KAKO SAM NAJLAKŠE PREŽIVIO

Operacija mi je zakazana za utorak u 7 sati. Zbog hitnosti slučaja, nije bilo odlaganja.

Imao sam nedjelju dana za pripremu. Ona je podrazumijevala pribavljanje kompletnih nalaza. Od raznih ultrazvukova, skenera, rendgena, preko laboratorije, do nekoliko pojedinačnih i jednog konzilijumskog mišljenja. Cirka sto uputa, trista rezultata!

Ako bilo šta zakasni – odoh ja.

I sve bi bilo u redu da procedura oko vađenja pojedinih (čitaj: svih) nalaza u znatnoj mjeri ne prekoračava dan D. Za kompletna ispitivanja imao sam čak sedam dana, a na prve preglede je trebalo čekati svega tri mjeseca.

Samo na ovjeravanje knjižice sam izgubio cijela dva dana, jer je tamošnjoj službenici napukao nokat prilikom njegovog lakiranja, pa je za rehabilitaciju uzela slobodne dane koji su joj, svakako, pripadali s obzirom na to da se incident zbio na radnom mjestu.

Da se nešto obavi preko reda, boga nije imalo.

I šta sam drugo mogao, kupio sam sve potrebne skenere, rendgenske aparate, laboratorije... Odmah sam na tim mjestima postavio svoje ljude i momentalno povadio nalaze.

U međuvremenu sam doktorirao za doktora, specijalizirao za hirurga i sam sebe operisao.

Tačno u utorak u sedam.

Bar sam znao kako da postupim u sličnim situacijama (bez guranja i bespotrebnog čekanja na red) kad bude trebalo platiti račun za telefon ili struju. Jednostavno, kupim poštu i elektroprivredu!