičar: da bi od čovjeka napravio majmuna, dovoljno je bilo samo - da mu ovaj vjeruje.

SKUPŠTINSKA LUTRIJA

 

Prolog

Pred zgradom Skupštine okupio se narod u velikom broju. I dalje odasvud pristiže.

Svakog prvog u mjesecu, u kongresnoj dvorani, koja je zatvorena za javnost, vrši se izvlačenje poslanika koji se vraća u narod.

 

Organizacija skupštine

U zgradu se ulazi kroz jednosmjerna vrata odakle je izlaz moguć isključivo preko dobitka na Lutriji.

U zidinama Skupštine poslanik ima sve što mu je za život potrebno: hranu, piće, novine, kupku, udoban ležaj i veoma visoku poslaničku platu.

A tu su još i premije za najbolji govor, ideju, repliku...

Petkom i za državne praznike svaki poslanik na raspolaganju ima kurvu ili pedera, u zavisnosti od ličnih frustracija.

Možda se nekom objekat učini kao zatvor, ali to je samo prvi utisak.

Ubrzo se svi naviknu, opuste i razbaškare.

Zato nerado govore o Lutriji koja im bezdušno kida ugodnu zaparloženost.

Unutra se vijeća, mudruje; donose se važne odluke koje narod treba slijepo da sprovodi u djelo.

Obrnuta komunikacija je bespredmetna jer unutra ne dopire nikakav glas razuma.

Zgrada je izolovana na sve načine, i zvučno i termički i kako god hoćete.

Obuhvaćenim poslanicima jedina briga je kako da se što bolje zabave.

Izmišljaju raznorazne igre, od trule kobile do điha-điha!

Najmanje ih je briga za ono zašta su tu.

A to da vani postoji život, zanima ih koliko i lanjski snijeg.

Zbog tolike skupštinske hermetičnosti, među poslanicima vlada totalna neobaviještenost.

Za aktuelne informacije, uglavnom se pouzdaju u gledanje u plećku.

Doduše, samo dok je glođu.

Tako je sve do Lutrije.

A onda su u prilici da se ponovo upoznaju sa stvarnim životom.

Nažalost, o tome više ne mogu da referišu.

 

Organizacija van skupštine

Pred zgradom Skupštine veoma je živo.

Prvi je u mjesecu i teče skupštinska Lutrija.

Svi sa velikim nestrpljenjem - i još većim toljagama - čekaju da vide ko im to ovaj put dolazi na istinu.

Mada, ko god bio, prođe isto.

Pred narodom su svi poslanici jednaki.

Poslanik, koji je na Lutriji izvučen, vraća se u bazu kroz specijalni izlaz.

Već sa vrata čeka ga dobrodošlica u vidu nepreglednog špalira batinaša.

Umjesto posljednje želje ima pravo da pomisli kako je negdje, vjerovatno, pogriješio. I da se pita da li je kogod od njegovih prijethodnika, na ovaj način, pretekao.

Prvi put mu se biračko tijelo učinilo nekako mnogobrojnim.

 

Unutra

Skupština nastavlja sa radom.

Sve se odvija nonšalantno i bezbrižno kao da je riječ o nekoj drugoj galaksiji.

Čak se i Lutrija organizuje rutinski, potpuno opušteno.

Niko ne zna šta ona, osim pukog vraćanja mandata, donosi.

 

Katarza

Čekamo vas ponovo za mjesec dana.

PREMIJER NAŠ NASUŠNI

 

Nekoliko dana smo bili bez premijera.

Nenavikli bez osobe zadužene da nas jaši, tlači i razvlači, umalo da svisnemo od žalosti.

Srećom, izbori su brzo izdvojili kandidata koji je imao sve predispozicije da nas upropasti.

Jednoglasno smo ga izabrali.

Zauzvrat i na naše veliko zadovoljstvo, premijer nas je odmah poveo u provaliju.

Bili smo oduševljeni kada je u nama ubio i posljednji djelić dostojanstva.

Zdušno smo odobravali svaki njegov potez jer smo znali da on nikuda ne vodi.

Na novim izborima ponovo smo njega izglasali jer niko drugi nije pokazivao više zanimanja za organizovanje prljavih poslova niti je imao više nazadnih ideja od njega.

Niko kao on nije znao da trasira puteve koji nepogrješivo vode u ćorsokak.

Posebno smo bili zadivljeni harizmom i voljom tog mladog čovjeka da sve dovede do potpunog uništenja.

Danas ga po stoti put biramo.

Ne samo zbog stalnih uvrjeda i ponižavanja već i zbog njegovog odlučnog stava da nas žive pokopa.

Mnogo nam jada daje i mi smo mu zbog toga veoma zahvalni.

Time što bi se i prema neprijatelju bolje ponašao, pridobio je našu doživotnu naklonost, a zbog evidentne i neprolazne mržnje koju prema nama gaji, mi ga neizmjerno volimo i cijenimo.

Epilog:

Neko bi, možda, pomislio da ili s njim ili sa nama nešto nije u redu, ali za jednu ovakvu ludnicu to je sasvim nebitno.

NA ŠTETU

 

Rodio se. Na štetu devet mjeseci.

Odveli ga u vrtić. Na štetu druge djece.

Završio fakultet. Na štetu nauke.

Zaposlio se u fabrici. Na štetu bodovanja.

Postao direktor. Na štetu kolektiva.

Izabran za poslanika. Na štetu stranke.

Postao predsjednik. Na štetu države.

Zavio nas u crno. Na štetu bijelog...

Ali on ima savršen alibi:

Kad umre pokazaće svijetu

Da nije baš sve radio na tuđu štetu!

SIGURNO SAM MRTAV

 

Kad sam, najzad, htio da se probudim, shvatio sam da nemam tu moć.

Svuda oko mene mrak, ne mogu da pomjerim ni ruke ni noge, ne osjećam nikakav miris, ni bol, a ni srce mi ne radi.

Ovo posljednje me je posebno uplašilo.

Shvatio sam da sam, možda, mrtav.

Nije postojao način da dokažem svoju smrt, a još manje je bilo načina da dokažem da sam živ.

Ova nedoumica mi je davala nekakvu nadu, ali još nijesam bio siguran čega se plašim: da sam mrtav, ili da sam živ.

Samo znam da jedno mora da bude.

Ako se desi da sam mrtav, biće dobro.

Ništa neću morati da preduzimam.

Ali ako ustanovim da sam živ, stvar bi se dalje samo komplikovala.

Odjednom bi sto pitanja ostalo bez odgovora.

Od onih jednostavnih, policijskih, zašto sam tu i kako se to desilo, do onih paranormalnih: ako sam već sahranjen, zašto prijethodno nijesam bio mrtav.

To bi pokrenulo čitavu nauku.

Moj posmrtni život ne bi bio nimalo lak.

Jedino, za sada, što osjećam je to da se nalazim na nekom trećem mjestu koje nije ni Pakaoni Raj.

Više mi liči na neki logični prostor za onoga ko je umro: rupa napunjena zemljom.

Nenavikao ranije na smrt, plašio sam se adaptacije na novi prostor.

Do sada su drugi umirali.

Oni koji su u tome, možda, bili vičniji od mene.

Ja sam neiskusan, takoreći početnik u umiranju.

Nijesam mogao da se otmem utisku da se sve to meni dešava.

Nekad sam se pitao kako li je to kad si mrtav, a sada još manje znam.

Ali vodim računa da u nečem ne zabrljam.

Dobro sam se vladao u životu, ne želim da u smrti podbacim.

Koliko ih je samo prije mene umrlo i svi su se nekako skrasili pod zemljom i tu na miru otaljavaju svoju smrt.

Što bih ja bio poseban? Kako je drugima, neka bude i meni.

A sigurno je dobro čim se otuda (ili odavde) još niko nije vratio.

Sad znam da se ni ja neću vratiti ako sam stvarno mrtav.

To je nekako jače od tebe i ne da ti da mrdneš.

Ubija me neizvjesnost, koliko još da čekam da bih - sa sigurnošću - znao gdje pripadam.

Samo da ne bude da sam živ.

Ne bi valjalo.

Ovako je bolje.

Ništa ne može da ti se desi. I ništa ti ne treba.

Još jednom pokušavam da pomjerim ruku, nogu, prste...

Bezuspješno.

Ne čujem, ne vidim.

Srce ne radi ni pod razno.

Dobro je.

Sigurno sam mrtav.