SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

SPONZOR

 

Ja sam sponzor.

Problem je što mi sponzorisanje ne ide baš najbolje.

Bez obzira na činjenicu da spadam u red najuglednijih sponzora.

Satima mi se niko ne obraća za pomoć.

Ili, jednostavno, oni kojima je novac potreban, nemaju kriterijuma kod izbora sponzora.

Njima kao da je svejedno ko će da ih sponzoriše.

Nije ih briga da li si ti školovani sponzor ili sponzor amater.

Eto, ja sam spreman da ulažem i u najveće projekte, a nemam priliku da uložim ni u bilo šta.

Niko mi ništa ne traži.

Čak me i pjesnici zaobilaze. I to oni kojima je bitan svaki sponzor!

Spao sam na to da bi mi, u ovom trenutku, i jedna najobičnija zbirka poezije dobro došla za oporavak.

Da je s apetitom isfinansiram!

Ne mogu mirno da spavam ovako beskoristan.

Još gore, ucrvljaće mi se novac.

Na najvidljivijem mjestu otvorio sam filijalu za sponzorstva svake vrste.

Nema zajma, sredstva su bespovratna.

Samo neka je klijent zadovoljan.

Navali narode!

Novac spremno čeka makar „z“ od bilo čijeg zahtjeva.

Prvi ko naiđe može da zatraži koliko hoće.

I zašta god hoće, nije mi do biranja.

Dao sam oglas da sam ozbiljan sponzor.

Častiću svakog ko mi se javi, neka vidi koliko mi čini čast što je pristao da ga baš ja sponzorišem.

Ne gledam radno vrijeme, za sponzorisanje sam dostupan non-stop.

Nikad se ne zna kada će nekome zatrebati sponzor.

Šta ima on od toga ako sam ja nedostupan?

Uvešću akciju duplog sponzorisanja!

A onda i razna druga nagrađivanja.

Ako mi se ni tada niko ne javi sa željom da mu treba sponzor, biću spreman da sam sebe sponzorišem.

Neću dozvoliti da mi uvode stečajni postupak i likvidaciju.

Sponzor mora da postoji.

ULjEZ

 

Nikad od mene lošeg čovjeka.

Postao sam bruka i sramota. Ne samo za svoju otadžbinu, opštinu i ulicu već i za svaku sredinu, a, naročito, krajeve.

Umjesto da lijepo budem ubica, kriminalac, državni neprijatelj, diler droge, trgovac bijelim robljem, lopov, obični prevarant ili bar sitni džeparoš…

Ako ne velika lažovčina, ono bar nikakav lažov, čista neznalica, notorni pijanac ili ništa roba…

U obilju tih traženih karaktera i zanata, ja sam se latio običnog, mirnog i poštenog građanina, marljivog radnika, dobrog druga i uzornog roditelja.

To je nedopustivo.

Našao se neko da im ugrožava savršeni nered koji su stvorili.

Da im kvarim prosjek.

Bodem oči.

Nikad od mene lošeg čovjeka.

I da hoću da okrenem ploču, ne mogu. Potisnuli su je kompakt diskovi.

A oni nemaju drugu stranu.

BILO KO DRUGI

 

Najbolje je da budem bilo ko drugi.

Njemu je život pjesma.

On ni za šta ne mora da bude zainteresovan, a da ga snađe sve što je dobro.

Isto tako, ne mora ništa loše da izbjegava - samo će ga zaobići.

Meni je problem pritisak, šećer, vrtoglavica, stres.

Čuvam se i hranom i tabletama.

Da sam bilo ko drugi, mogao bih da se prožderavam do mile volje, da pušim i pijem, da ne vodim nikakvog računa o sebi, a, opet, da budem zdrav kao drijen.

Da sam bilo ko drugi, ničeg me ne bi bilo sramota.

U sred bijela dana mogao bih - čak i besposlen - da se muvam po gradu.

Da sam bilo ko drugi, ne bi me brinula nikakva situacija.

Sve bi mi bilo potaman: ne bih znao kako mi je, niti bih mario za to.

Da sam bilo ko drugi, odmah bih uplatio sportsku prognozu.

I, naravno – imao svih 13 pogodaka!

Igram LOTO godinama i – ništa.

Sedmicu uvijek dobije bilo ko drugi.

Na nagradnim konkursima, bez obzira na to što me proglase za talenta bez presedana, nagradu, ipak, dobije bilo ko drugi.

Čak i oni koji na konkursu nijesu ni učestvovali.

Samo ja imam hiljadu problema za razliku od bilo kog drugog.

Da sam bilo ko drugi, pa da se odmorim kao čovjek.

Na ulasku u cilj vazda mi zasmeta bilo ko drugi.

Optrčim stotinu krugova, a on, kao da nije ni učestvovao u trci – samo ušeta u cilj.

Ja sam učio, bio odličan đak.

Bilo ko drugi, na mom mjestu, odmah bi odustao.

Ali mu to, kasnije, ne bi smetalo da se domogne svega što ja (ni u priči) ne mogu.

Koliko sam prolio znoja da bih došao makar i do najtežeg posla, kad tamo – bilo ko drugi; odavno već stigao i odmara.

Bilo kog drugog odmah prebace na lakše radno mjesto, a mene ni do smrti ne bi pomjerili sa onog najtežeg (kao za mene stvorenog).

Penziju ne bih ni dočekao.

To je privilegija bilo kog drugog.

Kad bi me pitali ko mi je idol, odmah bih rekao da je to bilo ko drugi.

Za razliku od mene, bilo ko drugi može sve.

I to bez ikakvog truda.

U neznan.

Da mi je da sam bar pet minuta bilo ko drugi, da osjetim svu slast života, pa da se povučem.

Sebe nikom ne bih preporučio da mu budem bilo ko drugi.

U najboljem slučaju mogli bi da kažu: Ne bio u njegovoj koži!

Najbolje je da ja budem bilo ko drugi, to znam.

Ali kako?

Ko bi se normalan mijenjao sa mnom?

IZBAVITE ME ODAVDE

 

Kupim najnoviji dnevni list i, kao po običaju, najprije posegnem ka crnoj hronici, kad tamo nje nema.

Okrećem stranicu naprijed, stranicu nazad.

Ništa.

Detaljno prelistavam kompletne novine.

Ni traga od Crne hronike.

U trenutku pomislim ono najgore: sigurno se ništa loše nije desilo, pa je rubrika izostala.

Šta će mi, onda, novine?

Što sam uzalud bacao novac?

Kao i svaki normalan Balkanac najviše uživam čitajući Crnu hroniku.

Razočaran prelazim na političku stranu.

Tamo me dočekuje još veći nered: sve složeno kao pod konac!

Nikakvih afera, nikakvih uzajamnih posjeta među političarima...

Ni likove ne prepoznajem, kao da se radi o naturščicima iz kakvih manje zapaženih, niskobudžetnih filmova.

Političari koji bi trebalo da su naši, uopšte im ne liče, a kamoli da među njihovim prepoznam nekog našeg.

Kad sam vidio da ni iz Skupštine nema nikakvih pikanterija, počnem ozbiljno da brinem.

Kakve su ovo novine?

Kao da sam naletio na neki zabranjeni tiraž, koji ne donosi ni najuobičajeniju dozu stresa potrebnu za uredno balansiranje metabolizma kod svakodnevnog Balkanca.

Grozničavo tražim vijesti iz ekonomije, kad tamo...

Nema nezaposlenih, uredna primanja, valuta stabilna.

I to odnos prema dolaru – jedan jedan!

Jeza, koja me je lagano hvatala, gotovo da je zagospodarila mnome.

Dolazim do sportske strane.

Naši šampioni u ovome, šampioni u onome.

A što je najstrašnije – fudbaleri prednjače u svemu.

Svuda prvi!

Bio bi ovo dobar humoristički časopis, pomislim, ali on to uopšte nije.

Sav srećan ugledam vremensku prognozu: izvještaj o vremenu neće moći da me laže. Užasno je hladno i pada snijeg, to vidim.

A šta piše...

Vrijeme danas: sunčano i neuobičajeno toplo za ovo doba godine.

Kao da sam, konačno, na pragu odgonetanja misterije: upoređujem datume na kalendaru i u novinama.

Ništa od moje intuicije.

Datumi se poklapaju.

Vraćam se ostatku novina.

Razgledam stranice sa čituljama.

Sve nepoznata lica.

Dobro je - konstatujem sa olakšanjem – nema mene.

Najednom me obliva hladan znoj.

Ako je sve do sada bilo pogrešno i suprotno, znači li to što me nema u čituljama da...

Nijesam uspio da završim svoju opservaciju, kad me okolina na nešto podsjeti.

To sam u Raju, u nekom rajskom vrtu, prelistavam rajsku dnevnu štampu.

A u njoj sve u najboljem redu.

Sve skockano i sladunjavo do pretjerivanja.

Raj kao Raj.

Ništa zanimljivo.

Neko veoma dosadno mjesto za Balkanca.

JA KANDIDAT

 

Od prevelikog uzbuđenja žmarci me podiđoše kad pođoh na glasanje.

Sav se naježih, a zubi mi stadoše cvokotati.

Kao da sam već izabran.

Izlaznost birača uobičajena: odziv sto posto!

Vidno uočljiva tajanstvenost, ozbiljna lica i svečana odijela.

Za one koji su pred smrt, organizovano je kandidovanje putem pisma.

Oni koji navrše osamnaest godina još istog trena dobijaju ličnu kartu i broj glasačkog mjesta.

Nije novo da se iz Srednje škole najprije bude predsjednik države, a da se po isteku mandata traži posao.

Bubanj je okrugao – ništa se ne zna.

Iako se glasanje obavi mnogo prije, ispoštuje se odluka Državne izborne komisije o zaključavanju izbornih mjesta u nulti čas.

Odmah slijedi izvlačenje listića i za sat vremena poznati su rezultati.

Čitava organizacija je nestvarno uredna i efikasna.

Nema razloga za nepravilnosti, a krađa je nepoznanica.

Ne glasa se ni za kakve partije, nema predizborne kampanje, niti parola.

Nema predizborne šutnje!

Nema paravana, nema spreja za kažiprst...

Svaki birač na blanko listiću upisuje svoje ime, prezime i naziv funkcije koju želi.

Uz nekoliko alternativa.

Kada se svi listići nađu u bubnju, slijedi izvlačenje.

Uglavnom se ispoštuju želje, ali se zna redoslijed u formiranju vlasti.

Najprije se proglašava, to jest izvlači, predsjednik države, zatim premijer, onda predsjednik Skupštine, ministri, pomoćnici i savjetnici, daktilografi, domari, kafe kuvarice, i svi ostali od vozača do perača vozila.

Novoizabrani istog trena zaposijedaju fotelje i zavrću rukave onima koji treba da rade za njih.

Osim što zauzimaju mjesta svojih prijethodnika, novajlije imaju pravo na njihove vile, kuće, vikendice, vozni park; na njihov kompletan inventar, uključujući njihove zabilješke, kao i, naravno, mobilni sa svim telefonskim brojevima.

Novoizabrani preuzimaju hobi svojih prijethodnika, njihove navike, pa, čak, ostvaruju prava i na njihove žene, odnosno, muževe i djecu.

Svi koji su jednom izabrani (izvučeni iz bubnja), trajno se brišu sa biračkih spiskova.

Tako se biračko tijelo iz godine u godinu drastično smanjuje, a šansa da svi jednom budu na vlasti, enormno se uvećava.

I baš kada su pročitali moje ime, nijesam uspio ni da saslušam za koju funkciju sam izabran, kad me neko stade drmusati.

Trgnem se iz sna, a nada mnom moja žena, galami kao da kuća gori:

„Hajde, ustaj. Idemo na izbore. Rekao si da želiš što prije da skineš tu brigu s vrata.“

Već sam je skinuo, pomislim, mirno se protežući.

Niko mi se neće useliti u kuću i preuzeti mi ženu i djecu.

A ni mene niko neće izabrati.

Nema tog bubnja.

KAO U PRIČI

 

Problem je nastao kada se glavni junak moje priče oteo kontroli.

Šta god da napišem, on je tjerao po svome.

Od pozitivnog lika pretvarao se u krajnjeg negativca.

Usput se latio oružja - mimo mojih didaskalija - te je prijetila opasnost da bi neko mogao da strada.

Pokušao sam da izbrišem tekst do onog mjesta gdje počinje da otkazuje poslušnost, ali nijesam uspio.

Štitio ga je neki error.

A onda i prva žrtva!

Izdavač je tražio da potpišem dokument po kojem snosim punu odgovornost za poteze svojih likova.

To je od mene tražila i filmska industrija (u slučaju da se od priče bude pravio film).

Svi su htjeli da se zaštite.

Ostao sam usamljen u borbi protiv svog glavnog junaka koji je - ubrzo - sa pojedinačnih, prešao na masovna ubijanja.

Ništa mi drugo nije preostalo nego da uđem u priču i lijepo se obračunam sa njim.

Nijesam zaboravio da u scenariju napišem kada i gdje da se nađemo na dvoboj.

Iz znatiželje da vidi ko to ima hrabrosti da mu se suprotstavi, došao je.

Bilo ga je pomalo strah kada je vidio da umjesto oružja nosim najnoviji antivirus program kojim sam mogao da sredim svaki, pa i najveći error u sistemu.

Najprije sam ga dobro iskritikovao, a onda saslušao.

Ni slutio nijesam koliko je pozitivan lik.

A zamalo da ga izbrišem.

Vratio sam se iz priče i nastavio priču.

U nastavku sam dopisao rasplet kakav mi je moj glavni junak sugerisao.

On je, zapravo, u dogovoru sa epizodnim ulogama, htio od sebe da stvori lik bez mane i straha (koji će mu kasnije trebati) pa su mu ovi dopustili da ih tamani i razgoni kao Turke na buljuke.

Naravno, koristeći lažne metke, ali toliko uvjerljivo da je svima mogao uliti strah u kosti.

Glavni junak mi je mejlom slao svoje zabilješke, a ja sam po njima osmišljao radnju.

Prepustio sam mu da on odlučuje o svemu, dok sam ga ja - kao njegov pisac - samo slijedio.

Imao je ideju da uđe u tajne račune svih moćnika koji su na nedozvoljen način dolazili do novca, a zatim taj novac da vrati onima od kojih je uzet.

A uzet je, mahom, od epizodnih likova putem nameta i drugih nametljivosti.

Dogovor je da to radimo paralelno: on u priči, a ja u stvarnosti.

Pa ko više postigne.

I kako to biva, u priči je sve teklo savršeno, dok je u stvarnosti svuda zapinjalo.

Nemoćan da slijedim svog glavnog junaka, ponizno sam se povukao, a njemu sam dao odriješen scenario.

Kad tamo zavede red, neka nas posjeti.

Tek mi smo za priču.

KAD BUDEM NAJMLAĐI

 

Uskoro treba da se rodim.

Devet mjeseci se spremam za ovaj poduhvat.

Čim dođem na svijet, prvo što ću da uradim je formiranje Vlade.

Odmah ću preći s rađanja na djela. Neću da dangubim, imao sam dosta vremena za sticanje političkog iskustva. Nijesam se bespotrebno izležavao.

Kad se rodim, tražiću od svoje babice da me ne uznemirava dok sam u kabinetu. Neka me kasnije mjere i vakcinišu.

Povijanje i dojenje neka mi organizuju između dvije sjednice Vlade.

Bilo koju proširenu sjednicu izdržaće i najobičniji “pampers”, zašto bismo zbog tih banalnih stvari prekidali tok rasprave? Ne želim sebi da uskratim ništa što pripada bebama, ali će mi borba za vlast biti na prvom mjestu. Tek poslije mogu da brinem o urednoj stolici, odnosno fotelji. Neka Savjet bezbjednosti sjutra bude u stalnom zasijedanju, a ja, čim se rodim, eto mene!

Koliko god da kasnim, stići ću da dam završnu riječ.

Trudovi su počeli i svakog časa mogao bih da se pojavim. Za svaki slučaj, neka mi se u porodilištu obezbijedi otvorena telefonska linija sa strankom, pa ukoliko mi se prvo ruka promoli, mašiću se slušalice i odmah zakazati konstitutivnu sjednicu Glavnog odbora.

Savjetu odbrane poručujem da bez mene ništa ne preduzima. Potrudiću se da ispoštujem termin za svoje rađanje, kako bih na vrijeme počeo sa predsjedavanjem.

Komisije, forumi i ostali kvorumi... Računajte na mene, jer ja ću sigurno doći. Samo još da mi babica izvuče lijevu nogu!

 

Epilog

Kad sam se rodio, najprije su me okupali, zatim nahranili, a onda smjestili da spavam.

U POTRAZI ZA IZGUBLJENOM OPŠTINOM

 

Bilo je to kao u vrijeme slabog protoka informacija.

U jednoj zabačenoj opštini, negdje na sjeveru države, umalo da mi daju stalni posao.

S naporom sam uspio da ga odbijem.

A nudili su mi koznašta od mjesta portira do mjesta sekretara opštine.

Za sve sam ispunjavao uslove.

Ali posao sam već imao.

Gradonačelnik te male, ali dovoljno zaostale opštine, očigledno nije pratio Televiziju, niti je čitao štampu.

Što bi mi, inače, nudio posao ako zna ko sam i čime se bavim?!

Ili je htio da mi iskaže prijatnu dobrodošlicu pa mi je umjesto svoje supruge ponudio nešto više.

Posao!

Posao su od njega svi tražili, vjerovatno je mislio da sam i ja kod njega tim povodom.

Ko zna kako su me najavili.

Nijesam imao srca da mu kažem da sam na poslu i da mi, već, sami razgovor s njim ide u radni staž.

Na kraju posjete ostavio sam mu svoju vizit kartu, a on, i ne pogledavši je, na rastanku mi utješno reče:

- Srećan put i bez brige. Za vas uvijek možemo da nađemo neki posao.

Izgleda da nijesam bio dovoljno jasan, ali sam, očigledno, ostavio lijep utisak.

Tako je, u svojstvu predsjednika države, prošla moja prva radna posjeta ovoj maloj, ali veoma izgubljenoj opštini.

ETNO MORE

 

Zbog nezavidne finansijske situacije u porodici, riješili smo da ovog ljeta ne idemo na more.

Da ne bismo baš potpuno bili uskraćeni čarima ljeta, odlučio sam da iznenadim djecu, a bogami i ženu, jednim mobilnim plastičnim bazenom.

Pošao sam u trgovinu i kupio onaj najveći, ali - iz razumnjivih razloga - malo manji od našeg dvorišta.

Brzo smo ga naduvali, smjestili i napunili vodom.

Žena je htjela da voda bude slana, kćerka je zatražila djelić obale gdje bi se sunčala, a sin, s obzirom na to da mnogo voli da roni, htio je da mu se obezbijedi raznovrsno dno odakle bi mogao da izroni kamenčić, školjku, ježa ili nešto slično.

Vrećom soli, traktorom pijeska i pregrštom plodova mora, uspio sam da svima ispunim želju.

Suvišno je da govorim o tome koliko je moja porodica bila srećna što tik uz kuću ima nešto nalik moru.

A onda sam krenuo dalje.

Tako se u dvorištu našla i palma, i obala, i pučina.

Bazen je bio komotan da u njemu smjestim nekoliko stijena, dva-tri čamca, više glisera, jedan brod u daljini i sunce na zalasku.

Kupio sam desetak vrsta ribica i ispustio ih u bazen, zatim naručje algi, par korala i nepar meduza.

Najveći problem bio je da se dođe do jedne osrednje ajkule koju sam najzad uzajmio u akva parku.

I ona je našla mjesto u našem kućnom bazenu.

Sada je trebalo misliti na bezbjednost kupača pa sam plutajućim keglama i kanapom obilježio dokle je kupanje dozvoljeno; iza je vrebalaajkula. Baš kako treba.

Stvarno sam se potrudio da u svoje dvorište - na neki način - donesem dio mora.

I prostor oko bazena sve više je poprimao onaj prepoznatljivi izgled morskih obala.

Posvuda je nikao pijesak i sitni oblutak,bili su tu suncobrani i ležaljke, pored njih kantice i lopatice, a malo dalje zamrzivač sa sladoledom i pekara u kojoj se moglo naći parče pice.

Da plaža ne bi imala nedostataka, potrudio sam se da posvuda raspršim veću količinu komaraca i na sebi odmah provjerim da li ujedaju, da mi nijesu uvalili neke falš.

Svega nekoliko dana smo porodično uživali na našoj plaži, a onda su počeli da pristižu turisti.

Najprije domaći, a zatim i strani.

Ubrzo se javio problem nedostatka smještajnih kapaciteta, ali to ćemo već naredne turističke sezone riješiti podizanjem jednog manjeg hotela.

A možda i dva veća, za svaki slučaj.

Deset godina kasnije naš morski park brojao je dvanaest plaža raspoređenih u šest gradova koje smo sagradili o svom trošku i na svom zemljištu.

Odmah je ovaj prostor zaštićen od strane Uneska kao posebna država koja je brže-bolje primljena i u Evropsku zajednicu.

Eto...

A sve je počelo izgradnjom skromnog etno mora u našem kućnom dvorištu.

Danas imamo lanac država u svijetu i u svakoj je sagrađeno more i sve što ide uz njega.

Predlažemo svim nezaposlenima - koji hoće da stvore svoj biznis - da krenu našim stopama.

Nijesu neke pare, ali može da se živi.

I što je najvažnije, kud god pođeš, na svoje more dođeš.

MAPET ŠOU

 

Poslije 40 godina, sinoć oko šest, stigao mi je đed iz Amerike.

Za samo sat vremena uspio je da mi ispriča budiboksnama šta. Čak je imao vremena i za MAPET ŠOU.

Neponovljiva lutka-igra, kaže. Em duhovito, em zabavno, em šareno.

Znam đede, s vremena na vrijeme i nama je puste. Evo, baš večeras, od 19:30 sati možemo da je gledamo.

Na Drugom programu je, kažem.

Za to vrijeme, dok smo se mi bavili ozbiljnim stvarima, otac je pratio prenos iz SKUPŠTINE. Na Prvom.

Đed i ja, naravno, nijesmo obraćali pažnju.

Đed nije imao pojma o čemu se tu radi, a i mene je baš boljelo uvo.

Najzad je stiglo vrijeme za MAPET ŠOU.

Još minut – dva.

Otac se uskomešao. Prekinućemo mu praćenje SKUPŠTINE.

Pri dnu ekrana primijetim ide kajron. Ovolikim slovima: OD 19:30 NASTAVAK SJEDNICE MOŽETE PRATITI NA DRUGOM PROGRAMU!

Često nas „uveseljavaju“ takvim potezima u posljednjem trenutku. (Na Prvom Dnevnik, zna se).

Uzimam daljinski. Skrhan, beznadežno mijenjam kanal.

Počinje? – razvedri se đed.

Da, rekoh. Televizija im izgorjela, dabogda!

Đed me baš ne razumje, ali se upilji u ekran... Gleda pet minuta, deset.

Ja ovđe ništa ne razumijem. To nije MAPET ŠOU, more!

Jeste, đede. Piše li u programu? Piše. A to što Televizija ne poštuje program – njena stvar!

Otac me pogleda mrko i s prijetnjom. Informbirovski.

Ni opepeliti ne da na SKUPŠTINU!