SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

KOLIKO PARA, TOLIKO MUZIKE

 

Sigurno se sjećate priče o zidanju Skadra.

Tamo nije moglo da prođe bez žrtve da bi se građevina održala.

Slično je i danas.

Kao žrtva najčešće strada neko krvoločno jagnje.

Čak i nekoliko njih može da se priloži, nema ljutnji.

Svi su zadovoljni što će na taj način imati stabilnu građevinu.

A da bi olakšali žrtvi, ovi je ne uziđuju živu, već je prijethodno nježno i bezbolno obrade, oderu, stave između dva koca i obrnu iznad vatrice (što, vjerovatno, predstavlja neki obredni čin).

Zanimljivo je da se žrtva prinosi poslije gradnje, a ne kao na Bojani (prilikom zidanja Skadra) na početku radova.

Tu je, dakle, napravljen iskorak: žrtva se – u obliku reš pečenog jagnjeta - prilaže na kraju, prilikom svečanog otvaranja.

I uvijek u prisustvu neke krupnije zvjerke.

Taj gospodin Zvjerka ima veoma neprijatnu dužnost da pred svima pokaže kako će se provesti onaj ko pokuša bilo kakvo rušenje.

Biće progutan baš kao... baš kao ono parče krtine koje s prezirom, ali odlučno i proždrljivo meće u usta.

Za naše dobro, za prosperitet i budućnost on se hrabro - sa nožem i viljuškom - upušta u takvu avanturu od koje se diže kosa na glavi.

Ne predaje se do posljednje kapi krvi, odnosno posljednjeg komadića krckave reš pečene kožice.

On juriša na tog zamišljenog i mrskog neprijatelja do kosti.

Prosto ga nosi u zube; kroz grkljan, u stomak...

Zar, poslije svega, nekom da padnu na pamet rušilačke misli?!

Tako se čuvaju građevine!

Tako se vrši zastrašivanje!

A on, jadan, sav teret na sebe preuzima.

Zamislite samo nevolje od zakačenog mesa među zubima, pa mučenje čačkalicom, pa povrh svega nalivanje vinom i pivom...

Teško da bi to neko drugi izdržao.

Jeza da te uhvati pri pomisli da ga i sjutra čeka isto.

I svaki naredni dan. Jer, on je taj koji je pristao da čuva naših ruku djela.

A djela je na svakom koraku.

I biće ih, nažalost, još mnogo.

Tačno koliko i jagnjadi.

TAJNO GLASANjE

 

U toj i toj izbornoj jedinici u tom i tom gradu bješe obezbijeđena maksimalna tajnost glasanja. Za svaku pohvalu.

Od ranog jutra (3.novembra te i te godine) kretaše se „mumije“ (ljudi, žene i druge spodobe sa pravom glasa) prema izbornom mjestu.

Niko im ne mogaše vidjeti lica jer ona bijahu obavijena zavojima svih boja i dezena.

Preko tih zavoja – radi kamuflaže – bijahu udareni mokrom čarapom, a da li svi bijahu i posuti pepelom, ostade da se vidi.

Čizme od sedam milja dobro im dođoše da bi brže mogli stići (i uteći i na strašnom mjestu postojati) i dati glas za najbolje.

Kažu da niko ne glasaše za najgore.

A samo glasanje ne bješe nimalo jednostavno.

Na ulazu u kabinu svakom se, prije podjele glasačkih listića, vezahu oči tamnom tkaninom da niko više ne mogaše vidjeti ni koga glasa, ni čime glasa.

Niko ne vidje ni olovku ni papir, a još manje listić i brojeve koje trebaše zaokružiti (a da ne govorimo o nevidljivom mastilu kao vrhuncu tajnosti).

Slijepcima bijaše lako, ali onima što vide teško. Jer i ono što dotle gledaše, više ne mogahu ni ono do starta, a kamoli od cilja dalje.

A oni što nadgledahu izbore i koji obezbjeđivahu glasačke kabine, takođe sebi na oči bijahu natakarili nekakve naočare za nevidjeti šta ko glasa, već samo onoga što glasa da bi mu provjerili ličnu kartu (na kojoj, opet, bijahu zavoji i sve dosad pobrojano, a u cilju – naravno – tajnosti glasanja).

I da vidiš čudo neviđeno: iz kabine niko ne iđaše direktno kući već nekud bez cilja i kao bez glave.

Da bi izbjegli eventualne pratioce, a u cilju zavaravanja tragova.

Zavoje i očne poveze niko ne htjede da skine.

Sabrahu se glasovi i neko pobijedi.

Dani prolažahu, ali niko nikada ne htjede skinuti masku.

Jedni, vjerovatno, od stida koga su glasali, a oni drugi od straha što nijesu glasali one zbog kojih bi se kasnije stidjeli.

Strani posmatrači, najzad, bijahu zadovoljni.

A i naši, bez sumnje, ali ko im tada mogaše vidjeti radost na licu.

I danas su to samo mumije, ili, bolje reći, veoma važne sirovine za obradu. Obrađuje ih ko stigne i kako hoće, a narod ko narod.

Ćuti, obnevidio.

http://www.jovonikolic.com/perica-jokic-
mig

NESMOTRENA EVOLUCIJA

 

Čovjek je postao od majmuna.

Majmuna za dozvolu, sigurno, niko nije pitao.

Možda je taj nesrećnik imao i drugih ambicija u životu, da postane čovjek, i nije mu neko rješenje.

Jedino ako nije umiješana CIA.

Pa ako je već morao da postane čovjek, dobro je što je to na vrijeme uradio jer bi mu za ulazak u Evropsku ili neku drugu Uniju, svakako, tražili određenu transformaciju.

Danas se sve više i od ljudi zahtijeva da se ne ponašaju kao majmuni.

U taj eksperiment - da majmun postane čovjek - ušlo se stihijno, bez razmišljanja. Zato smo dobili čovjeka kakvog imamo.

Majmun je, bez sumnje, više ličio na sebe.

Neka im je za utjehu ako je samo jedan od njih pristao da bude čovjek.

Iz nepoznatih razloga, Društvo za zaštitu životinja tada nije reagovalo, inače ne bi se dozvolilo ni taj jedan da bude žrtvovan za tako nesmotren projekat.

To se, zatim, otelo kontroli.

Planeta je danas prepuna čudnovatih jedinki koje se popularno zovu LjUDI.

Neosporno je da ova stvorenja podsjećaju na čovjeka, ali samo spolja. Majmunisanje im je, ipak, ostalo kao polazna karakteristika, našta autohtoni majmuni bezuspješno stavljaju veto.

Ne mire se činjenicom da se njihove osobine tako perfidno preotimaju od strane čovjeka.

Zato ne mogu oprostiti svom pretku što je prihvatio evoluciju. Nije ukapirao da su u pitanju masonska posla.

S druge strane, nama jedino preostaje da pošaljemo arheologe (tačno na tom i tom mjestu), da iskopaju majmuna od kojeg je nastalo prvo ljudsko biće i da ispitaju - nekim svojim metodama - da li se ovaj ikada pokajao što je postao čovjek.

Ako jeste, to bi ga, na izvjestan način, rehabilitovalo. Jer, u krajnjoj liniji, on je kriv za svo zlo koje nam se kasnije - kroz istoriju - dešavalo. Počev od sakupljanja plodova, preko upotrebe viljuške, do nuklearnih i drugih atrakcija.

Majmune, majmune, što nam, bre, to uradi?!

A mogao si lijepo da ostaneš ugledan majmun, kakav si, bez sumnje, bio, prije nego što si odlučio da postaneš čovjek.

I gledaj sada rezultate svoje nepažnje: ljudi je na sve strane, ali niko dovoljno majmun, a čovjek još manje.

Da je što Marko Miljanov danas živ, čovjeka i junaka ni za svoje Primjere ne bi našao, a kamoli za svakodnevnu upotrebu!