SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

TAJNO GLASANjE

 

U toj i toj izbornoj jedinici u tom i tom gradu bješe obezbijeđena maksimalna tajnost glasanja. Za svaku pohvalu.

Od ranog jutra (3.novembra te i te godine) kretaše se „mumije“ (ljudi, žene i druge spodobe sa pravom glasa) prema izbornom mjestu.

Niko im ne mogaše vidjeti lica jer ona bijahu obavijena zavojima svih boja i dezena.

Preko tih zavoja – radi kamuflaže – bijahu udareni mokrom čarapom, a da li svi bijahu i posuti pepelom, ostade da se vidi.

Čizme od sedam milja dobro im dođoše da bi brže mogli stići (i uteći i na strašnom mjestu postojati) i dati glas za najbolje.

Kažu da niko ne glasaše za najgore.

A samo glasanje ne bješe nimalo jednostavno.

Na ulazu u kabinu svakom se, prije podjele glasačkih listića, vezahu oči tamnom tkaninom da niko više ne mogaše vidjeti ni koga glasa, ni čime glasa.

Niko ne vidje ni olovku ni papir, a još manje listić i brojeve koje trebaše zaokružiti (a da ne govorimo o nevidljivom mastilu kao vrhuncu tajnosti).

Slijepcima bijaše lako, ali onima što vide teško. Jer i ono što dotle gledaše, više ne mogahu ni ono do starta, a kamoli od cilja dalje.

A oni što nadgledahu izbore i koji obezbjeđivahu glasačke kabine, takođe sebi na oči bijahu natakarili nekakve naočare za nevidjeti šta ko glasa, već samo onoga što glasa da bi mu provjerili ličnu kartu (na kojoj, opet, bijahu zavoji i sve dosad pobrojano, a u cilju – naravno – tajnosti glasanja).

I da vidiš čudo neviđeno: iz kabine niko ne iđaše direktno kući već nekud bez cilja i kao bez glave.

Da bi izbjegli eventualne pratioce, a u cilju zavaravanja tragova.

Zavoje i očne poveze niko ne htjede da skine.

Sabrahu se glasovi i neko pobijedi.

Dani prolažahu, ali niko nikada ne htjede skinuti masku.

Jedni, vjerovatno, od stida koga su glasali, a oni drugi od straha što nijesu glasali one zbog kojih bi se kasnije stidjeli.

Strani posmatrači, najzad, bijahu zadovoljni.

A i naši, bez sumnje, ali ko im tada mogaše vidjeti radost na licu.

I danas su to samo mumije, ili, bolje reći, veoma važne sirovine za obradu. Obrađuje ih ko stigne i kako hoće, a narod ko narod.

Ćuti, obnevidio.