SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

SAM SVOJ DOKTOR

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 11:05

SAM SVOJ DOKTOR

 

S obzirom na to da ideja IZABRANI LjEKAR nije dala određene rezultate, odlučeno je da se proba sa manifestacijom IZABRANI PACIJENT.

Odmah je iznajmljena poljana gdje su mogli da se saberu svi žitelji.

Ljekari su zatim pristupili izboru pacijenata.

I prije nego što se sve završilo, došlo je do opšte pometnje i negodovanja među građanima. Oni su osujetili kriterijum ljekara i njihovo brižljivo prisvajanje pacijenata koji su im se na bilo koji način – u dotadašnjoj praksi zamjerili. Uzimali su sve one koji su ih kritikovali, kinjili, dosađivali im.

Naime, pripali smo našim izabranim ljekarima. Onim istim od kojih smo pošto-poto htjeli

da pobjegnemo.

I sam sam svjedok da je odabir napravljen po tom principu: pripao sam ljekarki koju sam kad god je bilo prilike – prozivao na sva zvona, misleći da joj činim besplatan marketing.

Kad sam vidio da me je izabrala za pacijenta – i to glavnog – riješio sam da se odmah ispišem sa liste Zavoda za osiguranje.

Zar ona da me liječi?

I šta sam drugo mogao, odlučio sam da upišem i završim Medicinski fakultet. Plan je da me do tada ništa ne zaboli, a onda je lako. Liječiću samoga sebe. To mi neće biti problem jer ću u svakom trenutku znati sve o pacijentu. Izbjeći ću mnoga nepotrebna pitanja, dobiću u vremenu i, što je najvažnije, sa terapijom ću uvijek počinjati za života. Neću umirati po čekaonicama čekajući da me ona primi.

Kad budem ljekar, prvo ću sebe pregledavati. Čak prije nego što se razbolim. Liječiću se retroaktivno. I unazad i unaprijed. U svim smjerovima i kad hoću. I kad neću.

Ljekarki koja me je izabrala uskratiću svako pipkanje i istraživanje. Tačno ću znati gdje me i šta me boli.

Sebi – kao ljekaru – biću izabrani ljekar. Biću u svojim rukama, zar postoji sigurnije mjesto?

Odmah sam prikupio svu dokumentaciju I zaputio se prema Medicinskom fakultetu, na upis. Kad sam stigao bio sam više nego iznenađen prizorom. Tamo su već bili svi žitelji sa početka ove priče i sa sred one poljane.

Svrstani u kolonu čekali su upis na Medicinski fakultet!

Pročitali su me.


PJESMA

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 13:10

PJESMA

 

Upoznao sam je vrlo rano.

Još u školi.

Možda već u prvom Osnovne.

Odmah mi se svidjela.

Imalo je u njoj nešto vragolasto i čarobno.

Bila je mala, ali sva vesela i razdragana.

Poželio sam da naše druženje

nikad ne prestane.

A onda ju je Turbo-folk uzeo pod svoje.

Postala mi je mrska i daleka.

Srećom, nije bila jedina na svijetu.

Automatski sam joj našao zamjenu.

Već sam imao dobro izgrađen ukus.

Na drugoj strani,

Turbo-folk je postao majka za sve one

glupave i prazne.

Za sve klonule duhom.

A posebno je njegovao one

krajnje desperantne i do bola umobolne!

One koje se najslobodnije osjećaju

u ludačkim košuljama.

A takvu modu jedino je on,

Turbo-folk,

mogao da im ponudi.

Pjesma se strašno otela kontroli.

Ima je, čak, i u poeziji.

  


GUBLjENjE ČASTI

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 09:08

GUBLjENjE ČASTI

 

E, da smo nešto živjeli u vrijeme kada je kazna bila Gubljenje časti.

Dok smo čekali jutro i vlasnika da napusti vilu, pod ruke mi je došla neka knjižurina sa

puno fotografija, a malo teksta. Pisano je krupnim slovima što me je dovelo

u iskušenje da pročitam nekoliko redova.

I gle čuda, govorilo se o životu naših davnih kolega. U tekstu se kaže da su drevni ljudi bili časni, a onda na cijeloj strani objašnjavaju ovu nepoznatu riječ.

Koliko sam shvatio, ne radi se nekoj bolesti, već jednostavno o kukavičluku, što bismo mi rekli. Oni su se veoma plašili za tu svoju čast. Najčešće, ništa drugo nijesu imali pa su se očajnički borili da bar nju zadrže.

Čast im je bila kao svetinja, zato je najveća kazna bila ako je izgube.

Gubljenje časti bio je sramni čin. Mnogi bi tada kroz ovu kaznu okajavali svoje grijehe, vraćali se među časne, ali nikad više nijesu mogli da budu jedni od njih.

Nažalost, razvoj civilizacije ide veoma sporo. I danas imamo budala koje rade za platu,

čekaju zeleno svijetlo, stoje u redu, starijima ustupaju mjesto u prevozu, bacaju đubre u kantu za đubre...

Za utjehu je to što je ovaj trend u drastičnom opadanju. Raduje činjenica da klinci veoma dobro kapiraju gdje je život. Zato nas iz dana u dan ima sve više. I svuda.

Od mjesnih kancelarija, preko Zdravstva, policije i suda do Opština i Skupština. I ne samo da smo ušli u sve pore društva, već brzo i lako postajemo glavnokomandujući.

Bićemo idealno društvo kad više ne bude bilo časnih.

A Gubljenje časti prvi su ukinuli oni koji su osuđivali na ovu kaznu, budući da bi najprije

sebi morali da presude.

 

*

U podrumu jedne bogataške vile, dok smo čekali jutro i krađu decenije, zaboravio sam da zatvorim knjigu. Ne bih volio da sjutra neko tumači zašto je otvorena na tekst o Gubljenju časti. Degradirala bi me činjenica da to znači da se zbog nečeg kajem.

Ili da mi je stalo da budem častan. To bi me baš od srca nasmijalo.

   


ETNO SELO

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 10:52

ETNO SELO

 

Došlo je vrijeme za ulaganje u seoski turizam.

Seoski turizam treba da oživi po svaku cijenu.

To je u trendu i ne treba tražiti drugi razlog.

Šta sve zahtijeva seoski turizam?

Najprije treba obezbijediti selo.

S obzirom na to da smo deficitarni sa selima, treba ih napraviti.

Sela koja su do sada postojala ne vrijede. Previše su seljačka.

Treba napraviti nešto isto tako, ali drugačije. I na drugom mjestu.

U prošlosti se o tome nije vodilo računa pa se desilo da su sva sela nikla tamo gdje ne treba – po selima.

Prekopirati, dakle, seljačko selo, postaviti ga na nekoj atraktivnoj lokaciji i dati mu ljepše ime.

Na primjer – ETNO SELO. Riječ „etno“ završava posao.

Etno je užasno blizu seoskog turizma. Prva asocijacija.

A tu je i „selo“ kao druga asocijacija za seoski turizam.

Ove dvije riječi su neraskidive. Nigdje jedna bez druge! Kao Marko Marković.

Ili Petar Petrović.

U posljednje vrijeme nije pronađeno etno, a da iza nije riječ selo.

Niti selo, a da ispred nije etno.

Kao ime i prezime.

Kao Voda Voda.

Etno selo.

Još nikom nije pošlo za rukom da te dvije riječi razdvoji. Taj ko bi i pokušao, smatrao bi se glupim. Zato ni ti ne diraj. Ćuti i plivaj dalje!

Ništa nije više u službi seoskog turizma, nego sami naziv „etno selo“. Tu je sve moglo i da se završi. To je već podvig sam po sebi. Izgraditi selo i dati mu tako božanstven naziv!

Nekad su se gradile vikendice, danas etno sela. Kad hoće da se odmori, savremeni trudbenik skokne do svog etno sela.

Vikendicu je odavno prepisao svom kućnom ljubimcu.

Od ideje seoskog turizma do naših dana, sagrađena su mnoga etno sela.

Turisti su možda malo zatajili, ali se etno sela i te kako množe.

Prema podacima Zavoda za statistiku, na svakog stanovnika dođu dva etno sela.

A u etno selo ne dođe ni pola turiste. Sad su sve oči uprte na traženje tog jednog

nesrećnika samo da bude cio. Pa i taj jedan, ukoliko se desi, zvaće se turizam.

Ne bi valjalo da nam otpadne to toliko stvarano etno i ostane se ponovo na selo.

Etno ga direktno plasira u prvu ligu turizma.

Etno mnogo znači i selu i turizmu.

Kao karika koja nedostaje.

Etno je etno. I dok je tu etno, selo neće biti usamljeno, niti će turizam ostati bez seoskog.

To se zove održivi (čitaj: jedva održivi) turizam.

Još kad bi tu i tamo naišao neki gost.


IZABRANI LJEKAR

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 10:42

IZABRANI LJEKAR

 

Ona je moja izabrana ljekarka. Prepoznatljiva je po tome što je sve nervira.  I grad i Dom zdravlja i prostorije u kojima radi...

A posebno je nervira to što mora da dolazi na posao.

Kad bi bar pacijenata mogla da se otarasi.

Završila je za doktoricu da bi obukla bijeli mantil i izvezla ono „dr“, a ne da se nosi sa tu kojekakvim svijetom iz čekaonice.

Čekaonica je posebno nervira!

Kad vidi gužvu - a uvijek je tako - dođe joj da odmah ode na pauzu.

Bolje reći, da se vrati na pauzu, odakle i ne dolazi.

Treba se osloboditi pacijenata, to je definitivno!

Uostalom, oni su nju htjeli za izabranog ljekara, nije ona njih birala!

I da su tražili od nje da izabere nekog pacijenta, gledala bi da to ne bude niko.

Bolje da ne izabere nikog, nego i jednog jedinog kojem bi kasnije morala da zakazuje; on redovno da dolazi na preglede, a ona još redovnije da ga eskivira. Ili greškom da ga primi, a to joj baš i ne bi odgovaralo!

Ona jeste položila Hipokratovu zakletvu, ali to je bio teorijski dio ispita, o praksi nije bilo riječi.

Nikako ne može da shvati pacijente koji dolaze na pregled.

I to ih ima svakog dana.

A gdje će pacijenti bez u Dom zdravlja, kod svog izabranog ljekara.

Neće ih valjda pregledivati sestre, čistačice ili portiri?

Čudi doktoricu zašto se gužve svakodnevno uvećavaju, a pri tom ona na posao dolazi sve kasnije.

Ne zna da je gomilanje pacijenata direktno srazmjerno njenom kašnjenju!

Pacijenti su samo ispoštovali njeno zakazivanje i došli na vrijeme.

Ona pokušava iz dana u dan da ih se oslobodi.

Primjenjuje razne taktike: uzima godišnji odmor, koristi slobodne dane, na posao ne dolazi na vrijeme, gleda da u ordinaciju uđe što kasnije, a da iz nje izađe što ranije.

I u tome obara sopstvene rekorde.

Jednom je radila samo petnaest minuta. Drugi put je u tih petnaest minuta uspjela da ugura i pauzu za kafu.

A onda je ta pauza bivala sve duža!

Svi pamte kako se jednom pojavila, navukla bijeli mantil i otišla. Čekanje je beskonačno i kad je u ordinaciji, a kamoli kad ode. Došla je tek sjutradan, ostavila mantil i ponovo nestala. Ovaj put kroz sporedni izlaz, da joj se ne mjeri svaki korak.

A za taj dan je pozvala samo hitne slučajeve! I s obzirom na to u kakvom stanju su bili, mnogi je više nijesu dočekali.

Jedan od preživjelih se kleo da ju je istog dana vidio gdje na autobuskoj stanici pakuje svoj bijeli mantil i ulazi u autobus za Budvu.

I dok je autobus napuštao stanicu, sestra je - paralelno - prikupljala knjižice za pregled.

Nakon više sati, ponovo se pojavila i iznurenim pacijentima saopštila:

„Strpite se, doktorica samo što nije stigla!“

A gdje samo što nije stigla? Na more?


ZAŠTO NE UMIRU POLITIČARI?

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 13:25

ZAŠTO NE UMIRU POLITIČARI?

 

Postavlja se pitanje kako to da niko od političara ne umire?

Nemaju neki uhodani termin.

S druge strane, normalnom čovjeku se to svakodnevno dešava.

Političar odlazi na onaj svijet jedino ako ga neko ubije, ali to se ne računa.

To je van radnog mjesta, a nije njegovo da se skita okolo.

Šinteri moraju da rade svoj posao.

Više brine stopa prirodnog umiranja kod političara. Stopa koja se, za sada, ne vidi.

Koje su ingerencije političkog imuniteta?

Da li su i od umiranja zaštićeni?

Najzad, to bi pokazali izbori kada je imunitet privremeno zamrznut.

Brzo bi bila zabilježena tendencija da političari umiru svake četvrte godine.

U pauzama izbora.

Ili za vrijeme predizborne šutnje.

Ali to se ni tada ne dešava.

Uostalom, njima umrijeti nije isto kao i umrijeti običnom građaninu.

Kao prvo, zamislite da mu se to desi usred traženja kvoruma, pred skupštinsko glasanje ili izjašnjavanje o nečemu važnom. Smrt bi bila čisto bježanje od odgovornosti.

Glasaj pa umiri, baš nas briga, rekao bi narod. Nijesmo te izabrali da bi se izvlačio.

Dovoljno je da može da bude suzdržan.

To je najviše što mu se toleriše.

To mu dođe kao klinička smrt.

Takvo umiranje može da mu se progleda kroz prste; živ je, samo je momentalno van upotrebe: ne želi da se miješa u svoje stvari. Toliko mu je dozvoljeno.

Kao drugo, političari ne umiru iz državnih i patriotskih razloga.

Njihovo umiranje nije njihova stvar. Ne može on da umre kad mu se prohtije.

Država može da odumire koliko hoće, ali ne i on. On mora da je vodi i u dobru i u zlu. Dok god je izabran, mora da bude živ.

I kao treće, političari ne umiru jer ne smiju. Plaše se onoga što dolazi poslije.

Umirali bi oni svaki dan samo kad bi znali da ih tamo ne čekaju pokojnici koji su ih birali, a koje su ovi svojom politikom u grob otjerali.

Tamo ne bi više bili zaštićeni i zna se kako bi se proveli.

Znaju oni to, zato im se ne odlazi na onaj svijet.

Ako već mora, najbolje je da umiru dok su još živi. Tako bi, zarad pokojnih, i u grobu mogli.da nastave političku trku.

Sada već i bukvalno onu stalnu njihovu – mrtvu trku.


GOSPON I MUČENICA

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 09:36

GOSPON I MUČENICA

 

- Ne vidim te u dobrom raspoloženju, draga moja.

- Danas je vanredno skupštinsko zasijedanje.

Rasprava o ukidanju nekih ministarstava, o smanjenju poslaničkih dnevnica…

- Užas! Biće galame!

- Biće udaranja i rukama i nogama. Sve me boli od prošle rasprave.

- Meni još zvoni u ušima. Viču iz sve snage.

- Koliko su grlati, bez tebe i mogu, ali bez mene – nikako. Silno vole da su u mojoj blizini; iza mene, oko mene; da me diraju, ljuljaju, tapšu.

Ali najčešće me lupaju i drmusaju! Kad bi mogli, u krevet bi me odvukli koliko su mi privrženi.

- Bolesnici.

- Svaki čas me salijeću. Nevjerovatno koliko ih uzbuđuje da me uhvate onim njihovim ručerdama.

- Ne bi ti toliko dosađivali da nijesam u tvojoj blizini. Mene hoće.

- Izloženi smo uzajamnom stradanju kao na nekakvoj vjetrometini.

- Smuči mi se kad pomislim na pljuvanje koje je postalo dio njihovog folklora. Naročito se naježim kad mi priđu oni bez prednjih zuba.

Od njih sam najviše ispljuvan. Ni kišobran mi ne bi pomogao. Pravi je podvig kako nijesam zarđao. Posebno me nervira kad počnu da me izvlače, podižu, spuštaju, naginju. Da me čupaju!

Da, da, bilo je toga.

- Mogli bi lako i da te progutaju.

- Kakvih sam se sve grkljana nagledao, kakvih masnih brkova (i brada), kvarnih zuba, a o njihovom zadahu da ti i ne govorim. Često, nakljukan tolikom količinom toksina, za dlaku izbjegnem stradanje.

- Nijesam bogzna koliko u boljem položaju, ali se ne bih mijenjala sa koleginicama iz nekih inostranih Parlamenata. Tamo na njih bukvalno nasrću, zbog čega nerijetko završavaju srušene i polomljene.

- Sve cipele koje promaše govornika, nama se o glavu obijaju!

- Pretrpaju me hrpom bezvezne hartije od čega mi ne ginu proširene vene. Ne zna se kome je gore: vama ili nama?

- To nije teško da saznamo.

- Kako?

- Samo zamijenimo uloge. Ti jednom budeš mikrofon, a ja govornica!

- Ali kako? Na koji način to da izvedemo?

- Pssst… Evo naših zulumćara… Nastavićemo o tome, mučenice moja, draga Govornice.

- Ako preživimo, gospon Mikrofon. Ako i ovu skupštinsku sjednicu preživimo.


ISTRAGA JE U TOKU

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 08:42

ISTRAGA JE U TOKU

 

Bomba je eksplodirala.

Lokal je demoliran.

Građani su u panici. Ima i povrijeđenih.

Jauču sirene. Hitna pomoć!

Stiže policija; razgraničava prostor plastičnom trakom.

Dolaze inspektori, tužilaštvo.

I novinari su tu, još da se odnekud pojavi predsjednik suda koji, po običaju, treba da im kaže da je istraga u toku.

Da, tako se i dešava, izjava prvog čovjeka suda brzo zaposjeda sve medije:

- Istraga je u toku!

Šta ti je školovan čovjek.

I kako samo vješto barata podacima.

Sve u četiri riječi.

„ISTRAGA JE U TOKU.“

Gotovo.

Slučaj je raskrinkan.

Suvišno je svako drugo objašnjenje.

Doviđenja do sljedećeg izgredništva, rastezanja specijalne trake i mudrosti nad mudrostima:

„ISTRAGA JE U TOKU!“

Na ovu ekskluzivu novinari su čekali punih sat vremena.

Zapravo, toliko je predsjedniku suda trebalo da se obrije, ispegla, da popravi stas, da dotjera glas i da se pojavi na mjestu nesreće.

Ali čekanje se isplatilo.

Jer za davanje ovakve izjave niko drugi nema ovlašćenje.

Kompetentan je samo predsjednik suda!

Dakle, sve je jasno da jasnije ne može biti:

„ISTRAGA JE U TOKU.“

Tek nekoliko sati kasnije, novinari će od predsjednika suda dobiti konkretniju izjavu.

A ona glasi:

„SLUČAJ JE ZASTARIO.“


FUNKCIONISANJE SUDOVA

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 19:11

AD AKTA

 

Ako ste nešto započeli prilikom rođenja, a ne možete završiti ni do smrti, znači da učestvujete u nekom najnormalnijem sudskom procesu.

Moguće je da je riječ o veoma banalnom slučaju, pa je trebalo vremena da se on zakomplikuje.

Tako obrađen lakše se razvlači do zastarijevanja.

Mjesto gdje sve počinje, a ništa se ne završava zove se - sud.

Nije ga teško pronaći jer se gradi u sablasnom stilu.

Može da se desi da u zgradi naletite na hodajuće fascikle ili prašinu, ali ne paničite.

Ubrzo ćete zaključiti da su to sudski pisari i administratori, samo su poprimili obličje svoga okruženja.

Ili su fascikle počele da rade njihov posao.

Sasvim je svejedno.

Sud, u prvom redu, zapošljava sudiju, tužioca i advokata.

To su bića koja se na temelju istine, to jest priča rekla-kazala, bave oblikovanjem i preradom ljudi.

U tome im pomažu vještaci, kolege sa terena, koji na naučnoj bazi vješto sakrivaju ono što se stvarno dogodilo i time daju neprocjenjiv doprinos u regularnom obmanjivanju oštećenog, gdje ovaj lagano treba da postaje krivac, što predstavlja polaznu tačku svakog suđenja.

U daljem procesu se izjednačavaju krivice oštećenog i okrivljenog, da bi, najzad, sva krivica pala na oštećenog.

Ovo je uobičajeni tok procesa i daje najbolje rezultate na putu koji nikuda ne vodi.

Ako se tome, kao važan parametar na sudu, pridoda i vremenska konstanta koja teži ka svim mogućim usporavanjima, kraj procesa je veoma “izvjestan”.

Slučaj na sudu je završen čim se proglasi zastarjelim.

Ako jednom zbog sitnice uzurpirate sud, pitanje je da li će vas drugi put procesuirati.

Najbolje je da se sudite zbog nečeg što lako može da zastari.

Ako nemate iskustva u tome, bilo bi lijepo da se lično sa predsjednikom suda konsultujete.

On je tu da vas zvanično uputi na proces koji sudu najviše odgovara.

U vašem je interesu da jedna takva institucija - kao što je sud - ne bude dovedena u pitanje.

Sudija će vam biti zahvalan što vaš slučaj neće moći da se riješi, a vi ćete se osjećati ponosnim što ste olakšali da proces ide kako drugi hoće.

I da na kraju uspješno zastari!

Sud, kao i sudstvo u cjelini, dobiće značajan poen, i, što je najvažnije, vaša šteta biće im nebitna, zbog čega ne morate da brinete.

Uzgred, pružiće vam se mogućnost da bez ikakvog čekanja platite sve troškove.

I to odjednom, da se ne krpate u ratama.

Još na startu sud će da vam ponudi - a Vi da odaberete - ili najskupljeg advokata koji će da ih brani od Vas, ili najpovoljnijeg koji je na Vašoj strani, ali koji radi po metodi „ćutanje je zlato“, što znači da bi Vaš proces iznio ćutanjem, a sudija bi se već nekako snašao da slučaj zastari.

Mjesto tužioca je formalno zastupljeno.

Sud posjeduje ovaj individuum, ali njegov rad - zbog ugleda suda - nema efektivu.

S druge strane, sud mu je dao puno pravo da učestvuje u ranom otkrivanju zastarjelosti slučaja.

Ko prvi od svetog trojstva - tužilac, sudija, advokat - to otkrije, iz istih stopa grabi predsjedniku suda, riječima: Puj, spas za sve nas!

Time je i pravno slučaj završen, a predmet stavljen u akta.

Ako se to ne desi i ranije u toku procesa jer uvijek neki vaš papir može da zakasni i - gotovo.

Moderna sudska administracija ide čak dotle da stvar rješava unutar 24 sata.

Pravo žalbe se skraćuje na taj period, a zastarijevanje počinje i mnogo ranije.

Već nakon pola sata.

Ili minut prije nego predate žalbu.

Važno je da znate da od njih ne možete biti brži.

To nije predviđeno nikakvim aktom.

Sve igra ulogu, samo da se istisne oštećeni, poslije čega suđenje postaje besmisleno.


DVOJNICI

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 22:40

RODNIJEV IDENTITET

 

Sve novine su donijele senzacionalističku vijest: Zgodni je udario glavom!

Premijer Zgodni, silazeći niz, tek oribane, stepenice u vladinoj zgradi, okliznuo se i pao.

Tom prilikom udario je glavom o mermerni stub na dnu stepeništa.

Hitno je prebačen u bolnicu.

Poslije nekoliko dana došao je k svijesti, ali sa potpunim gubitkom pamćenja.

Takav kakav je - otpušten je iz bolnice.

Na putu prema kući primijetio je da ga svi čudno gledaju, a on nikoga nije prepoznao.

Kada je stigao, ko zna kada i ko zna kako, televizor je bio uključen, a na stolu je našao uredno složen paket dnevne štampe.

Dok se brijao primijetio je da u potpunosti liči na osobu sa Televizije, kao i na osobu sa prvih strana dnevnih novina.

A onda je zazvonio njegov mobilni i čuo je sa druge strane: „Zgodni, jesi li normalan, šta možeš da postigneš kao glumac?! Vraćaj se u Vladu ili neću da znam za tebe!“

Veza se prekinula, a Zgodni je na displeju pročitao: Darinka.

Pokušao da odgonetne ono što je čuo.

Nije mu bilo jasno šta znače riječi glumac, vlada, a ponajmanje ko je Darinka.

Kada se bolje zagledao u sobni inventar, primijetio je da nešto ne štima.

Sve mu je bilo strano, a nije znao ni za amneziju.

Uzeo je svoju ličnu kartu i pročitao ime:

Rodni.

Pogledao je fotografiju, a zatim sebe u ogledalu.

Da, to je on, nema sumnje. Ali ko je Darinka i šta hoće ta osoba?

Narednih dana imao je nekoliko poziva, uglavnom nejasne sadržine i od nepoznatih lica.

Jedino je Darinku zapamtio.

Možda i zbog toga što mu se ona svakodnevno javljala.

Ali je izbjegavala da se vide što je Zgodnoga dodatno bunilo.

Zatim je uslijedio poziv iz Londona.

Neko mu se predstavlja kao brat i traži od njega da odmah uplati novac za snimanje nove sezone serijala.

„Brat“ je djelovao strogo i poslovno, čak, prijeteće, učinilo se Zgodnome (koji misli da je Rodni).

Ponovo je zavirio u svoju ličnu kartu.

Prezime baš kakvo je čuo – Troter.

Odmah je na internetu otkucao to ime i prezime i čekao da se upozna sa samim sobom.

I stvarno, otvorilo se niz stranica; svuda on, razni intervjui, a najčešće je sa tipom koji se u razgovoru od maloprije predstavio kao brat, izvjesni – Del Boj.

Sad mu je bilo jasnije: on, izgleda, nema rođenog brata, ovaj mu je, zapravo, brat u seriji.

Kada ga je Del Boj sljedeći put pozvao u vezi uplate, Zgodni je iskoristio priliku da zatraži objašnjenje otkud on u toj dalekoj ali, najednom, njima tako značajnoj zemlji.

„Sponzorišemo Mućke, zar se ne sjećaš“, glasio je odgovor.

Zgodni je pošao do banke, ostavio otiske dlanova, očnih zjenica i glasa, ulogovao se, prevukao karticu i izvukao traženi novac.

Srećom, nijesu mu gledali ličnu kartu jer su u banci prepoznali svog premijera.

Odmah je izvršena transakcija.

Iznos od 5 miliona eura našao se u londonskoj banci.

Iste večeri, Darinka preko mobilnog: „Sad je, stvarno, dosta! Ispraznio si sef koji smo godinama punili samo za nas dvoje. Zbogom! Odlazim sa Rodnijem, ali Troterom!“

„Pa ja sam Rodni Troter, ovdje sam zbog...“, nije uspio da dovrši misao, Darinka je prekinula vezu.

Zgodnome se zavrtje u glavi, uhvati ga nesvjestica i sruči se na pod.

 

*

 

Vlada je zasijedala povodom rebalansa budžeta za tekuću godinu.

Predsjedavao je, kao i obično, premijer Zgodni.

Tako su mislili.

A bio je to Rodni, glumac, koji je prije samo par minuta iz Londona obaviješten da je novac legao.

Zbog toga je bio uzrujan, ali se pazio da niko od ministara to ne primijeti.

Prvim avionom, po završetku sjednice, trebalo je da se vrati u London.

Sada se uzdao samo u to da amnezija kod Zgodnoga (pravog premijera) potraje.

Ili da se Darinka kod prijateljice ne izlaje da se zaljubila u glumca.

 

*

 

Ko zna koliko je Zgodni ležao bez svijesti u svom stanu.

Kada se probudio, pogledao je na sat i brže-bolje skočio.

„Kasnim na sjednicu povodom rebalansa budžeta za tekuću godinu“, pomisli.

Ali se brzo smirio: sjednica ne može da počne bez njega!

On je taj koji predsjedava.

Uobičajeno, pred odlazak u kabinet, Zgodni poziva Darinku, svoju sekretaricu i buduću životnu saputnicu.

Poziv je odbijen.

Poziva ponovo.

Čudno mu je, ne javlja se.

Možda mu sprema referate, pomislio je i nastavio lagano da se sprema.

 

*

 

U Vladi je sastanak završen i Rodni Troter, lažni premijer, žurno napušta zgradu i službenim kolima, u pratnji obezbjeđenja, juri prema aerodromu.

Čarter let je spreman, Rodni ulazi u avion i polijeće.

 

*

 

Premijer Zgodni, kojem se i sasvim vratilo pamćenje, i koji više nije Troter, već Luškić, poziva službenim telefonom službeni auto da ga službeno odveze do Vlade.

U Vladi su zbunjeni.

Koga su onda otpratili na službeni put u London ako se njihov premijer javlja iz svog stana?

 

Epilog

 

Del Boj Troter je pročitao novinsku vijest da je tamo neki premijer Zgodni udario glavom...

Iskoristio je amneziju kao i nevjerovatnu sličnost tog premijera sa svojim bratom Rodnijem Troterom, da dođe do novca za snimanje nastavka serije.

U bolnici je zamijenio ova dva lika.

Tako je glumac Rodni Troter, nakljukan potrebnim podacima, još sjutradan postao lažni premijer i „vratio se svakodnevnim zadacima“, a Zgodni, pravi premijer, koji je, stvarno, doživio amneziju, otpušten je poslije nekoliko dana iz jedne ciriške psihijatrije uz dijagnozu da je mala vjerovatnoća da će se jednog dana vratiti u stvarnost.

Dopremljen je u njegovu zemlju i izbačen na ulicu u blizini njegovog stana.

Vladi se javio tek nakon novčane transakcije, odnosno kada je došao k svijesti.

Ostaje mu da objasni šta je sa novcem koji je iznio iz državne kase, gdje je do sada bio i šta se desilo sa Darinkom koja je misteriozno nestala.


Powered by blog.rs