USPJEŠNA METODA

 

Četiri brata blizanca od kojih su dvojica profesionalni vozači autobusa, a druga dvojica štićenici jedne duševne bolnice, riješili su da malo zamijene uloge.

Niko ništa nije primijetio.

Ona dvojica normalnih u ludnici, takođe su se uklapali.

Sve je funkcionisalo dobro, jer je pisac ove hronike tako htio.

Mogao je da kaže i to da je upravnik bolnice luđi od ostalih, ali pustimo. Neko bi provalio da je isti rukopis i kod paklenog naučnog rada „Liječenje metodom zamjene ludih sa normalnima“, i kod upitnika koji je popunjavao kada je zaglavio u ludnicu. A onda bio prvi koji je sebe, tragom svoje disertacije, zamijenio sa upravnikom bolnice. A to si bio ti, ludače, zar se ne sjećaš?

KAKO SAM NAJLAKŠE PREŽIVIO

 

Operacija mi je zakazana za utorak u 7 sati. Zbog hitnosti slučaja, nije bilo odlaganja.

Imao sam nedjelju dana za pripremu. Ona je podrazumijevala pribavljanje kompletnih nalaza. Od raznih ultrazvukova, skenera, rendgena, preko laboratorije, do nekoliko pojedinačnih i jednog konzilijumskog mišljenja. Cirka sto uputa, trista rezultata!

Ako bilo šta zakasni – odoh ja.

I sve bi bilo u redu da procedura oko vađenja pojedinih (čitaj: svih) nalaza u znatnoj mjeri ne prekoračava dan D. Za kompletna ispitivanja imao sam čak sedam dana, a na prve preglede je trebalo čekati svega tri mjeseca.

Samo na ovjeravanje knjižice sam izgubio cijela dva dana, jer je tamošnjoj službenici napukao nokat prilikom njegovog lakiranja, pa je za rehabilitaciju uzela slobodne dane koji su joj, svakako, pripadali s obzirom na to da se incident zbio na radnom mjestu.

Da se nešto obavi preko reda, boga nije imalo.

I šta sam drugo mogao, kupio sam sve potrebne skenere, rendgenske aparate, laboratorije... Odmah sam na tim mjestima postavio svoje ljude i momentalno povadio nalaze.

U međuvremenu sam doktorirao za doktora, specijalizirao za hirurga i sam sebe operisao.

Tačno u utorak u sedam.

Bar sam znao kako da postupim u sličnim situacijama (bez guranja i bespotrebnog čekanja na red) kad bude trebalo platiti račun za telefon ili struju. Jednostavno, kupim poštu i elektroprivredu!

 

TREBA POZVATI HOLIVUD

 

Na industrijskom kompleksu naše opštine među prvoizgrađenim objektima je Fabrika za proizvodnju papira. To je bilo onda kada se radilo.

Sada smo očevici svega što, manje-više, ne radi.

Fabrika je postala ruina koju niko iz onoga vremena ne bi prepoznao.

S druge strane, mi iz ovoga vremena je pamtimo samo kao gomilu nepotrebnog otpada.

Između onoga i ovoga vremena za Fabriku je postojalo i neko međuvrijeme, poznato po tome što je tada iz nje (i oko nje) raznosio ko je šta stigao.

Ako nešto nije moglo da se iznese kroz vrata, moglo je kroz rupu u zidu koja bi se specijalno bušila prema gabaritima onoga što se uprtilo. Nije se zakidalo na rupama koje su bile više nego komotne da se tuda provuče šta vam god padne na pamet: ogromni pisaći sto, elektromotor, generator ili nešto kolosalnije.

To međuvrijeme je trajalo najkraće, ali se u njemu postiglo najviše.

Kada je „na sigurno“ smješten i posljednji fabrički artikal, došlo je do zatišja. Kao u pustinji nakon prolaska kakvog raspusnog karavana.

Danas je aktuelan prijedlog da se tu napravi biznis zona, što bi, imajući iskustva iz prošlosti, bilo sasvim suludo. I gdje smjestiti otpad veličine i izgleda jednog većeg kvarta poslije razornog zemljotresa.

Zar nije bolje da ništa ne radimo i samo uzmemo lovu. Kakva idealna kombinacija! Da ne radimo tome smo vični, a da uzmemo lovu to je više nego kul. Treba samo pozvati Holivud i - gotovo.

Oni bi sigurno taj prostor uzeli pod zakup. Bez ikakvih prepravki imali bi savršenu scenografiju za filmove katastrofe. Ne bi im trebali specijalni efekti čak ni u postprodukciji!

Odraditi nešto krupno bez ikakvih prepravki i ulaganja, Amerikanci bi samo mogli da kažu - to je ono pravo (a nije coca-cola).

Ko bi rekao da bi baš kod nas mogli da ostvare svoj američki san.

Zatim bi ta - sada već - holivudska biznis zona mogla da se proširi i na čitav naš grad, koji, takođe, podsjeća na Fabriku, odnosno ruševinu.

I to svakim danom sve više.

Potrebno je samo pozvati Holivud.

OGLAS NA BANDERI

 

Poštovani građani Fakinvulfa, obraća vam se vaše drago opštinsko veličanstvo.

Kao što znate, naš - ali u kritičnim prilikama – i vaš grad, domaćin je 49-ih jubilarnih MOSI-gara ili kraće, Međuopštinskih Olimpijskih (čitaj: omladinskih) Sportskih Igara.

Igre će trajati pet dugih i teških dana uz učešće oko 2000 sportista koji će – svi do jednoga – naći za shodno da se u nečem takmiče.

Kako grad Fakinvulf nema sportskih terena, ovo predstavlja dodatni problem. Ko se nadao da će sportistima i to biti potrebno.

S tim u vezi, mole se svi oni koji kod kuće imaju svoj priručni ili bilo kakav drugi teren, da nam se jave kako bismo kod njega organizovali neku od bezbroj disciplina, a on će nam to kasnije uredno platiti.

Budite sami naš majstor. Ako neko ima stan u gradu u kojem se može postaviti meta, eto terena za pikado, umjesto streljaštva.

Ako neko ima kućno dvorište, ono je kao stvoreno za klikere, umjesto fudbala.

Košarka? Kanta za đubre je više nego idealan koš!

Što se rukometa tiče, svaka kancelarija je širom otvorena. Tu i inače treniramo ovaj sport kroz međusobno hvatanje rukama za gušu.

Za tenis mogu da posluže terase dvije paralelne zgrade, a ulica između njih – zamišljena mreža.

Skok u dalj sa jedne zgrade na drugu, a skok uvis u bilo čiji stan u prizemlju. Za one ambicioznije skok uvis bi mogao da se pomjeri na prvi sprat, odnosno, drugi. A skok s motkom s doskokom na treći sprat ili nečiji krov.

Bacanje kugle u kovačnici, a diskova u nekoj od automehaničarskih ili DVD radnji.

Potezanje konopa zaživjelo bi u bilo kom vešeraju.

Prostor za trčanje na 100 i 200 metara mogao bi da zadovolji svaki naš kadrovski stan.

Za maraton od 42 kilometra je najlakše. Ovdje bih lično mogao da se uključim ustupanjem jedog svog manjeg posjeda koji bi u potpunosti odgovarao traženoj dužini. I to da se ne optrči cio, već samo pola.

Ako smo sve to obezbijedili, proglašavam MOSI-gre otvorenim.