IZABRANI LJEKAR
IZABRANI LJEKAR
Ona je moja izabrana ljekarka. Prepoznatljiva je po tome što je sve nervira. I grad i Dom zdravlja i prostorije u kojima radi...
A posebno je nervira to što mora da dolazi na posao.
Kad bi bar pacijenata mogla da se otarasi.
Završila je za doktoricu da bi obukla bijeli mantil i izvezla ono „dr“, a ne da se nosi sa tu kojekakvim svijetom iz čekaonice.
Čekaonica je posebno nervira!
Kad vidi gužvu - a uvijek je tako - dođe joj da odmah ode na pauzu.
Bolje reći, da se vrati na pauzu, odakle i ne dolazi.
Treba se osloboditi pacijenata, to je definitivno!
Uostalom, oni su nju htjeli za izabranog ljekara, nije ona njih birala!
I da su tražili od nje da izabere nekog pacijenta, gledala bi da to ne bude niko.
Bolje da ne izabere nikog, nego i jednog jedinog kojem bi kasnije morala da zakazuje; on redovno da dolazi na preglede, a ona još redovnije da ga eskivira. Ili greškom da ga primi, a to joj baš i ne bi odgovaralo!
Ona jeste položila Hipokratovu zakletvu, ali to je bio teorijski dio ispita, o praksi nije bilo riječi.
Nikako ne može da shvati pacijente koji dolaze na pregled.
I to ih ima svakog dana.
A gdje će pacijenti bez u Dom zdravlja, kod svog izabranog ljekara.
Neće ih valjda pregledivati sestre, čistačice ili portiri?
Čudi doktoricu zašto se gužve svakodnevno uvećavaju, a pri tom ona na posao dolazi sve kasnije.
Ne zna da je gomilanje pacijenata direktno srazmjerno njenom kašnjenju!
Pacijenti su samo ispoštovali njeno zakazivanje i došli na vrijeme.
Ona pokušava iz dana u dan da ih se oslobodi.
Primjenjuje razne taktike: uzima godišnji odmor, koristi slobodne dane, na posao ne dolazi na vrijeme, gleda da u ordinaciju uđe što kasnije, a da iz nje izađe što ranije.
I u tome obara sopstvene rekorde.
Jednom je radila samo petnaest minuta. Drugi put je u tih petnaest minuta uspjela da ugura i pauzu za kafu.
A onda je ta pauza bivala sve duža!
Svi pamte kako se jednom pojavila, navukla bijeli mantil i otišla. Čekanje je beskonačno i kad je u ordinaciji, a kamoli kad ode. Došla je tek sjutradan, ostavila mantil i ponovo nestala. Ovaj put kroz sporedni izlaz, da joj se ne mjeri svaki korak.
A za taj dan je pozvala samo hitne slučajeve! I s obzirom na to u kakvom stanju su bili, mnogi je više nijesu dočekali.
Jedan od preživjelih se kleo da ju je istog dana vidio gdje na autobuskoj stanici pakuje svoj bijeli mantil i ulazi u autobus za Budvu.
I dok je autobus napuštao stanicu, sestra je - paralelno - prikupljala knjižice za pregled.
Nakon više sati, ponovo se pojavila i iznurenim pacijentima saopštila:
„Strpite se, doktorica samo što nije stigla!“
A gdje samo što nije stigla? Na more?