SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

NEPAŽNJA    

Jednom su Marko i još dvojica bili dobre volje. Ova dvojica su po profesiji bili dželati, a Marko im je izdavao naređenja.

Toga dana baš ih je dobro krenulo pa su glave padale kao kiša. Uvođenje rada po učinku prava je stvar, pomislili su. I toliko od njihove sreće.

Kako sjutradan nije bilo na raspolaganju glava na ramenima, uhvatila ih je panika. Naredbodavac Marko nije tolerisao nerad. Proglasio ih je viškom radne snage ili bar jednog od njih. Na njima je bilo da se dogovore ko će da pokupi posljednju dnevnicu i da se već s novim danom kupi odatle, jer će i sam postati višak.

Prije nego će i njega stići ista sudbina, Marko je pred kraj radnog vremena zatvorio firmu proglasivši je nerentabilnom. Tako je umjesto bez glave, ostao samo bez posla.

BLANKO FOTOSI  

Dešavalo se da zimi snijeg napada i preko krovova kuća. I dok bi dimnjaci pušili, moglo je da se nasluti da u domaćinstvu ima živih. Kada bi snijeg i dimnjake zatrpao, sve bi bilo bijelo i ravno, ali ovaj veličanstveni prizor malo ko je mogao da vidi.

Jedino pijanci koji se kasno vraćaju kući s tim što bi i oni negdje na putu bili zavijani i, opet, ništa.

Možemo samo za zamišljamo kako to izgleda. Ili da razmatramo snimke sa satelita: sve same bijele površine preko cijele fotografije.

Nešto, zaista, veličanstveno. 

KO SMO SAD MI 

Imao sam dva dobra druga sa kojima bi razgovor tekao kao mlijeko. I uvijek bi nam zasmetalo kada bi neko mijenjao temu, jer je postojala opasnost od narušavanja jedinstvene harmonije u komunikaciji.

A kada bi stvar krenula po zlu, pretvarali bi se u likove naših neprijatelja i, savršeno ih oponašajući, svađali bi se do mile volje.

A onda bi se vraćali sebi i sve bi, ponovo, bila pjesma. Dok jednom nijesmo zaboravili da li smo se vratili ili ne.

Sada, kada se sretnemo, ne znamo šta nam je.