SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

KIŠOBRAN

 

On nikada nije bio jedan od funkcionera, mada je jedino uz njih funkcionisao.

Zvali su ga Kišobran. Ne zato što je (a možda i nije) često bio zatvaran i otvaran, već zbog toga što se družio sa kišobranom. To mu je u opisu radnog mjesta stajalo kao osnovni (i jedini) alat.

Naime, bio je zadužen da svoga funkcionera štiti (tjelohraniše) od kiše. Da ne bi neka kap, ne daj bože, nad njim izvršila atentat.

Kišobran je toliko volio svoj posao da je cio život posvetio njemu, to jest kišobranu.

Sa svih putovanja donosio je (kao suvenir) gomilu novih. U raznim bojama i dezenima.

Kod kuće ih je kačio po zidovima, odlagao u vitrine, držao na televizoru, u vazni, u albumu za fotografije, u herbarijumu, među knjigama... Čuvao ih, njegovao.

Skidao prašinu sa njih (ovo se odnosi na one kišobrane koji se rjeđe koriste, kao što su kišobrani za izbore i slične manifestacije).

Nedjeljom se znala generalka: podmazivanje metalnih djelova, peglanje platna, poliranje i lakiranje plastičnih i drvenih površina...

Za vrijeme suše (naročito ljeti) izvodio ih je pod tuš, a zatim sušio na laganoj vatri i na njima radio veliko spremanje.

Što se samog posla tiče, najviše je bio angažovan s jeseni (pogodite zbog čega).

Tada bi uz svoga funkcionera stajao kao himna i s ponosom izlagao svoju kolekciju.

Funkcioner bi narodu držao govor, a on funkcioneru kišobran.

Bili su braća po držanju. Kad ovaj održi govor, ovaj održi kišobran.

Aplauz za govor, aplauz za kišobran. Često se (zbog idealnog prožimanja) nije

znalo ko je zaslužniji: govor za izlaganje kišobrana ili kišobran za izlaganje govora.

Malo pomalo svaki govor je imao svoj kišobran ili (kad smo već kod nedoumica) svaki kišobran je imao svoj govor.

Kao znaci za raspoznavanje: kišobran za tribinu, kišobran za miting, kišobran za izbornu promociju, kišobran za svečana otvaranja, kišobran za doček stranih delegacija, kišobran za radne posjete, kišobran za ovo, kišobran za ono...

Zato nimalo nije slučajno što su funkcioner i Kišobran sjajno sarađivali. Eto, recimo, nekad bi se desilo da funkcioner zaboravi povodom čega izlazi iz kabineta.

Ali, kada bi vidio Kišobrana, a naročito kišobran koji je uprtio, više nije bilo dileme.

Tačno bi znao o čemu se radi, koji govor da drži, pa čak i koliko će govor biti dug (prema veličini kišobrana).

No, da skratim priču. Bilo je dobro dok je trajalo. Ali... Pedeset godina kasnije onaj funkcioner ostaje bez funkcije. Samim tim i bez kišobrana.

A Kišobran na starom zadatku. Ne kisne i u društvu je sa novom garniturom.

Često bi u prolazu susreo svog Bivšeg i u kraćem razgovoru sa njim evocirao uspomene na zajedničko drugovanje...

I po navici, ovaj na „ti“, a ovaj njemu „vi“.

I kaže mu Kišobran:

- Sjećate li se koliko sam vas puta spasao od kiše? Koliko puta vam nije kisnula glava, koliko puta vam je odijelo ostalo suvo, koliko puta...

Brojao bi Kišobran tako svakodnevno čim bi jedan drugom nazvali „dobar dan“. (A kod nas je „Dobar dan“ i kad je ubi’ bože od vremena.)

Evo ih opet. Kiša pada. Blato. Potop.

Bivši gologlav, Kišobran s kišobranom (ovaj put jednostavno: s kišobranom za kišu). Pritrčao je Bivšem (kao u stara dobra vremena) i čim su se pozdravili, stade da se „žali“:

- Sjećate li se, i tako dalje, i tako dalje (kao u nova loša vremena).

Bivšem je svega već bilo preko glave. Odgurnu Kišobrana i njegov kišobran, priđe najvećoj baruštini, zagnjuri u nju i stade se onim blatom mazati koliko je god mogao.

A blata, na sreću, biješe više nego ikad.

Kad se već tako učinio da ga ni rođena majka ne može prepoznati, ustade i priđe Kišobranu:

- Jesi li sada zadovoljan?, reče. - Jesam li ti, konačno, vratio dug? Da li bih se više iskvasio i isprljao za sve ono vrijeme? Ako si zadovoljan, zbogom!

- Nijesam, reče Kišobran. - Da li biste htjeli još jednom?

I ko zna koliko bi ga Kišobran vraćao da se već ne bješe i posljednji oblačak razvedrio a sunce svaku baricu zasušilo.

FIKTI ŽIKICA

 

Žikica je najpraviji Srbin od svih koje znam.

Kad god razmišljam o srpskom folkloru, odnosno, srpskoj naravi, sjetim se njega.

Žikica je bio jako dinamičan i cio život mu se svodio na skakanje u Moravu.

Prvi put mu se to desilo kad je imao 15 godina. Stajao je na ogradi mosta kada mu je prišao vršnjak riječima: „Sad ću da te gurnem!“.

I gurne ga.

Žikica je loše plivao, ali je znao da se dere k’o niko. Začas bi skupio masu.

Uspjeli su da ga izvuku. Napola mrtvog.

Nedjelju dana kasnije stajao je na istoj ogradi mosta. I vršnjak isti mu je prišao i iste riječi izgovorio: „Sad ću da te gurnem!“

I gurne ga ponovo. I ponovo ga izvuku. I ponovo šok soba, i tako dalje.

Mjesec dana kasnije, Žikica na istoj ogradi. Ne može da vjeruje da mu je to sudbina, sve misli – slučajnost.

Godinu dana kasnije – isto.

I pet godina kasnije isto.

I uvijek isto.

Žikica nije više među živima. Nije živ ni njegov sin Žikica Drugi, ali njegov unuk Žikica Treći danas ima 15 godina i ko zna koji put već unuk onog Vršnjaka baca ga u Moravu.

Ovaj pliva još grđe od njegovih predaka, ali se ne predaje.

I ko zna... Možda jednom jedan Žikica shvati da sudbina i slučajnost ne postoje već jednostavno treba izbjegavati mostove.

Srbija je zemlja na Balkanu i ja, stvarno, ne znam ko je fikti Žikica.

 

ZABRANjENO PUŠENjE

 

Godina je 2016.

-Gdje ćemo danas pušiti?

-Odgovorni su u stalnom zasijedanju, vidjećemo.

-Koliko nas je jutros?

-Šesnaestoro. Dvoje je povela hitna pomoć. Dugo su bili bez cigarete pa im je pozlilo.

-To je strašno! Šta rade ovi unutra?! Koliko im treba da nam pronađu novo mjesto za pušenje?

-Svuda smo već bili. Na nekim mjestima čak po dva puta. U Evropi je na jednom mjestu dozvoljen samo jedan dim!

-Ali se iznalaze rješenja!

-Neće dugo, javlja mi prijatelj. Zato se sprema da i treći put emigrira. Ide u Norvešku.

Čuo je da tamo ne postoje mjesta za pušenje, ali je dozvoljeno žvakanje sirovog duvana na svoju odgovornost. Kod njih je bitno da nema dima.

-Kakve su nam šanse da idemo tamo?

-Najmanje pet godina se čeka na žuti karton.

-Žuti karton?

-Dozvola za žvakanje duvana.

-Čujem da se i kod nas spremaju neke mjere.

-Za najokorelije pušače uvodi se jedna cigareta u 15 dana.

-Ma, šta kažeš?

-Za ostale, jedna u 20 dana.

-Užas! Moramo organizovati bezdimne proteste! Da se dignemo na lulu i muštiklu! Pa kom’ kartice, a kome tabakere!

-Štrajkovaćemo nepušenjem.

-Organizovaćemo mjesec dana nepušenja. Kao znak upozorenja!

-Ako nam ne dozvole bar jednu cigaretu dnevno, nastavljamo sa štrajkom.

-Dva mjeseca bez pušenja!

-Ali to bi moglo da bude opasno: samo na hrani i vodi?!

-Kažu da se bez cigareta može, ali bez vode i hrane teško.

-Smiješno. Takvu glupost mogao je da plasira samo neki nepušač.

-Dajem 10 kilograma hljeba za cigaretu!

-U istoriji postoji tip koji je davao kraljevstvo za cigaretu.

-Teško tome ko dovijek živi, šta da radi bez cigareta?

-Prošlost je bila bolja. Svima si mogao pravo u lice da duneš šta imaš.

-Gdje baš nas da zapadne da živimo u 21.vijeku koji je tako poguban za pušače.

-Živi smo svjedoci pisanja tužne istorije o cigaretama.

-Bolje reći, jedva živi svjedoci. Sve više nas truju čistim vazduhom.

-Kako neko može da ne puši?

-Dobro je i to što kad god nam se ne radi – cigaret pauza!

-Samo ostaviš poruku: NA CIGARET PAUZI SAM. I ono: ODMAH SE VRAĆAM. Ne upisuješ nikakvo vrijeme i - beskrajna pauza!

-Prednosi pušenja na djelu.

-Zeznuli smo zakon o radu, a ujedno doakali nepušačima.

-Koliko je sati, panika hvata.

-Krajnje je vrijeme da se oglase!

-Ovo je diskriminacija na cigaret osnovi!

A onda se čulo sa zvučnika:

GOSPODO PUŠAČI, I PORED NAJBOLjE VOLjE, NIJESMO ZA VAS USPJELI DA NAĐEMO NIJEDAN PROSTOR ZA PUŠENjE.

SVUDA STE VEĆ OSTAVILI TRAG. ŠTO STE PUŠILI, PUŠILI STE...JEDNA NOVOST ZA ZAPOSLENE: UKIDA SE CIGARET PAUZA! A U EVROPSKOJ UNIJI VEĆ IMAJU DETALjAN PLAN KAKO DA POSLIJE UKIDANjA DUVANA, PREĐU NA UKIDANjE KAFE. RAD ĆE SE, KONAČNO, OSLOBODITI SVIH ZASTOJA! ŽIVJELI I SREĆNA VAM ZDRAVA BUDUĆNOST!

SAM SVOJ DOKTOR

 

S obzirom na to da ideja IZABRANI LjEKAR nije dala određene rezultate, odlučeno je da se proba sa manifestacijom IZABRANI PACIJENT.

Odmah je iznajmljena poljana gdje su mogli da se saberu svi žitelji.

Ljekari su zatim pristupili izboru pacijenata.

I prije nego što se sve završilo, došlo je do opšte pometnje i negodovanja među građanima. Oni su osujetili kriterijum ljekara i njihovo brižljivo prisvajanje pacijenata koji su im se na bilo koji način – u dotadašnjoj praksi zamjerili. Uzimali su sve one koji su ih kritikovali, kinjili, dosađivali im.

Naime, pripali smo našim izabranim ljekarima. Onim istim od kojih smo pošto-poto htjeli

da pobjegnemo.

I sam sam svjedok da je odabir napravljen po tom principu: pripao sam ljekarki koju sam kad god je bilo prilike – prozivao na sva zvona, misleći da joj činim besplatan marketing.

Kad sam vidio da me je izabrala za pacijenta – i to glavnog – riješio sam da se odmah ispišem sa liste Zavoda za osiguranje.

Zar ona da me liječi?

I šta sam drugo mogao, odlučio sam da upišem i završim Medicinski fakultet. Plan je da me do tada ništa ne zaboli, a onda je lako. Liječiću samoga sebe. To mi neće biti problem jer ću u svakom trenutku znati sve o pacijentu. Izbjeći ću mnoga nepotrebna pitanja, dobiću u vremenu i, što je najvažnije, sa terapijom ću uvijek počinjati za života. Neću umirati po čekaonicama čekajući da me ona primi.

Kad budem ljekar, prvo ću sebe pregledavati. Čak prije nego što se razbolim. Liječiću se retroaktivno. I unazad i unaprijed. U svim smjerovima i kad hoću. I kad neću.

Ljekarki koja me je izabrala uskratiću svako pipkanje i istraživanje. Tačno ću znati gdje me i šta me boli.

Sebi – kao ljekaru – biću izabrani ljekar. Biću u svojim rukama, zar postoji sigurnije mjesto?

Odmah sam prikupio svu dokumentaciju I zaputio se prema Medicinskom fakultetu, na upis. Kad sam stigao bio sam više nego iznenađen prizorom. Tamo su već bili svi žitelji sa početka ove priče i sa sred one poljane.

Svrstani u kolonu čekali su upis na Medicinski fakultet!

Pročitali su me.

PJESMA

 

Upoznao sam je vrlo rano.

Još u školi.

Možda već u prvom Osnovne.

Odmah mi se svidjela.

Imalo je u njoj nešto vragolasto i čarobno.

Bila je mala, ali sva vesela i razdragana.

Poželio sam da naše druženje

nikad ne prestane.

A onda ju je Turbo-folk uzeo pod svoje.

Postala mi je mrska i daleka.

Srećom, nije bila jedina na svijetu.

Automatski sam joj našao zamjenu.

Već sam imao dobro izgrađen ukus.

Na drugoj strani,

Turbo-folk je postao majka za sve one

glupave i prazne.

Za sve klonule duhom.

A posebno je njegovao one

krajnje desperantne i do bola umobolne!

One koje se najslobodnije osjećaju

u ludačkim košuljama.

A takvu modu jedino je on,

Turbo-folk,

mogao da im ponudi.

Pjesma se strašno otela kontroli.

Ima je, čak, i u poeziji.

  

GUBLjENjE ČASTI

 

E, da smo nešto živjeli u vrijeme kada je kazna bila Gubljenje časti.

Dok smo čekali jutro i vlasnika da napusti vilu, pod ruke mi je došla neka knjižurina sa

puno fotografija, a malo teksta. Pisano je krupnim slovima što me je dovelo

u iskušenje da pročitam nekoliko redova.

I gle čuda, govorilo se o životu naših davnih kolega. U tekstu se kaže da su drevni ljudi bili časni, a onda na cijeloj strani objašnjavaju ovu nepoznatu riječ.

Koliko sam shvatio, ne radi se nekoj bolesti, već jednostavno o kukavičluku, što bismo mi rekli. Oni su se veoma plašili za tu svoju čast. Najčešće, ništa drugo nijesu imali pa su se očajnički borili da bar nju zadrže.

Čast im je bila kao svetinja, zato je najveća kazna bila ako je izgube.

Gubljenje časti bio je sramni čin. Mnogi bi tada kroz ovu kaznu okajavali svoje grijehe, vraćali se među časne, ali nikad više nijesu mogli da budu jedni od njih.

Nažalost, razvoj civilizacije ide veoma sporo. I danas imamo budala koje rade za platu,

čekaju zeleno svijetlo, stoje u redu, starijima ustupaju mjesto u prevozu, bacaju đubre u kantu za đubre...

Za utjehu je to što je ovaj trend u drastičnom opadanju. Raduje činjenica da klinci veoma dobro kapiraju gdje je život. Zato nas iz dana u dan ima sve više. I svuda.

Od mjesnih kancelarija, preko Zdravstva, policije i suda do Opština i Skupština. I ne samo da smo ušli u sve pore društva, već brzo i lako postajemo glavnokomandujući.

Bićemo idealno društvo kad više ne bude bilo časnih.

A Gubljenje časti prvi su ukinuli oni koji su osuđivali na ovu kaznu, budući da bi najprije

sebi morali da presude.

 

*

U podrumu jedne bogataške vile, dok smo čekali jutro i krađu decenije, zaboravio sam da zatvorim knjigu. Ne bih volio da sjutra neko tumači zašto je otvorena na tekst o Gubljenju časti. Degradirala bi me činjenica da to znači da se zbog nečeg kajem.

Ili da mi je stalo da budem častan. To bi me baš od srca nasmijalo.

   

ETNO SELO

 

Došlo je vrijeme za ulaganje u seoski turizam.

Seoski turizam treba da oživi po svaku cijenu.

To je u trendu i ne treba tražiti drugi razlog.

Šta sve zahtijeva seoski turizam?

Najprije treba obezbijediti selo.

S obzirom na to da smo deficitarni sa selima, treba ih napraviti.

Sela koja su do sada postojala ne vrijede. Previše su seljačka.

Treba napraviti nešto isto tako, ali drugačije. I na drugom mjestu.

U prošlosti se o tome nije vodilo računa pa se desilo da su sva sela nikla tamo gdje ne treba – po selima.

Prekopirati, dakle, seljačko selo, postaviti ga na nekoj atraktivnoj lokaciji i dati mu ljepše ime.

Na primjer – ETNO SELO. Riječ „etno“ završava posao.

Etno je užasno blizu seoskog turizma. Prva asocijacija.

A tu je i „selo“ kao druga asocijacija za seoski turizam.

Ove dvije riječi su neraskidive. Nigdje jedna bez druge! Kao Marko Marković.

Ili Petar Petrović.

U posljednje vrijeme nije pronađeno etno, a da iza nije riječ selo.

Niti selo, a da ispred nije etno.

Kao ime i prezime.

Kao Voda Voda.

Etno selo.

Još nikom nije pošlo za rukom da te dvije riječi razdvoji. Taj ko bi i pokušao, smatrao bi se glupim. Zato ni ti ne diraj. Ćuti i plivaj dalje!

Ništa nije više u službi seoskog turizma, nego sami naziv „etno selo“. Tu je sve moglo i da se završi. To je već podvig sam po sebi. Izgraditi selo i dati mu tako božanstven naziv!

Nekad su se gradile vikendice, danas etno sela. Kad hoće da se odmori, savremeni trudbenik skokne do svog etno sela.

Vikendicu je odavno prepisao svom kućnom ljubimcu.

Od ideje seoskog turizma do naših dana, sagrađena su mnoga etno sela.

Turisti su možda malo zatajili, ali se etno sela i te kako množe.

Prema podacima Zavoda za statistiku, na svakog stanovnika dođu dva etno sela.

A u etno selo ne dođe ni pola turiste. Sad su sve oči uprte na traženje tog jednog

nesrećnika samo da bude cio. Pa i taj jedan, ukoliko se desi, zvaće se turizam.

Ne bi valjalo da nam otpadne to toliko stvarano etno i ostane se ponovo na selo.

Etno ga direktno plasira u prvu ligu turizma.

Etno mnogo znači i selu i turizmu.

Kao karika koja nedostaje.

Etno je etno. I dok je tu etno, selo neće biti usamljeno, niti će turizam ostati bez seoskog.

To se zove održivi (čitaj: jedva održivi) turizam.

Još kad bi tu i tamo naišao neki gost.

IZABRANI LJEKAR

 

Ona je moja izabrana ljekarka. Prepoznatljiva je po tome što je sve nervira.  I grad i Dom zdravlja i prostorije u kojima radi...

A posebno je nervira to što mora da dolazi na posao.

Kad bi bar pacijenata mogla da se otarasi.

Završila je za doktoricu da bi obukla bijeli mantil i izvezla ono „dr“, a ne da se nosi sa tu kojekakvim svijetom iz čekaonice.

Čekaonica je posebno nervira!

Kad vidi gužvu - a uvijek je tako - dođe joj da odmah ode na pauzu.

Bolje reći, da se vrati na pauzu, odakle i ne dolazi.

Treba se osloboditi pacijenata, to je definitivno!

Uostalom, oni su nju htjeli za izabranog ljekara, nije ona njih birala!

I da su tražili od nje da izabere nekog pacijenta, gledala bi da to ne bude niko.

Bolje da ne izabere nikog, nego i jednog jedinog kojem bi kasnije morala da zakazuje; on redovno da dolazi na preglede, a ona još redovnije da ga eskivira. Ili greškom da ga primi, a to joj baš i ne bi odgovaralo!

Ona jeste položila Hipokratovu zakletvu, ali to je bio teorijski dio ispita, o praksi nije bilo riječi.

Nikako ne može da shvati pacijente koji dolaze na pregled.

I to ih ima svakog dana.

A gdje će pacijenti bez u Dom zdravlja, kod svog izabranog ljekara.

Neće ih valjda pregledivati sestre, čistačice ili portiri?

Čudi doktoricu zašto se gužve svakodnevno uvećavaju, a pri tom ona na posao dolazi sve kasnije.

Ne zna da je gomilanje pacijenata direktno srazmjerno njenom kašnjenju!

Pacijenti su samo ispoštovali njeno zakazivanje i došli na vrijeme.

Ona pokušava iz dana u dan da ih se oslobodi.

Primjenjuje razne taktike: uzima godišnji odmor, koristi slobodne dane, na posao ne dolazi na vrijeme, gleda da u ordinaciju uđe što kasnije, a da iz nje izađe što ranije.

I u tome obara sopstvene rekorde.

Jednom je radila samo petnaest minuta. Drugi put je u tih petnaest minuta uspjela da ugura i pauzu za kafu.

A onda je ta pauza bivala sve duža!

Svi pamte kako se jednom pojavila, navukla bijeli mantil i otišla. Čekanje je beskonačno i kad je u ordinaciji, a kamoli kad ode. Došla je tek sjutradan, ostavila mantil i ponovo nestala. Ovaj put kroz sporedni izlaz, da joj se ne mjeri svaki korak.

A za taj dan je pozvala samo hitne slučajeve! I s obzirom na to u kakvom stanju su bili, mnogi je više nijesu dočekali.

Jedan od preživjelih se kleo da ju je istog dana vidio gdje na autobuskoj stanici pakuje svoj bijeli mantil i ulazi u autobus za Budvu.

I dok je autobus napuštao stanicu, sestra je - paralelno - prikupljala knjižice za pregled.

Nakon više sati, ponovo se pojavila i iznurenim pacijentima saopštila:

„Strpite se, doktorica samo što nije stigla!“

A gdje samo što nije stigla? Na more?