SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

 ŽENE ŽABE

 

Žene se s pravom bore za ravnopravnost među polovima. Dosta su muškarci radili u rudniku.

Zašto i one ne bi mogle da uzmu lopatu u šake.

Nije to četkica za lakiranje noktiju gdje treba i vještina i preciznost.

Žene bi htjele da se bave građevinom. S pravom negoduju zašto ih nema na mješalicama za beton. Kao da je to neka filozofija ubacivati cement i šljunak i mućkati. Teže je spravljanje farbe za kosu gdje se tačno zna koliko treba hidrogena, a koliko boje.

Žene bi da rade sa buldožerom. To je samo jedna veća kutlača.

Šta je parni valjak nego zamotavanje viklera u kosu.

Žene nervira što im se ne ustupe bušilice, brusilice i šmirgle - kao da nemaju iskustva sa skidanjem akni i bubuljica.

Nema ih među dizačima tegova, a po vazdan mogu da nose tolike minđuše, narukvice, ogrlice, lančiće...

Nema ih među livcima teškog metala, a svakodnevno izlivaju masku na lice.

Nema ih među kosačima, a tako temeljno briju i noge, i ruke, i sve drugo na sebi.

Žene dižu bunu što ih nema na prvim linijama fronta. Ma kakvo teško naoružanje?

Teža je bunda od vizona, pa je s lakoćom upregnu i nose.

Nije jasno zašto im se uskraćuju sva ta zanimanja.

Ne treba dopustiti da se i dalje pate u borbi za ravnopravnost među polovima.

Treba im, konačno, obezbijediti mjesto na čišćenju klozeta i bunara, kopanju kanala, bušenju tunela, ponuditi im rad u kovačnici, dati im da upravljaju bagerima, čistačima, fap-mašinama.

Ustupiti im svu mehanizaciju, skidere, gatere, hidraulične prese, pneumatske čekiće...

Zašto imati samo ljude – žabe, kad bi sto puta bolje pristajalo ženama da budu žabe.

Zatim žene dimnjačarke.

Žene fudbalske sudijinice.

Žene drvosječe.

Žene muškarci.

Neka muškarcima ništa drugo ne preostane nego da - umjesto njih - podignu kratku rašicu i zagaze bistru vodicu; da učestvuju na izborima za mis, da se bave manekenstvom i da turpijaju nokte.

Da vide kako je.

Neka malo žene ispunjavaju želje muškarcima!

Neka vide muški kako je teško biti ženski u surovim uslovima neravnopravnosti među polovima.

SVEMIRSKI DNEVNIK 4218.g

 

Arheolozi su ovih dana naišli na neobičan trag koji ukazuje na postojanje još jednog naroda na teritoriji planete Zemlje.

Poslije višemjesečnih iskopavanja, ustanovljeno je da je na ovom prostoru nekada davno (prije više od 2200 godina) živjela izvjesna ljudska zajednica.

Naime, na dubini od oko pet do šest metara pronađen je komad hartije neobične sadržine.

Ekspertska grupa lingvista i stručnjaka za hijeroglife uspjela je da protumači tekst i da sve skupa objelodani kao veoma značajno otkriće.

Iako nikom nije jasno o čemu se tačno radi, tekst je otprilike glasio ovako: „Izborno mjesto... glasački listić... grupa građana... kandidat...“ i neka imena bez smisla i značenja.

Ono što je posebno začudilo arheologe je broj ovakvih listića.

Samo sa datumom 24.9.2000. pronađeno je oko 10 miliona komada odloženih u specijalnim kutijama.

Šta su ovi listići mogli da predstavljaju?

Pitanje je postavljeno svim relevantnim katedrama i naučnim institucijama.

Organizovane su tribine, formirani svemirski okrugli stolovi.

Tim redom su svi ubrzo i odustajali od problema, jer nijesu htjeli dalje da gube vrijeme na tako težak zadatak...

Tek poneka rijetka, da ne kažemo uporna statistička organizacija nastavljala bi da se rve sa divovskim poslom.

Jedna od njih je, tragom geografskih enciklopedija iščezlih civilizacija, uspjela da dođe do naziva zemlje; druga do broja stanovnika; treća... i tako redom.

Svi podaci su se slivali u centralni vasionski kompjuterski sistem.

Ali, ubrzo se nije moglo računati na kompjutere, jer su često blokirali uz obrazloženje: „podatak nemoguć... podatak nemoguć...“

Zapravo, radilo se o broju stanovnika i o broju glasačkih listića.

Dolazilo je do disproporcije koja je kompjutere isključivala iz daljeg rada, a naučnike udaljavala od pretpostavki da se radi o nekoj vrsti izbora (jer su na tim prostorima postojale slične igrarije).

Naučnici, a još manje kompjuteri, nijesu mogli da shvate šta znači kad sedam miliona birača glasa na deset miliona glasačkih listića, kao ni to šta znače razni natpisi na pronađenim panoima, u stilu: Krađa... Krađa... Izborna krađa.

Problem je poprimio misteriozni karakter.

Graničio se sa paranormalnim pojavama.

Naučni forumi su vodili mrtvu trku da još nešto važno dokopaju vezano za problem disproporcija, ali uzaludno...

Trošila su se znatna materijalna sredstva zbog čega je SFS (Svemirski Finansijski Sektor) tražio izvjesne odgovore...

I, poslije višegodišnjih istraživanja, napravljen je jedan opšti zaključak u kojem se navodi da je riječ krađa na svemirski univerzalni jezik nemoguće prevesti.

U njihovoj organizaciji ovakva djelatnost ne postoji, zato nije bilo potrebe oko usvajanja adekvatnog termina.

Problem je proglašen apsurdnim. 

ODGOVORNI DIREKTOR

 

Prije nego što ode u legendu, odgovorni direktor provjeri da li je zatvorio sve pogone i da li je ugasio firmu.

Ne zna se kada je iskopan fosil prvog odgovornog direktora, ali se zna da je s njim iskopano i prvo zakopano preduzeće.

Crna kutija, pronađena u jednom ćilibaru, svjedoči da je odgovorni direktor nastojao da svoje preduzeće što dublje pokopa kako bi mu dao veći arheološki značaj.

Rekonstrukcijom je sto posto utvrđeno da je za odgovornog direktora to bio rutinski posao.

Ništa mu nije bilo lakše nego da od dobrog preduzeća napravi još bolje groblje.

Najžalije mu je što antropologiji od svog tijela ostavlja samo kosti, dok preduzeće za sva vremena ostaje isto: ruinirano i divlje.

Kao u najboljim godinama svoga rada!

Nije ni čudo što su egzaktne nauke ustanovile da zaslugom odgovornog direktora preduzeće i prije iskopavanja liči na iskopinu.

Geofizička istraživanja nijesu toliko senzibilna da primijete da uspjeh za ovo odgovorni direktor vidi kroz svoju nestručnost u radu, razvlačenje društvenih sredstava kao i bahati odnos prema radnicima koji zatim svoj bijes usmjeravaju prema fabričkoj imovini i sredstvima za proizvodnju.

Sve ovo mora da urodi plodom i da da pozitivne rezultate.

Za izučavanje razvoja civilizacije.

Zaslugom odgovornog direktora koji je na vrijeme svoje preduzeće transformisao u zavidnu kataklizmu, danas arheolozi imaju pune ruke posla.

Ovdje Gizu mogu naći u svakoj rupi.

Svaki korak odgovornog direktora je nova ruševina, novi toponim.

PARTIJA NEZNANE PLANETE

 

Grob neznanog junaka je velelepna građevina koju svakodnevno posjete mnogobrojni turisti.

Posebnu draž čini sama tajanstvenost vezana za osobu bez identiteta koja je tu sahranjena.

Na kraju, možda je to i razlog velike posjete, jer junaci su bili i toliki drugi, ali se o njima ne govori.

Ili se govorilo, pa se iz nekog razloga prestalo.

Sve je moglo da pođe po zlu kada je NN lice prijavilo da zna ko je sahranjen u Grobu neznanog junaka.

Iz Društva za zaštitu spomenika brzo su ga ućutkali zaprijetivši mu ko zna čime ako slučajno kaže ono što je naumio.

Iako je NN imao materijalne dokaze za svoju tvrdnju, morao je da odustane od objelodanjivanja imena osobe koja se krije iza tajanstvenog neznanog junaka.

Opet niko ništa neće znati. Ostade junak nepoznat za sva vremena.

Bolje je tako, zadovoljni su u Društvu za zaštitu spomenika.

Ko zna šta bi se desilo da je junak, na primjer, bio za ovog ili onog, da je pripadao ovoj ili onoj partiji, da je bio ovog ili onog seksualnog opredjeljenja...

Sto puta bi ga rušili i podizali.

Ovako, svi ga vole, cijene i posjećuju.

Jer ne znaju ko je.

Bilo bi dobro da – slično tome – postoji i Partija neznano politički opredijeljenih, da nema druge i da su svi u tu jednu učlanjeni.

Niko ne bi znao ko kome pripada i svi bi s pažnjom jedni druge slušali.

Svi bi se međusobno poštovali i dobro bi bilo.

A bilo bi još i najbolje da neznanu partiju čine neznani ljudi iz neznane zemlje.

Sa neznane planete.

KOLIKO PARA, TOLIKO MUZIKE

 

Sigurno se sjećate priče o zidanju Skadra.

Tamo nije moglo da prođe bez žrtve da bi se građevina održala.

Slično je i danas.

Kao žrtva najčešće strada neko krvoločno jagnje.

Čak i nekoliko njih može da se priloži, nema ljutnji.

Svi su zadovoljni što će na taj način imati stabilnu građevinu.

A da bi olakšali žrtvi, ovi je ne uziđuju živu, već je prijethodno nježno i bezbolno obrade, oderu, stave između dva koca i obrnu iznad vatrice (što, vjerovatno, predstavlja neki obredni čin).

Zanimljivo je da se žrtva prinosi poslije gradnje, a ne kao na Bojani (prilikom zidanja Skadra) na početku radova.

Tu je, dakle, napravljen iskorak: žrtva se – u obliku reš pečenog jagnjeta - prilaže na kraju, prilikom svečanog otvaranja.

I uvijek u prisustvu neke krupnije zvjerke.

Taj gospodin Zvjerka ima veoma neprijatnu dužnost da pred svima pokaže kako će se provesti onaj ko pokuša bilo kakvo rušenje.

Biće progutan baš kao... baš kao ono parče krtine koje s prezirom, ali odlučno i proždrljivo meće u usta.

Za naše dobro, za prosperitet i budućnost on se hrabro - sa nožem i viljuškom - upušta u takvu avanturu od koje se diže kosa na glavi.

Ne predaje se do posljednje kapi krvi, odnosno posljednjeg komadića krckave reš pečene kožice.

On juriša na tog zamišljenog i mrskog neprijatelja do kosti.

Prosto ga nosi u zube; kroz grkljan, u stomak...

Zar, poslije svega, nekom da padnu na pamet rušilačke misli?!

Tako se čuvaju građevine!

Tako se vrši zastrašivanje!

A on, jadan, sav teret na sebe preuzima.

Zamislite samo nevolje od zakačenog mesa među zubima, pa mučenje čačkalicom, pa povrh svega nalivanje vinom i pivom...

Teško da bi to neko drugi izdržao.

Jeza da te uhvati pri pomisli da ga i sjutra čeka isto.

I svaki naredni dan. Jer, on je taj koji je pristao da čuva naših ruku djela.

A djela je na svakom koraku.

I biće ih, nažalost, još mnogo.

Tačno koliko i jagnjadi.

TAJNO GLASANjE

 

U toj i toj izbornoj jedinici u tom i tom gradu bješe obezbijeđena maksimalna tajnost glasanja. Za svaku pohvalu.

Od ranog jutra (3.novembra te i te godine) kretaše se „mumije“ (ljudi, žene i druge spodobe sa pravom glasa) prema izbornom mjestu.

Niko im ne mogaše vidjeti lica jer ona bijahu obavijena zavojima svih boja i dezena.

Preko tih zavoja – radi kamuflaže – bijahu udareni mokrom čarapom, a da li svi bijahu i posuti pepelom, ostade da se vidi.

Čizme od sedam milja dobro im dođoše da bi brže mogli stići (i uteći i na strašnom mjestu postojati) i dati glas za najbolje.

Kažu da niko ne glasaše za najgore.

A samo glasanje ne bješe nimalo jednostavno.

Na ulazu u kabinu svakom se, prije podjele glasačkih listića, vezahu oči tamnom tkaninom da niko više ne mogaše vidjeti ni koga glasa, ni čime glasa.

Niko ne vidje ni olovku ni papir, a još manje listić i brojeve koje trebaše zaokružiti (a da ne govorimo o nevidljivom mastilu kao vrhuncu tajnosti).

Slijepcima bijaše lako, ali onima što vide teško. Jer i ono što dotle gledaše, više ne mogahu ni ono do starta, a kamoli od cilja dalje.

A oni što nadgledahu izbore i koji obezbjeđivahu glasačke kabine, takođe sebi na oči bijahu natakarili nekakve naočare za nevidjeti šta ko glasa, već samo onoga što glasa da bi mu provjerili ličnu kartu (na kojoj, opet, bijahu zavoji i sve dosad pobrojano, a u cilju – naravno – tajnosti glasanja).

I da vidiš čudo neviđeno: iz kabine niko ne iđaše direktno kući već nekud bez cilja i kao bez glave.

Da bi izbjegli eventualne pratioce, a u cilju zavaravanja tragova.

Zavoje i očne poveze niko ne htjede da skine.

Sabrahu se glasovi i neko pobijedi.

Dani prolažahu, ali niko nikada ne htjede skinuti masku.

Jedni, vjerovatno, od stida koga su glasali, a oni drugi od straha što nijesu glasali one zbog kojih bi se kasnije stidjeli.

Strani posmatrači, najzad, bijahu zadovoljni.

A i naši, bez sumnje, ali ko im tada mogaše vidjeti radost na licu.

I danas su to samo mumije, ili, bolje reći, veoma važne sirovine za obradu. Obrađuje ih ko stigne i kako hoće, a narod ko narod.

Ćuti, obnevidio.

NESMOTRENA EVOLUCIJA

 

Čovjek je postao od majmuna.

Majmuna za dozvolu, sigurno, niko nije pitao.

Možda je taj nesrećnik imao i drugih ambicija u životu, da postane čovjek, i nije mu neko rješenje.

Jedino ako nije umiješana CIA.

Pa ako je već morao da postane čovjek, dobro je što je to na vrijeme uradio jer bi mu za ulazak u Evropsku ili neku drugu Uniju, svakako, tražili određenu transformaciju.

Danas se sve više i od ljudi zahtijeva da se ne ponašaju kao majmuni.

U taj eksperiment - da majmun postane čovjek - ušlo se stihijno, bez razmišljanja. Zato smo dobili čovjeka kakvog imamo.

Majmun je, bez sumnje, više ličio na sebe.

Neka im je za utjehu ako je samo jedan od njih pristao da bude čovjek.

Iz nepoznatih razloga, Društvo za zaštitu životinja tada nije reagovalo, inače ne bi se dozvolilo ni taj jedan da bude žrtvovan za tako nesmotren projekat.

To se, zatim, otelo kontroli.

Planeta je danas prepuna čudnovatih jedinki koje se popularno zovu LjUDI.

Neosporno je da ova stvorenja podsjećaju na čovjeka, ali samo spolja. Majmunisanje im je, ipak, ostalo kao polazna karakteristika, našta autohtoni majmuni bezuspješno stavljaju veto.

Ne mire se činjenicom da se njihove osobine tako perfidno preotimaju od strane čovjeka.

Zato ne mogu oprostiti svom pretku što je prihvatio evoluciju. Nije ukapirao da su u pitanju masonska posla.

S druge strane, nama jedino preostaje da pošaljemo arheologe (tačno na tom i tom mjestu), da iskopaju majmuna od kojeg je nastalo prvo ljudsko biće i da ispitaju - nekim svojim metodama - da li se ovaj ikada pokajao što je postao čovjek.

Ako jeste, to bi ga, na izvjestan način, rehabilitovalo. Jer, u krajnjoj liniji, on je kriv za svo zlo koje nam se kasnije - kroz istoriju - dešavalo. Počev od sakupljanja plodova, preko upotrebe viljuške, do nuklearnih i drugih atrakcija.

Majmune, majmune, što nam, bre, to uradi?!

A mogao si lijepo da ostaneš ugledan majmun, kakav si, bez sumnje, bio, prije nego što si odlučio da postaneš čovjek.

I gledaj sada rezultate svoje nepažnje: ljudi je na sve strane, ali niko dovoljno majmun, a čovjek još manje.

Da je što Marko Miljanov danas živ, čovjeka i junaka ni za svoje Primjere ne bi našao, a kamoli za svakodnevnu upotrebu! 

KIŠOBRAN

 

On nikada nije bio jedan od funkcionera, mada je jedino uz njih funkcionisao.

Zvali su ga Kišobran. Ne zato što je (a možda i nije) često bio zatvaran i otvaran, već zbog toga što se družio sa kišobranom. To mu je u opisu radnog mjesta stajalo kao osnovni (i jedini) alat.

Naime, bio je zadužen da svoga funkcionera štiti (tjelohraniše) od kiše. Da ne bi neka kap, ne daj bože, nad njim izvršila atentat.

Kišobran je toliko volio svoj posao da je cio život posvetio njemu, to jest kišobranu.

Sa svih putovanja donosio je (kao suvenir) gomilu novih. U raznim bojama i dezenima.

Kod kuće ih je kačio po zidovima, odlagao u vitrine, držao na televizoru, u vazni, u albumu za fotografije, u herbarijumu, među knjigama... Čuvao ih, njegovao.

Skidao prašinu sa njih (ovo se odnosi na one kišobrane koji se rjeđe koriste, kao što su kišobrani za izbore i slične manifestacije).

Nedjeljom se znala generalka: podmazivanje metalnih djelova, peglanje platna, poliranje i lakiranje plastičnih i drvenih površina...

Za vrijeme suše (naročito ljeti) izvodio ih je pod tuš, a zatim sušio na laganoj vatri i na njima radio veliko spremanje.

Što se samog posla tiče, najviše je bio angažovan s jeseni (pogodite zbog čega).

Tada bi uz svoga funkcionera stajao kao himna i s ponosom izlagao svoju kolekciju.

Funkcioner bi narodu držao govor, a on funkcioneru kišobran.

Bili su braća po držanju. Kad ovaj održi govor, ovaj održi kišobran.

Aplauz za govor, aplauz za kišobran. Često se (zbog idealnog prožimanja) nije

znalo ko je zaslužniji: govor za izlaganje kišobrana ili kišobran za izlaganje govora.

Malo pomalo svaki govor je imao svoj kišobran ili (kad smo već kod nedoumica) svaki kišobran je imao svoj govor.

Kao znaci za raspoznavanje: kišobran za tribinu, kišobran za miting, kišobran za izbornu promociju, kišobran za svečana otvaranja, kišobran za doček stranih delegacija, kišobran za radne posjete, kišobran za ovo, kišobran za ono...

Zato nimalo nije slučajno što su funkcioner i Kišobran sjajno sarađivali. Eto, recimo, nekad bi se desilo da funkcioner zaboravi povodom čega izlazi iz kabineta.

Ali, kada bi vidio Kišobrana, a naročito kišobran koji je uprtio, više nije bilo dileme.

Tačno bi znao o čemu se radi, koji govor da drži, pa čak i koliko će govor biti dug (prema veličini kišobrana).

No, da skratim priču. Bilo je dobro dok je trajalo. Ali... Pedeset godina kasnije onaj funkcioner ostaje bez funkcije. Samim tim i bez kišobrana.

A Kišobran na starom zadatku. Ne kisne i u društvu je sa novom garniturom.

Često bi u prolazu susreo svog Bivšeg i u kraćem razgovoru sa njim evocirao uspomene na zajedničko drugovanje...

I po navici, ovaj na „ti“, a ovaj njemu „vi“.

I kaže mu Kišobran:

- Sjećate li se koliko sam vas puta spasao od kiše? Koliko puta vam nije kisnula glava, koliko puta vam je odijelo ostalo suvo, koliko puta...

Brojao bi Kišobran tako svakodnevno čim bi jedan drugom nazvali „dobar dan“. (A kod nas je „Dobar dan“ i kad je ubi’ bože od vremena.)

Evo ih opet. Kiša pada. Blato. Potop.

Bivši gologlav, Kišobran s kišobranom (ovaj put jednostavno: s kišobranom za kišu). Pritrčao je Bivšem (kao u stara dobra vremena) i čim su se pozdravili, stade da se „žali“:

- Sjećate li se, i tako dalje, i tako dalje (kao u nova loša vremena).

Bivšem je svega već bilo preko glave. Odgurnu Kišobrana i njegov kišobran, priđe najvećoj baruštini, zagnjuri u nju i stade se onim blatom mazati koliko je god mogao.

A blata, na sreću, biješe više nego ikad.

Kad se već tako učinio da ga ni rođena majka ne može prepoznati, ustade i priđe Kišobranu:

- Jesi li sada zadovoljan?, reče. - Jesam li ti, konačno, vratio dug? Da li bih se više iskvasio i isprljao za sve ono vrijeme? Ako si zadovoljan, zbogom!

- Nijesam, reče Kišobran. - Da li biste htjeli još jednom?

I ko zna koliko bi ga Kišobran vraćao da se već ne bješe i posljednji oblačak razvedrio a sunce svaku baricu zasušilo.

FIKTI ŽIKICA

 

Žikica je najpraviji Srbin od svih koje znam.

Kad god razmišljam o srpskom folkloru, odnosno, srpskoj naravi, sjetim se njega.

Žikica je bio jako dinamičan i cio život mu se svodio na skakanje u Moravu.

Prvi put mu se to desilo kad je imao 15 godina. Stajao je na ogradi mosta kada mu je prišao vršnjak riječima: „Sad ću da te gurnem!“.

I gurne ga.

Žikica je loše plivao, ali je znao da se dere k’o niko. Začas bi skupio masu.

Uspjeli su da ga izvuku. Napola mrtvog.

Nedjelju dana kasnije stajao je na istoj ogradi mosta. I vršnjak isti mu je prišao i iste riječi izgovorio: „Sad ću da te gurnem!“

I gurne ga ponovo. I ponovo ga izvuku. I ponovo šok soba, i tako dalje.

Mjesec dana kasnije, Žikica na istoj ogradi. Ne može da vjeruje da mu je to sudbina, sve misli – slučajnost.

Godinu dana kasnije – isto.

I pet godina kasnije isto.

I uvijek isto.

Žikica nije više među živima. Nije živ ni njegov sin Žikica Drugi, ali njegov unuk Žikica Treći danas ima 15 godina i ko zna koji put već unuk onog Vršnjaka baca ga u Moravu.

Ovaj pliva još grđe od njegovih predaka, ali se ne predaje.

I ko zna... Možda jednom jedan Žikica shvati da sudbina i slučajnost ne postoje već jednostavno treba izbjegavati mostove.

Srbija je zemlja na Balkanu i ja, stvarno, ne znam ko je fikti Žikica.

 

ZABRANjENO PUŠENjE

 

Godina je 2016.

-Gdje ćemo danas pušiti?

-Odgovorni su u stalnom zasijedanju, vidjećemo.

-Koliko nas je jutros?

-Šesnaestoro. Dvoje je povela hitna pomoć. Dugo su bili bez cigarete pa im je pozlilo.

-To je strašno! Šta rade ovi unutra?! Koliko im treba da nam pronađu novo mjesto za pušenje?

-Svuda smo već bili. Na nekim mjestima čak po dva puta. U Evropi je na jednom mjestu dozvoljen samo jedan dim!

-Ali se iznalaze rješenja!

-Neće dugo, javlja mi prijatelj. Zato se sprema da i treći put emigrira. Ide u Norvešku.

Čuo je da tamo ne postoje mjesta za pušenje, ali je dozvoljeno žvakanje sirovog duvana na svoju odgovornost. Kod njih je bitno da nema dima.

-Kakve su nam šanse da idemo tamo?

-Najmanje pet godina se čeka na žuti karton.

-Žuti karton?

-Dozvola za žvakanje duvana.

-Čujem da se i kod nas spremaju neke mjere.

-Za najokorelije pušače uvodi se jedna cigareta u 15 dana.

-Ma, šta kažeš?

-Za ostale, jedna u 20 dana.

-Užas! Moramo organizovati bezdimne proteste! Da se dignemo na lulu i muštiklu! Pa kom’ kartice, a kome tabakere!

-Štrajkovaćemo nepušenjem.

-Organizovaćemo mjesec dana nepušenja. Kao znak upozorenja!

-Ako nam ne dozvole bar jednu cigaretu dnevno, nastavljamo sa štrajkom.

-Dva mjeseca bez pušenja!

-Ali to bi moglo da bude opasno: samo na hrani i vodi?!

-Kažu da se bez cigareta može, ali bez vode i hrane teško.

-Smiješno. Takvu glupost mogao je da plasira samo neki nepušač.

-Dajem 10 kilograma hljeba za cigaretu!

-U istoriji postoji tip koji je davao kraljevstvo za cigaretu.

-Teško tome ko dovijek živi, šta da radi bez cigareta?

-Prošlost je bila bolja. Svima si mogao pravo u lice da duneš šta imaš.

-Gdje baš nas da zapadne da živimo u 21.vijeku koji je tako poguban za pušače.

-Živi smo svjedoci pisanja tužne istorije o cigaretama.

-Bolje reći, jedva živi svjedoci. Sve više nas truju čistim vazduhom.

-Kako neko može da ne puši?

-Dobro je i to što kad god nam se ne radi – cigaret pauza!

-Samo ostaviš poruku: NA CIGARET PAUZI SAM. I ono: ODMAH SE VRAĆAM. Ne upisuješ nikakvo vrijeme i - beskrajna pauza!

-Prednosi pušenja na djelu.

-Zeznuli smo zakon o radu, a ujedno doakali nepušačima.

-Koliko je sati, panika hvata.

-Krajnje je vrijeme da se oglase!

-Ovo je diskriminacija na cigaret osnovi!

A onda se čulo sa zvučnika:

GOSPODO PUŠAČI, I PORED NAJBOLjE VOLjE, NIJESMO ZA VAS USPJELI DA NAĐEMO NIJEDAN PROSTOR ZA PUŠENjE.

SVUDA STE VEĆ OSTAVILI TRAG. ŠTO STE PUŠILI, PUŠILI STE...JEDNA NOVOST ZA ZAPOSLENE: UKIDA SE CIGARET PAUZA! A U EVROPSKOJ UNIJI VEĆ IMAJU DETALjAN PLAN KAKO DA POSLIJE UKIDANjA DUVANA, PREĐU NA UKIDANjE KAFE. RAD ĆE SE, KONAČNO, OSLOBODITI SVIH ZASTOJA! ŽIVJELI I SREĆNA VAM ZDRAVA BUDUĆNOST!