SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

 ŽENE ŽABE

 

Žene se s pravom bore za ravnopravnost među polovima. Dosta su muškarci radili u rudniku.

Zašto i one ne bi mogle da uzmu lopatu u šake.

Nije to četkica za lakiranje noktiju gdje treba i vještina i preciznost.

Žene bi htjele da se bave građevinom. S pravom negoduju zašto ih nema na mješalicama za beton. Kao da je to neka filozofija ubacivati cement i šljunak i mućkati. Teže je spravljanje farbe za kosu gdje se tačno zna koliko treba hidrogena, a koliko boje.

Žene bi da rade sa buldožerom. To je samo jedna veća kutlača.

Šta je parni valjak nego zamotavanje viklera u kosu.

Žene nervira što im se ne ustupe bušilice, brusilice i šmirgle - kao da nemaju iskustva sa skidanjem akni i bubuljica.

Nema ih među dizačima tegova, a po vazdan mogu da nose tolike minđuše, narukvice, ogrlice, lančiće...

Nema ih među livcima teškog metala, a svakodnevno izlivaju masku na lice.

Nema ih među kosačima, a tako temeljno briju i noge, i ruke, i sve drugo na sebi.

Žene dižu bunu što ih nema na prvim linijama fronta. Ma kakvo teško naoružanje?

Teža je bunda od vizona, pa je s lakoćom upregnu i nose.

Nije jasno zašto im se uskraćuju sva ta zanimanja.

Ne treba dopustiti da se i dalje pate u borbi za ravnopravnost među polovima.

Treba im, konačno, obezbijediti mjesto na čišćenju klozeta i bunara, kopanju kanala, bušenju tunela, ponuditi im rad u kovačnici, dati im da upravljaju bagerima, čistačima, fap-mašinama.

Ustupiti im svu mehanizaciju, skidere, gatere, hidraulične prese, pneumatske čekiće...

Zašto imati samo ljude – žabe, kad bi sto puta bolje pristajalo ženama da budu žabe.

Zatim žene dimnjačarke.

Žene fudbalske sudijinice.

Žene drvosječe.

Žene muškarci.

Neka muškarcima ništa drugo ne preostane nego da - umjesto njih - podignu kratku rašicu i zagaze bistru vodicu; da učestvuju na izborima za mis, da se bave manekenstvom i da turpijaju nokte.

Da vide kako je.

Neka malo žene ispunjavaju želje muškarcima!

Neka vide muški kako je teško biti ženski u surovim uslovima neravnopravnosti među polovima.

SVEMIRSKI DNEVNIK 4218.g

 

Arheolozi su ovih dana naišli na neobičan trag koji ukazuje na postojanje još jednog naroda na teritoriji planete Zemlje.

Poslije višemjesečnih iskopavanja, ustanovljeno je da je na ovom prostoru nekada davno (prije više od 2200 godina) živjela izvjesna ljudska zajednica.

Naime, na dubini od oko pet do šest metara pronađen je komad hartije neobične sadržine.

Ekspertska grupa lingvista i stručnjaka za hijeroglife uspjela je da protumači tekst i da sve skupa objelodani kao veoma značajno otkriće.

Iako nikom nije jasno o čemu se tačno radi, tekst je otprilike glasio ovako: „Izborno mjesto... glasački listić... grupa građana... kandidat...“ i neka imena bez smisla i značenja.

Ono što je posebno začudilo arheologe je broj ovakvih listića.

Samo sa datumom 24.9.2000. pronađeno je oko 10 miliona komada odloženih u specijalnim kutijama.

Šta su ovi listići mogli da predstavljaju?

Pitanje je postavljeno svim relevantnim katedrama i naučnim institucijama.

Organizovane su tribine, formirani svemirski okrugli stolovi.

Tim redom su svi ubrzo i odustajali od problema, jer nijesu htjeli dalje da gube vrijeme na tako težak zadatak...

Tek poneka rijetka, da ne kažemo uporna statistička organizacija nastavljala bi da se rve sa divovskim poslom.

Jedna od njih je, tragom geografskih enciklopedija iščezlih civilizacija, uspjela da dođe do naziva zemlje; druga do broja stanovnika; treća... i tako redom.

Svi podaci su se slivali u centralni vasionski kompjuterski sistem.

Ali, ubrzo se nije moglo računati na kompjutere, jer su često blokirali uz obrazloženje: „podatak nemoguć... podatak nemoguć...“

Zapravo, radilo se o broju stanovnika i o broju glasačkih listića.

Dolazilo je do disproporcije koja je kompjutere isključivala iz daljeg rada, a naučnike udaljavala od pretpostavki da se radi o nekoj vrsti izbora (jer su na tim prostorima postojale slične igrarije).

Naučnici, a još manje kompjuteri, nijesu mogli da shvate šta znači kad sedam miliona birača glasa na deset miliona glasačkih listića, kao ni to šta znače razni natpisi na pronađenim panoima, u stilu: Krađa... Krađa... Izborna krađa.

Problem je poprimio misteriozni karakter.

Graničio se sa paranormalnim pojavama.

Naučni forumi su vodili mrtvu trku da još nešto važno dokopaju vezano za problem disproporcija, ali uzaludno...

Trošila su se znatna materijalna sredstva zbog čega je SFS (Svemirski Finansijski Sektor) tražio izvjesne odgovore...

I, poslije višegodišnjih istraživanja, napravljen je jedan opšti zaključak u kojem se navodi da je riječ krađa na svemirski univerzalni jezik nemoguće prevesti.

U njihovoj organizaciji ovakva djelatnost ne postoji, zato nije bilo potrebe oko usvajanja adekvatnog termina.

Problem je proglašen apsurdnim. 

ODGOVORNI DIREKTOR

 

Prije nego što ode u legendu, odgovorni direktor provjeri da li je zatvorio sve pogone i da li je ugasio firmu.

Ne zna se kada je iskopan fosil prvog odgovornog direktora, ali se zna da je s njim iskopano i prvo zakopano preduzeće.

Crna kutija, pronađena u jednom ćilibaru, svjedoči da je odgovorni direktor nastojao da svoje preduzeće što dublje pokopa kako bi mu dao veći arheološki značaj.

Rekonstrukcijom je sto posto utvrđeno da je za odgovornog direktora to bio rutinski posao.

Ništa mu nije bilo lakše nego da od dobrog preduzeća napravi još bolje groblje.

Najžalije mu je što antropologiji od svog tijela ostavlja samo kosti, dok preduzeće za sva vremena ostaje isto: ruinirano i divlje.

Kao u najboljim godinama svoga rada!

Nije ni čudo što su egzaktne nauke ustanovile da zaslugom odgovornog direktora preduzeće i prije iskopavanja liči na iskopinu.

Geofizička istraživanja nijesu toliko senzibilna da primijete da uspjeh za ovo odgovorni direktor vidi kroz svoju nestručnost u radu, razvlačenje društvenih sredstava kao i bahati odnos prema radnicima koji zatim svoj bijes usmjeravaju prema fabričkoj imovini i sredstvima za proizvodnju.

Sve ovo mora da urodi plodom i da da pozitivne rezultate.

Za izučavanje razvoja civilizacije.

Zaslugom odgovornog direktora koji je na vrijeme svoje preduzeće transformisao u zavidnu kataklizmu, danas arheolozi imaju pune ruke posla.

Ovdje Gizu mogu naći u svakoj rupi.

Svaki korak odgovornog direktora je nova ruševina, novi toponim.

PARTIJA NEZNANE PLANETE

 

Grob neznanog junaka je velelepna građevina koju svakodnevno posjete mnogobrojni turisti.

Posebnu draž čini sama tajanstvenost vezana za osobu bez identiteta koja je tu sahranjena.

Na kraju, možda je to i razlog velike posjete, jer junaci su bili i toliki drugi, ali se o njima ne govori.

Ili se govorilo, pa se iz nekog razloga prestalo.

Sve je moglo da pođe po zlu kada je NN lice prijavilo da zna ko je sahranjen u Grobu neznanog junaka.

Iz Društva za zaštitu spomenika brzo su ga ućutkali zaprijetivši mu ko zna čime ako slučajno kaže ono što je naumio.

Iako je NN imao materijalne dokaze za svoju tvrdnju, morao je da odustane od objelodanjivanja imena osobe koja se krije iza tajanstvenog neznanog junaka.

Opet niko ništa neće znati. Ostade junak nepoznat za sva vremena.

Bolje je tako, zadovoljni su u Društvu za zaštitu spomenika.

Ko zna šta bi se desilo da je junak, na primjer, bio za ovog ili onog, da je pripadao ovoj ili onoj partiji, da je bio ovog ili onog seksualnog opredjeljenja...

Sto puta bi ga rušili i podizali.

Ovako, svi ga vole, cijene i posjećuju.

Jer ne znaju ko je.

Bilo bi dobro da – slično tome – postoji i Partija neznano politički opredijeljenih, da nema druge i da su svi u tu jednu učlanjeni.

Niko ne bi znao ko kome pripada i svi bi s pažnjom jedni druge slušali.

Svi bi se međusobno poštovali i dobro bi bilo.

A bilo bi još i najbolje da neznanu partiju čine neznani ljudi iz neznane zemlje.

Sa neznane planete.

KOLIKO PARA, TOLIKO MUZIKE

 

Sigurno se sjećate priče o zidanju Skadra.

Tamo nije moglo da prođe bez žrtve da bi se građevina održala.

Slično je i danas.

Kao žrtva najčešće strada neko krvoločno jagnje.

Čak i nekoliko njih može da se priloži, nema ljutnji.

Svi su zadovoljni što će na taj način imati stabilnu građevinu.

A da bi olakšali žrtvi, ovi je ne uziđuju živu, već je prijethodno nježno i bezbolno obrade, oderu, stave između dva koca i obrnu iznad vatrice (što, vjerovatno, predstavlja neki obredni čin).

Zanimljivo je da se žrtva prinosi poslije gradnje, a ne kao na Bojani (prilikom zidanja Skadra) na početku radova.

Tu je, dakle, napravljen iskorak: žrtva se – u obliku reš pečenog jagnjeta - prilaže na kraju, prilikom svečanog otvaranja.

I uvijek u prisustvu neke krupnije zvjerke.

Taj gospodin Zvjerka ima veoma neprijatnu dužnost da pred svima pokaže kako će se provesti onaj ko pokuša bilo kakvo rušenje.

Biće progutan baš kao... baš kao ono parče krtine koje s prezirom, ali odlučno i proždrljivo meće u usta.

Za naše dobro, za prosperitet i budućnost on se hrabro - sa nožem i viljuškom - upušta u takvu avanturu od koje se diže kosa na glavi.

Ne predaje se do posljednje kapi krvi, odnosno posljednjeg komadića krckave reš pečene kožice.

On juriša na tog zamišljenog i mrskog neprijatelja do kosti.

Prosto ga nosi u zube; kroz grkljan, u stomak...

Zar, poslije svega, nekom da padnu na pamet rušilačke misli?!

Tako se čuvaju građevine!

Tako se vrši zastrašivanje!

A on, jadan, sav teret na sebe preuzima.

Zamislite samo nevolje od zakačenog mesa među zubima, pa mučenje čačkalicom, pa povrh svega nalivanje vinom i pivom...

Teško da bi to neko drugi izdržao.

Jeza da te uhvati pri pomisli da ga i sjutra čeka isto.

I svaki naredni dan. Jer, on je taj koji je pristao da čuva naših ruku djela.

A djela je na svakom koraku.

I biće ih, nažalost, još mnogo.

Tačno koliko i jagnjadi.