SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

BOGINJE SU TUĐE ŽENE

Napustila me je. A bila je moja boginja i sve što ide uz to. Jedina žena na svijetu.

Kada je otišla mislio sam da ću od silne potencijalne energije eksplodirati ili će se planeta raspasti.

Već sjutradan sa čuđenjem sam mogao da primijetim da se ništa bitnije nije desilo, što je, razumije se, navodilo na sumnju u njene realne kvalitete.

Zavirujem sebe i spolja i iznutra. Kao da je sve u redu, samo mi se srcu rana pozljeđuje stara.

S druge strane, muskulatura je ostala više nego koherentna.

Nalazim da je to, za sada, najvažnije. Srce, duša i ostali unutrašnji organi naći će već svoje mjesto. Bar se nadam.

Skočio sam na noge lagane i prošetao gradom. Prvi put solo, bez nje.

Ubrzo sam došao do frapantnog zaključka da ulicama šeta još žena.

Ono što me je posebno iznenadilo – svaka od njih ima dvije noge. I sve su duge do zemlje.

Nevjerovatno, ali istinito: dvije ruke ne samo da je imala moja ženska, već to, sada vidim, posjeduju i sve druge žene.

Naročito me je šokirala jedna gospođica koja ima glavu i na njoj kosu.

A tek što ima lice i oči, to je već posebna priča.

A onda su, najednom, sve one bile nekako čitave. Sve od reda su imale i nos i usta.

Po prvi put sam na miru mogao da zaključim da sve žene imaju grudi, a naročito dupeta.

Jedva sam se smirio prihvatajući činjenicu da je to opšta pojava.

Sve su imale sve.

Samo što su ove imale i osmijeh. Kod moje bivše to nijesam primijetio.

Je li moguće da su druge imale nešto više od nje, od te moje nesrećnice?!

Kakva poražavajuća okolnost, boginje su bile neke tuđe žene, a moja tek obična ženka.

Ne mogu da shvatim koliko sam bio prevaren. Pored toliko boljih, bio sam vezan za nju, tako jednostavnu i svakodnevnu.

Njen odlazak mi je otvorio oči. Ili prosto, pored mene, ona nije mogla da se proizvede u boginju.