SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

ZAŠTO NE UMIRU POLITIČARI?

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 13:25

ZAŠTO NE UMIRU POLITIČARI?

 

Postavlja se pitanje kako to da niko od političara ne umire?

Nemaju neki uhodani termin.

S druge strane, normalnom čovjeku se to svakodnevno dešava.

Političar odlazi na onaj svijet jedino ako ga neko ubije, ali to se ne računa.

To je van radnog mjesta, a nije njegovo da se skita okolo.

Šinteri moraju da rade svoj posao.

Više brine stopa prirodnog umiranja kod političara. Stopa koja se, za sada, ne vidi.

Koje su ingerencije političkog imuniteta?

Da li su i od umiranja zaštićeni?

Najzad, to bi pokazali izbori kada je imunitet privremeno zamrznut.

Brzo bi bila zabilježena tendencija da političari umiru svake četvrte godine.

U pauzama izbora.

Ili za vrijeme predizborne šutnje.

Ali to se ni tada ne dešava.

Uostalom, njima umrijeti nije isto kao i umrijeti običnom građaninu.

Kao prvo, zamislite da mu se to desi usred traženja kvoruma, pred skupštinsko glasanje ili izjašnjavanje o nečemu važnom. Smrt bi bila čisto bježanje od odgovornosti.

Glasaj pa umiri, baš nas briga, rekao bi narod. Nijesmo te izabrali da bi se izvlačio.

Dovoljno je da može da bude suzdržan.

To je najviše što mu se toleriše.

To mu dođe kao klinička smrt.

Takvo umiranje može da mu se progleda kroz prste; živ je, samo je momentalno van upotrebe: ne želi da se miješa u svoje stvari. Toliko mu je dozvoljeno.

Kao drugo, političari ne umiru iz državnih i patriotskih razloga.

Njihovo umiranje nije njihova stvar. Ne može on da umre kad mu se prohtije.

Država može da odumire koliko hoće, ali ne i on. On mora da je vodi i u dobru i u zlu. Dok god je izabran, mora da bude živ.

I kao treće, političari ne umiru jer ne smiju. Plaše se onoga što dolazi poslije.

Umirali bi oni svaki dan samo kad bi znali da ih tamo ne čekaju pokojnici koji su ih birali, a koje su ovi svojom politikom u grob otjerali.

Tamo ne bi više bili zaštićeni i zna se kako bi se proveli.

Znaju oni to, zato im se ne odlazi na onaj svijet.

Ako već mora, najbolje je da umiru dok su još živi. Tako bi, zarad pokojnih, i u grobu mogli.da nastave političku trku.

Sada već i bukvalno onu stalnu njihovu – mrtvu trku.


GOSPON I MUČENICA

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 09:36

GOSPON I MUČENICA

 

- Ne vidim te u dobrom raspoloženju, draga moja.

- Danas je vanredno skupštinsko zasijedanje.

Rasprava o ukidanju nekih ministarstava, o smanjenju poslaničkih dnevnica…

- Užas! Biće galame!

- Biće udaranja i rukama i nogama. Sve me boli od prošle rasprave.

- Meni još zvoni u ušima. Viču iz sve snage.

- Koliko su grlati, bez tebe i mogu, ali bez mene – nikako. Silno vole da su u mojoj blizini; iza mene, oko mene; da me diraju, ljuljaju, tapšu.

Ali najčešće me lupaju i drmusaju! Kad bi mogli, u krevet bi me odvukli koliko su mi privrženi.

- Bolesnici.

- Svaki čas me salijeću. Nevjerovatno koliko ih uzbuđuje da me uhvate onim njihovim ručerdama.

- Ne bi ti toliko dosađivali da nijesam u tvojoj blizini. Mene hoće.

- Izloženi smo uzajamnom stradanju kao na nekakvoj vjetrometini.

- Smuči mi se kad pomislim na pljuvanje koje je postalo dio njihovog folklora. Naročito se naježim kad mi priđu oni bez prednjih zuba.

Od njih sam najviše ispljuvan. Ni kišobran mi ne bi pomogao. Pravi je podvig kako nijesam zarđao. Posebno me nervira kad počnu da me izvlače, podižu, spuštaju, naginju. Da me čupaju!

Da, da, bilo je toga.

- Mogli bi lako i da te progutaju.

- Kakvih sam se sve grkljana nagledao, kakvih masnih brkova (i brada), kvarnih zuba, a o njihovom zadahu da ti i ne govorim. Često, nakljukan tolikom količinom toksina, za dlaku izbjegnem stradanje.

- Nijesam bogzna koliko u boljem položaju, ali se ne bih mijenjala sa koleginicama iz nekih inostranih Parlamenata. Tamo na njih bukvalno nasrću, zbog čega nerijetko završavaju srušene i polomljene.

- Sve cipele koje promaše govornika, nama se o glavu obijaju!

- Pretrpaju me hrpom bezvezne hartije od čega mi ne ginu proširene vene. Ne zna se kome je gore: vama ili nama?

- To nije teško da saznamo.

- Kako?

- Samo zamijenimo uloge. Ti jednom budeš mikrofon, a ja govornica!

- Ali kako? Na koji način to da izvedemo?

- Pssst… Evo naših zulumćara… Nastavićemo o tome, mučenice moja, draga Govornice.

- Ako preživimo, gospon Mikrofon. Ako i ovu skupštinsku sjednicu preživimo.


ISTRAGA JE U TOKU

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 08:42

ISTRAGA JE U TOKU

 

Bomba je eksplodirala.

Lokal je demoliran.

Građani su u panici. Ima i povrijeđenih.

Jauču sirene. Hitna pomoć!

Stiže policija; razgraničava prostor plastičnom trakom.

Dolaze inspektori, tužilaštvo.

I novinari su tu, još da se odnekud pojavi predsjednik suda koji, po običaju, treba da im kaže da je istraga u toku.

Da, tako se i dešava, izjava prvog čovjeka suda brzo zaposjeda sve medije:

- Istraga je u toku!

Šta ti je školovan čovjek.

I kako samo vješto barata podacima.

Sve u četiri riječi.

„ISTRAGA JE U TOKU.“

Gotovo.

Slučaj je raskrinkan.

Suvišno je svako drugo objašnjenje.

Doviđenja do sljedećeg izgredništva, rastezanja specijalne trake i mudrosti nad mudrostima:

„ISTRAGA JE U TOKU!“

Na ovu ekskluzivu novinari su čekali punih sat vremena.

Zapravo, toliko je predsjedniku suda trebalo da se obrije, ispegla, da popravi stas, da dotjera glas i da se pojavi na mjestu nesreće.

Ali čekanje se isplatilo.

Jer za davanje ovakve izjave niko drugi nema ovlašćenje.

Kompetentan je samo predsjednik suda!

Dakle, sve je jasno da jasnije ne može biti:

„ISTRAGA JE U TOKU.“

Tek nekoliko sati kasnije, novinari će od predsjednika suda dobiti konkretniju izjavu.

A ona glasi:

„SLUČAJ JE ZASTARIO.“


FUNKCIONISANJE SUDOVA

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 19:11

AD AKTA

 

Ako ste nešto započeli prilikom rođenja, a ne možete završiti ni do smrti, znači da učestvujete u nekom najnormalnijem sudskom procesu.

Moguće je da je riječ o veoma banalnom slučaju, pa je trebalo vremena da se on zakomplikuje.

Tako obrađen lakše se razvlači do zastarijevanja.

Mjesto gdje sve počinje, a ništa se ne završava zove se - sud.

Nije ga teško pronaći jer se gradi u sablasnom stilu.

Može da se desi da u zgradi naletite na hodajuće fascikle ili prašinu, ali ne paničite.

Ubrzo ćete zaključiti da su to sudski pisari i administratori, samo su poprimili obličje svoga okruženja.

Ili su fascikle počele da rade njihov posao.

Sasvim je svejedno.

Sud, u prvom redu, zapošljava sudiju, tužioca i advokata.

To su bića koja se na temelju istine, to jest priča rekla-kazala, bave oblikovanjem i preradom ljudi.

U tome im pomažu vještaci, kolege sa terena, koji na naučnoj bazi vješto sakrivaju ono što se stvarno dogodilo i time daju neprocjenjiv doprinos u regularnom obmanjivanju oštećenog, gdje ovaj lagano treba da postaje krivac, što predstavlja polaznu tačku svakog suđenja.

U daljem procesu se izjednačavaju krivice oštećenog i okrivljenog, da bi, najzad, sva krivica pala na oštećenog.

Ovo je uobičajeni tok procesa i daje najbolje rezultate na putu koji nikuda ne vodi.

Ako se tome, kao važan parametar na sudu, pridoda i vremenska konstanta koja teži ka svim mogućim usporavanjima, kraj procesa je veoma “izvjestan”.

Slučaj na sudu je završen čim se proglasi zastarjelim.

Ako jednom zbog sitnice uzurpirate sud, pitanje je da li će vas drugi put procesuirati.

Najbolje je da se sudite zbog nečeg što lako može da zastari.

Ako nemate iskustva u tome, bilo bi lijepo da se lično sa predsjednikom suda konsultujete.

On je tu da vas zvanično uputi na proces koji sudu najviše odgovara.

U vašem je interesu da jedna takva institucija - kao što je sud - ne bude dovedena u pitanje.

Sudija će vam biti zahvalan što vaš slučaj neće moći da se riješi, a vi ćete se osjećati ponosnim što ste olakšali da proces ide kako drugi hoće.

I da na kraju uspješno zastari!

Sud, kao i sudstvo u cjelini, dobiće značajan poen, i, što je najvažnije, vaša šteta biće im nebitna, zbog čega ne morate da brinete.

Uzgred, pružiće vam se mogućnost da bez ikakvog čekanja platite sve troškove.

I to odjednom, da se ne krpate u ratama.

Još na startu sud će da vam ponudi - a Vi da odaberete - ili najskupljeg advokata koji će da ih brani od Vas, ili najpovoljnijeg koji je na Vašoj strani, ali koji radi po metodi „ćutanje je zlato“, što znači da bi Vaš proces iznio ćutanjem, a sudija bi se već nekako snašao da slučaj zastari.

Mjesto tužioca je formalno zastupljeno.

Sud posjeduje ovaj individuum, ali njegov rad - zbog ugleda suda - nema efektivu.

S druge strane, sud mu je dao puno pravo da učestvuje u ranom otkrivanju zastarjelosti slučaja.

Ko prvi od svetog trojstva - tužilac, sudija, advokat - to otkrije, iz istih stopa grabi predsjedniku suda, riječima: Puj, spas za sve nas!

Time je i pravno slučaj završen, a predmet stavljen u akta.

Ako se to ne desi i ranije u toku procesa jer uvijek neki vaš papir može da zakasni i - gotovo.

Moderna sudska administracija ide čak dotle da stvar rješava unutar 24 sata.

Pravo žalbe se skraćuje na taj period, a zastarijevanje počinje i mnogo ranije.

Već nakon pola sata.

Ili minut prije nego predate žalbu.

Važno je da znate da od njih ne možete biti brži.

To nije predviđeno nikakvim aktom.

Sve igra ulogu, samo da se istisne oštećeni, poslije čega suđenje postaje besmisleno.


DVOJNICI

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 22:40

RODNIJEV IDENTITET

 

Sve novine su donijele senzacionalističku vijest: Zgodni je udario glavom!

Premijer Zgodni, silazeći niz, tek oribane, stepenice u vladinoj zgradi, okliznuo se i pao.

Tom prilikom udario je glavom o mermerni stub na dnu stepeništa.

Hitno je prebačen u bolnicu.

Poslije nekoliko dana došao je k svijesti, ali sa potpunim gubitkom pamćenja.

Takav kakav je - otpušten je iz bolnice.

Na putu prema kući primijetio je da ga svi čudno gledaju, a on nikoga nije prepoznao.

Kada je stigao, ko zna kada i ko zna kako, televizor je bio uključen, a na stolu je našao uredno složen paket dnevne štampe.

Dok se brijao primijetio je da u potpunosti liči na osobu sa Televizije, kao i na osobu sa prvih strana dnevnih novina.

A onda je zazvonio njegov mobilni i čuo je sa druge strane: „Zgodni, jesi li normalan, šta možeš da postigneš kao glumac?! Vraćaj se u Vladu ili neću da znam za tebe!“

Veza se prekinula, a Zgodni je na displeju pročitao: Darinka.

Pokušao da odgonetne ono što je čuo.

Nije mu bilo jasno šta znače riječi glumac, vlada, a ponajmanje ko je Darinka.

Kada se bolje zagledao u sobni inventar, primijetio je da nešto ne štima.

Sve mu je bilo strano, a nije znao ni za amneziju.

Uzeo je svoju ličnu kartu i pročitao ime:

Rodni.

Pogledao je fotografiju, a zatim sebe u ogledalu.

Da, to je on, nema sumnje. Ali ko je Darinka i šta hoće ta osoba?

Narednih dana imao je nekoliko poziva, uglavnom nejasne sadržine i od nepoznatih lica.

Jedino je Darinku zapamtio.

Možda i zbog toga što mu se ona svakodnevno javljala.

Ali je izbjegavala da se vide što je Zgodnoga dodatno bunilo.

Zatim je uslijedio poziv iz Londona.

Neko mu se predstavlja kao brat i traži od njega da odmah uplati novac za snimanje nove sezone serijala.

„Brat“ je djelovao strogo i poslovno, čak, prijeteće, učinilo se Zgodnome (koji misli da je Rodni).

Ponovo je zavirio u svoju ličnu kartu.

Prezime baš kakvo je čuo – Troter.

Odmah je na internetu otkucao to ime i prezime i čekao da se upozna sa samim sobom.

I stvarno, otvorilo se niz stranica; svuda on, razni intervjui, a najčešće je sa tipom koji se u razgovoru od maloprije predstavio kao brat, izvjesni – Del Boj.

Sad mu je bilo jasnije: on, izgleda, nema rođenog brata, ovaj mu je, zapravo, brat u seriji.

Kada ga je Del Boj sljedeći put pozvao u vezi uplate, Zgodni je iskoristio priliku da zatraži objašnjenje otkud on u toj dalekoj ali, najednom, njima tako značajnoj zemlji.

„Sponzorišemo Mućke, zar se ne sjećaš“, glasio je odgovor.

Zgodni je pošao do banke, ostavio otiske dlanova, očnih zjenica i glasa, ulogovao se, prevukao karticu i izvukao traženi novac.

Srećom, nijesu mu gledali ličnu kartu jer su u banci prepoznali svog premijera.

Odmah je izvršena transakcija.

Iznos od 5 miliona eura našao se u londonskoj banci.

Iste večeri, Darinka preko mobilnog: „Sad je, stvarno, dosta! Ispraznio si sef koji smo godinama punili samo za nas dvoje. Zbogom! Odlazim sa Rodnijem, ali Troterom!“

„Pa ja sam Rodni Troter, ovdje sam zbog...“, nije uspio da dovrši misao, Darinka je prekinula vezu.

Zgodnome se zavrtje u glavi, uhvati ga nesvjestica i sruči se na pod.

 

*

 

Vlada je zasijedala povodom rebalansa budžeta za tekuću godinu.

Predsjedavao je, kao i obično, premijer Zgodni.

Tako su mislili.

A bio je to Rodni, glumac, koji je prije samo par minuta iz Londona obaviješten da je novac legao.

Zbog toga je bio uzrujan, ali se pazio da niko od ministara to ne primijeti.

Prvim avionom, po završetku sjednice, trebalo je da se vrati u London.

Sada se uzdao samo u to da amnezija kod Zgodnoga (pravog premijera) potraje.

Ili da se Darinka kod prijateljice ne izlaje da se zaljubila u glumca.

 

*

 

Ko zna koliko je Zgodni ležao bez svijesti u svom stanu.

Kada se probudio, pogledao je na sat i brže-bolje skočio.

„Kasnim na sjednicu povodom rebalansa budžeta za tekuću godinu“, pomisli.

Ali se brzo smirio: sjednica ne može da počne bez njega!

On je taj koji predsjedava.

Uobičajeno, pred odlazak u kabinet, Zgodni poziva Darinku, svoju sekretaricu i buduću životnu saputnicu.

Poziv je odbijen.

Poziva ponovo.

Čudno mu je, ne javlja se.

Možda mu sprema referate, pomislio je i nastavio lagano da se sprema.

 

*

 

U Vladi je sastanak završen i Rodni Troter, lažni premijer, žurno napušta zgradu i službenim kolima, u pratnji obezbjeđenja, juri prema aerodromu.

Čarter let je spreman, Rodni ulazi u avion i polijeće.

 

*

 

Premijer Zgodni, kojem se i sasvim vratilo pamćenje, i koji više nije Troter, već Luškić, poziva službenim telefonom službeni auto da ga službeno odveze do Vlade.

U Vladi su zbunjeni.

Koga su onda otpratili na službeni put u London ako se njihov premijer javlja iz svog stana?

 

Epilog

 

Del Boj Troter je pročitao novinsku vijest da je tamo neki premijer Zgodni udario glavom...

Iskoristio je amneziju kao i nevjerovatnu sličnost tog premijera sa svojim bratom Rodnijem Troterom, da dođe do novca za snimanje nastavka serije.

U bolnici je zamijenio ova dva lika.

Tako je glumac Rodni Troter, nakljukan potrebnim podacima, još sjutradan postao lažni premijer i „vratio se svakodnevnim zadacima“, a Zgodni, pravi premijer, koji je, stvarno, doživio amneziju, otpušten je poslije nekoliko dana iz jedne ciriške psihijatrije uz dijagnozu da je mala vjerovatnoća da će se jednog dana vratiti u stvarnost.

Dopremljen je u njegovu zemlju i izbačen na ulicu u blizini njegovog stana.

Vladi se javio tek nakon novčane transakcije, odnosno kada je došao k svijesti.

Ostaje mu da objasni šta je sa novcem koji je iznio iz državne kase, gdje je do sada bio i šta se desilo sa Darinkom koja je misteriozno nestala.


NOVO MINISTARSTVO

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 22:31

 

NOVO MINISTARSTVO

 

Čim sam postao ministar u Ministarstvu za loše odnose sa građanima, zaključio sam da moram da se što više distanciram od građana:

- Potrudiću se da ni sa kim ne kontaktiram.

- Izbjegavaću poznanike.

- Zamrznuću prijateljstva, a sa rodbinom ću da pređem na „vi“.

- Dijeliću vizit-karte sa davno promijenjenom adresom.

- Davaću telefonske brojeve koji nijesu u funkciji.

- U krajnjem slučaju, daću i onaj na koji se mogu dobiti pouzdanije informacije o meni: “korisnik je trenutno van dometa”.

- Za primanje građana, predvidjeću termine kada nijesam tu.

- Zaposliću sekretaricu koja najljepše umije da kaže: “Ministar je odsutan”.

- Raznoraznim zahtjevima ne samo da neću da udovoljavam, već neću ni da odgovaram na njih. A neću ni da ih čitam.

- Biću transparentno nevidljiv i nedostupan 24 sata dnevno.

- U potpunosti ću se vladati shodno nazivu svog ministarstva.

 

Posljednja vijest: Od uvođenja ovog Ministarstva se odustalo jer, u poređenju sa postojećima, ne daje ništa novo. Kao ni ministar.


S KAUČA (Enigmatika, 5.5.2015.)

IZ NOVINA - AF. — Autor pericajokic @ 19:14

 

 


VLADINI ČAROBNI PATENTI

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 17:29

VLADINI ČAROBNI PATENTI

 

Predsjednik Vlade se obraća svojim ministrima.

-Drago mi je što mogu da konstatujem da smo, po broju usvojenih patenata, uspjeli da prevaziđemo čak i jednog Nikolu Teslu.

Da bismo ovo postigli, morali smo da se koristimo raznim vragolijama.

Naši paketi mjera odišu takvom komičnošću da bi nam i sam Čarli Čaplin skinuo kapu.

Posebnu zahvalnost dugujem Vladinim zafrkantima koji su cijelo svoje vrijeme posvetili smišljanju dosjetki uperenih protiv naših marljivih i poštenih građana.

Svojim stalnim manguparijama, Vlada uspijeva da sačuva budžet.

Vi znate da je on nezajažljiv i sklon trošenju, ali sve što sami potrošimo, sami i uzmemo od naroda.

U ovoj godini broj genijalnih patenata uspjeli smo da udvostručimo.

A sve je počelo, ako se sjećate, zezalicama tipa gubitaka u prenosnom sistemu, koje, uzgred rečeno, nikad nijesmo ni pokušavali da pronađemo.

Htjeli smo da nam to bude dugoročni izvor prihoda.

Zatim, potrošnja indirektnog kupca. Ili u prijevodu, u svakom direktnom kupcu imali smo pantljičaru koja radi za nas.

Preko elektrodistribucije, novcem smo se napajali i kroz treću, meni posebno dragu, zezalicu, sročenu kao fiskalni dio angažovanja distributivnog kapaciteta.

Za sami pojam smo konsultovali katedru filozofije.

Bila nam je potrebna fraza koju niko neće da razumije, a nama će jednako ubirati novac.

Vladini zafrkanti su u dokolici smislili paket naljepnica kao prelazno rješenje, ali se ispostavilo da te, takozvane, „naljepnice za nešto“, funkcionišu i trajno.

Imali smo porez na upotrebu ispravnih vozila, ali smo to ubrzo proširili i na rashodovana, vidjevši da mnogi u njima gaje kokoške.

Zatim, plaćanje naknade za provizije.

Sjetili smo se da od građana uzimamo porez na plaćanje poreza.

Svi znamo konobara Mrđu koji je na računima dopisivao stavke: cent za školovanje sina, dva centa za cipele.

Možemo se pohvaliti da su Vladini „konobari“ još duhovitiji. PDV je šampion među našim izmišljotinama.

On podmaže gdje god zaškripi.

Uzgred, predlažem da osvježimo ovaj procjenat jer su potrošači uveliko postali imuni na dosadašnjih 17 posto.

Dragi ministri, ovo je samo uvod u ono zbog čega sam sazvao današnju sjednicu Vlade. Naime, imamo dojavu da narod i dalje živi. Ovo bi trebalo da brine poslije svega šta smo mu onemogućili.Narod se od nekud finansira!

Pitanje je, gospodo ministri, koliko je novca među građanima u opticaju? To bi lako moglo da ih iskvari. Novac hitno treba vratiti na sigurno. U budžet.

Otkud toliki mobilni telefoni u posjedu građana? Pišite: uvesti porez na svaki mobilni! Naravno, prijethodno ga proglasiti luksuznom robom. To uvijek prolazi.

A da bi postigli ubrzaniju dinamiku kod preliva sredstava iz džepova građana u državnu kasu, predlažem da interventno oporezujemo i kao luksuz proglasimo krevet, sapun, gaće... To njihovi preci nijesu imali pa su živjeli i njih, hvala bogu, zdrave donijeli.

Ima li još ideja? Bez čega sve može običan građanin? Vratimo se korjenima, odnosno starijem kamenom dobu. Dakle, luksuz je i kožuh, i pećina, i točak... Sve osim toljage za lov.

A onda neko od ministara zapita:

-A da se vratimo od Adama i Eve? Sav njihov imetak sastojao se od smokvinog lista i jedne jabuke.

-Oporezujte im smokvin list, reče premijer,

-Bez hrane se ne može.


NIJE ON TAKAV

PRIČAM TI PRIČU — Autor pericajokic @ 21:46

NIJE ON TAKAV

 

Negdje u posljednjem redu skupštinske dvorane...

- Izabrali smo ga za predsjednika, a vidite šta nam radi.

- Nije fer, bar prema nama iz njegove stranke.

Nekoliko dana nakon inauguracije za šefa države, na Prvom redovnom zasijedanju, predsjednik je uzeo riječ:

- Poštovane dame i gospodo... Hoću sa ovoga mjesta da vam kažem da ja nijesam za predsjednika. Iako ste me jednoglasno izabrali, smatramda među vama ima i boljih i spremnijih za jednu ovakvu funkciju. Kao što znate, za mnom je raspisano više međunarodnih potjernica. Ne želim i dalje da vas zavaravam u tom pogledu.

Priznajem da sam se proteklih dvadesetak godina bavio raznim nedozvoljenim radnjama, počev od šverca duvana, preko pranja novca do rasturanja narkotika. Istina je da imam na desetine bankovnih računa, od Švajcarske, preko Francuske i Njemačke, do Kipra. Ne znam tačno o kojem iznosu je riječ, jer se on iz dana u dan uvećava, ali mislim da nije manji od 25 miliona dolara. Po banci. Odnosno po jednom računu. Moje imovinsko stanje koje sam svojevremeno saopštio novinarima, samo je deseti dio stvarnog. To sam vješto zametnuo koristeći se najnevjerovatnijim varkama, odnosno izmišljenim imenima.

Baš kao i kod bankovnih računa. Sve novinske afere, priznajem, imale su čvrstog uporišta. Neću ovoga puta govoriti o svom voznom parku, ljubavnicama i drugim sličnim pikanterijama jer je priča za naučnu fantastiku. Nijesam siguran da ste u stanju toliko da povjerujete. Čak ni vi koji ste me najviše prozivali. Odmah da vam kažem da su vaše prozivke bile veoma skromne u odnosu na stvarno stanje mojih mahinacija. Na radost svih u Skupštini, podnosim ostavku na funkciju predsjednika, kao i na sve funkcije koje sam do sada obavljao. Neopozivo želim da se povučem i molim vas da me u tome ne sprječavate. Ne želim više da uništavan društvenu imovinu, da rasprodajem zemlju i pustošim građane raznim nametima kako bi se vraćali dugovi za koje sam isključivi krivac.

U skupštinskoj dvorani vladao je muk. Svi poslanici bili su pretvoreni u uvo; razrogačenih očiju i otvorenih usta. Već su svog predsjednika – svako na svoj način – vidjeli u zatvorskoj ćeliji, na lomači, vješalima, električnoj stolici...

Poslije desetak sekundi grobne tišine, govornik je dodao:

- Poštovana gospodo, ovo je bila skrivena kamera. Sigurno je vidite tamo u ćošku. Hoćete li biti ljubazni da se nasmiješite i mahnete svojim biračima. Hvala.


POSLJEDNJE ISKUSTVO ROBERTA NIMANIJA

ISKUSTVA R.N. — Autor pericajokic @ 12:29

POSLJEDNJE ISKUSTVO ROBERTA NIMANIJA

Kada su me izveli na strijeljanje – ne znam zbog čega – zahtijevali su od mene da se ne pomjeram jer nemaju dovoljno municije i sve je trebalo riješiti, eventualno, jednim hicem.

Moja posljednja želja je bila da me gađaju u leđa, što mi je i udovoljeno. Rekli su da će da nišane pravo u srce i ja sam nepomično čekao metak.

Umjesto jednog, uslijedila su četiri hica. I dalje sam stajao na nogama, a rane po leđima su baš pekle. Da bih izbjegao nepotrebne bolove, morao sam da im sugerišem da gađaju više lijevo.

Eto čega se nijesu sjetili: kad se okrenem leđima, moje srce je i sa moje i sa njihove lijeve strane.


«Prethodni   1 2 3 ... 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 ... 57 58 59  Sledeći»

Powered by blog.rs