SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

ZABRANjENO PUŠENjE

 

Godina je 2016.

-Gdje ćemo danas pušiti?

-Odgovorni su u stalnom zasijedanju, vidjećemo.

-Koliko nas je jutros?

-Šesnaestoro. Dvoje je povela hitna pomoć. Dugo su bili bez cigarete pa im je pozlilo.

-To je strašno! Šta rade ovi unutra?! Koliko im treba da nam pronađu novo mjesto za pušenje?

-Svuda smo već bili. Na nekim mjestima čak po dva puta. U Evropi je na jednom mjestu dozvoljen samo jedan dim!

-Ali se iznalaze rješenja!

-Neće dugo, javlja mi prijatelj. Zato se sprema da i treći put emigrira. Ide u Norvešku.

Čuo je da tamo ne postoje mjesta za pušenje, ali je dozvoljeno žvakanje sirovog duvana na svoju odgovornost. Kod njih je bitno da nema dima.

-Kakve su nam šanse da idemo tamo?

-Najmanje pet godina se čeka na žuti karton.

-Žuti karton?

-Dozvola za žvakanje duvana.

-Čujem da se i kod nas spremaju neke mjere.

-Za najokorelije pušače uvodi se jedna cigareta u 15 dana.

-Ma, šta kažeš?

-Za ostale, jedna u 20 dana.

-Užas! Moramo organizovati bezdimne proteste! Da se dignemo na lulu i muštiklu! Pa kom’ kartice, a kome tabakere!

-Štrajkovaćemo nepušenjem.

-Organizovaćemo mjesec dana nepušenja. Kao znak upozorenja!

-Ako nam ne dozvole bar jednu cigaretu dnevno, nastavljamo sa štrajkom.

-Dva mjeseca bez pušenja!

-Ali to bi moglo da bude opasno: samo na hrani i vodi?!

-Kažu da se bez cigareta može, ali bez vode i hrane teško.

-Smiješno. Takvu glupost mogao je da plasira samo neki nepušač.

-Dajem 10 kilograma hljeba za cigaretu!

-U istoriji postoji tip koji je davao kraljevstvo za cigaretu.

-Teško tome ko dovijek živi, šta da radi bez cigareta?

-Prošlost je bila bolja. Svima si mogao pravo u lice da duneš šta imaš.

-Gdje baš nas da zapadne da živimo u 21.vijeku koji je tako poguban za pušače.

-Živi smo svjedoci pisanja tužne istorije o cigaretama.

-Bolje reći, jedva živi svjedoci. Sve više nas truju čistim vazduhom.

-Kako neko može da ne puši?

-Dobro je i to što kad god nam se ne radi – cigaret pauza!

-Samo ostaviš poruku: NA CIGARET PAUZI SAM. I ono: ODMAH SE VRAĆAM. Ne upisuješ nikakvo vrijeme i - beskrajna pauza!

-Prednosi pušenja na djelu.

-Zeznuli smo zakon o radu, a ujedno doakali nepušačima.

-Koliko je sati, panika hvata.

-Krajnje je vrijeme da se oglase!

-Ovo je diskriminacija na cigaret osnovi!

A onda se čulo sa zvučnika:

GOSPODO PUŠAČI, I PORED NAJBOLjE VOLjE, NIJESMO ZA VAS USPJELI DA NAĐEMO NIJEDAN PROSTOR ZA PUŠENjE.

SVUDA STE VEĆ OSTAVILI TRAG. ŠTO STE PUŠILI, PUŠILI STE...JEDNA NOVOST ZA ZAPOSLENE: UKIDA SE CIGARET PAUZA! A U EVROPSKOJ UNIJI VEĆ IMAJU DETALjAN PLAN KAKO DA POSLIJE UKIDANjA DUVANA, PREĐU NA UKIDANjE KAFE. RAD ĆE SE, KONAČNO, OSLOBODITI SVIH ZASTOJA! ŽIVJELI I SREĆNA VAM ZDRAVA BUDUĆNOST!

SAM SVOJ DOKTOR

 

S obzirom na to da ideja IZABRANI LjEKAR nije dala određene rezultate, odlučeno je da se proba sa manifestacijom IZABRANI PACIJENT.

Odmah je iznajmljena poljana gdje su mogli da se saberu svi žitelji.

Ljekari su zatim pristupili izboru pacijenata.

I prije nego što se sve završilo, došlo je do opšte pometnje i negodovanja među građanima. Oni su osujetili kriterijum ljekara i njihovo brižljivo prisvajanje pacijenata koji su im se na bilo koji način – u dotadašnjoj praksi zamjerili. Uzimali su sve one koji su ih kritikovali, kinjili, dosađivali im.

Naime, pripali smo našim izabranim ljekarima. Onim istim od kojih smo pošto-poto htjeli

da pobjegnemo.

I sam sam svjedok da je odabir napravljen po tom principu: pripao sam ljekarki koju sam kad god je bilo prilike – prozivao na sva zvona, misleći da joj činim besplatan marketing.

Kad sam vidio da me je izabrala za pacijenta – i to glavnog – riješio sam da se odmah ispišem sa liste Zavoda za osiguranje.

Zar ona da me liječi?

I šta sam drugo mogao, odlučio sam da upišem i završim Medicinski fakultet. Plan je da me do tada ništa ne zaboli, a onda je lako. Liječiću samoga sebe. To mi neće biti problem jer ću u svakom trenutku znati sve o pacijentu. Izbjeći ću mnoga nepotrebna pitanja, dobiću u vremenu i, što je najvažnije, sa terapijom ću uvijek počinjati za života. Neću umirati po čekaonicama čekajući da me ona primi.

Kad budem ljekar, prvo ću sebe pregledavati. Čak prije nego što se razbolim. Liječiću se retroaktivno. I unazad i unaprijed. U svim smjerovima i kad hoću. I kad neću.

Ljekarki koja me je izabrala uskratiću svako pipkanje i istraživanje. Tačno ću znati gdje me i šta me boli.

Sebi – kao ljekaru – biću izabrani ljekar. Biću u svojim rukama, zar postoji sigurnije mjesto?

Odmah sam prikupio svu dokumentaciju I zaputio se prema Medicinskom fakultetu, na upis. Kad sam stigao bio sam više nego iznenađen prizorom. Tamo su već bili svi žitelji sa početka ove priče i sa sred one poljane.

Svrstani u kolonu čekali su upis na Medicinski fakultet!

Pročitali su me.

PJESMA

 

Upoznao sam je vrlo rano.

Još u školi.

Možda već u prvom Osnovne.

Odmah mi se svidjela.

Imalo je u njoj nešto vragolasto i čarobno.

Bila je mala, ali sva vesela i razdragana.

Poželio sam da naše druženje

nikad ne prestane.

A onda ju je Turbo-folk uzeo pod svoje.

Postala mi je mrska i daleka.

Srećom, nije bila jedina na svijetu.

Automatski sam joj našao zamjenu.

Već sam imao dobro izgrađen ukus.

Na drugoj strani,

Turbo-folk je postao majka za sve one

glupave i prazne.

Za sve klonule duhom.

A posebno je njegovao one

krajnje desperantne i do bola umobolne!

One koje se najslobodnije osjećaju

u ludačkim košuljama.

A takvu modu jedino je on,

Turbo-folk,

mogao da im ponudi.

Pjesma se strašno otela kontroli.

Ima je, čak, i u poeziji.

  

GUBLjENjE ČASTI

 

E, da smo nešto živjeli u vrijeme kada je kazna bila Gubljenje časti.

Dok smo čekali jutro i vlasnika da napusti vilu, pod ruke mi je došla neka knjižurina sa

puno fotografija, a malo teksta. Pisano je krupnim slovima što me je dovelo

u iskušenje da pročitam nekoliko redova.

I gle čuda, govorilo se o životu naših davnih kolega. U tekstu se kaže da su drevni ljudi bili časni, a onda na cijeloj strani objašnjavaju ovu nepoznatu riječ.

Koliko sam shvatio, ne radi se nekoj bolesti, već jednostavno o kukavičluku, što bismo mi rekli. Oni su se veoma plašili za tu svoju čast. Najčešće, ništa drugo nijesu imali pa su se očajnički borili da bar nju zadrže.

Čast im je bila kao svetinja, zato je najveća kazna bila ako je izgube.

Gubljenje časti bio je sramni čin. Mnogi bi tada kroz ovu kaznu okajavali svoje grijehe, vraćali se među časne, ali nikad više nijesu mogli da budu jedni od njih.

Nažalost, razvoj civilizacije ide veoma sporo. I danas imamo budala koje rade za platu,

čekaju zeleno svijetlo, stoje u redu, starijima ustupaju mjesto u prevozu, bacaju đubre u kantu za đubre...

Za utjehu je to što je ovaj trend u drastičnom opadanju. Raduje činjenica da klinci veoma dobro kapiraju gdje je život. Zato nas iz dana u dan ima sve više. I svuda.

Od mjesnih kancelarija, preko Zdravstva, policije i suda do Opština i Skupština. I ne samo da smo ušli u sve pore društva, već brzo i lako postajemo glavnokomandujući.

Bićemo idealno društvo kad više ne bude bilo časnih.

A Gubljenje časti prvi su ukinuli oni koji su osuđivali na ovu kaznu, budući da bi najprije

sebi morali da presude.

 

*

U podrumu jedne bogataške vile, dok smo čekali jutro i krađu decenije, zaboravio sam da zatvorim knjigu. Ne bih volio da sjutra neko tumači zašto je otvorena na tekst o Gubljenju časti. Degradirala bi me činjenica da to znači da se zbog nečeg kajem.

Ili da mi je stalo da budem častan. To bi me baš od srca nasmijalo.

   

ETNO SELO

 

Došlo je vrijeme za ulaganje u seoski turizam.

Seoski turizam treba da oživi po svaku cijenu.

To je u trendu i ne treba tražiti drugi razlog.

Šta sve zahtijeva seoski turizam?

Najprije treba obezbijediti selo.

S obzirom na to da smo deficitarni sa selima, treba ih napraviti.

Sela koja su do sada postojala ne vrijede. Previše su seljačka.

Treba napraviti nešto isto tako, ali drugačije. I na drugom mjestu.

U prošlosti se o tome nije vodilo računa pa se desilo da su sva sela nikla tamo gdje ne treba – po selima.

Prekopirati, dakle, seljačko selo, postaviti ga na nekoj atraktivnoj lokaciji i dati mu ljepše ime.

Na primjer – ETNO SELO. Riječ „etno“ završava posao.

Etno je užasno blizu seoskog turizma. Prva asocijacija.

A tu je i „selo“ kao druga asocijacija za seoski turizam.

Ove dvije riječi su neraskidive. Nigdje jedna bez druge! Kao Marko Marković.

Ili Petar Petrović.

U posljednje vrijeme nije pronađeno etno, a da iza nije riječ selo.

Niti selo, a da ispred nije etno.

Kao ime i prezime.

Kao Voda Voda.

Etno selo.

Još nikom nije pošlo za rukom da te dvije riječi razdvoji. Taj ko bi i pokušao, smatrao bi se glupim. Zato ni ti ne diraj. Ćuti i plivaj dalje!

Ništa nije više u službi seoskog turizma, nego sami naziv „etno selo“. Tu je sve moglo i da se završi. To je već podvig sam po sebi. Izgraditi selo i dati mu tako božanstven naziv!

Nekad su se gradile vikendice, danas etno sela. Kad hoće da se odmori, savremeni trudbenik skokne do svog etno sela.

Vikendicu je odavno prepisao svom kućnom ljubimcu.

Od ideje seoskog turizma do naših dana, sagrađena su mnoga etno sela.

Turisti su možda malo zatajili, ali se etno sela i te kako množe.

Prema podacima Zavoda za statistiku, na svakog stanovnika dođu dva etno sela.

A u etno selo ne dođe ni pola turiste. Sad su sve oči uprte na traženje tog jednog

nesrećnika samo da bude cio. Pa i taj jedan, ukoliko se desi, zvaće se turizam.

Ne bi valjalo da nam otpadne to toliko stvarano etno i ostane se ponovo na selo.

Etno ga direktno plasira u prvu ligu turizma.

Etno mnogo znači i selu i turizmu.

Kao karika koja nedostaje.

Etno je etno. I dok je tu etno, selo neće biti usamljeno, niti će turizam ostati bez seoskog.

To se zove održivi (čitaj: jedva održivi) turizam.

Još kad bi tu i tamo naišao neki gost.

IZABRANI LJEKAR

 

Ona je moja izabrana ljekarka. Prepoznatljiva je po tome što je sve nervira.  I grad i Dom zdravlja i prostorije u kojima radi...

A posebno je nervira to što mora da dolazi na posao.

Kad bi bar pacijenata mogla da se otarasi.

Završila je za doktoricu da bi obukla bijeli mantil i izvezla ono „dr“, a ne da se nosi sa tu kojekakvim svijetom iz čekaonice.

Čekaonica je posebno nervira!

Kad vidi gužvu - a uvijek je tako - dođe joj da odmah ode na pauzu.

Bolje reći, da se vrati na pauzu, odakle i ne dolazi.

Treba se osloboditi pacijenata, to je definitivno!

Uostalom, oni su nju htjeli za izabranog ljekara, nije ona njih birala!

I da su tražili od nje da izabere nekog pacijenta, gledala bi da to ne bude niko.

Bolje da ne izabere nikog, nego i jednog jedinog kojem bi kasnije morala da zakazuje; on redovno da dolazi na preglede, a ona još redovnije da ga eskivira. Ili greškom da ga primi, a to joj baš i ne bi odgovaralo!

Ona jeste položila Hipokratovu zakletvu, ali to je bio teorijski dio ispita, o praksi nije bilo riječi.

Nikako ne može da shvati pacijente koji dolaze na pregled.

I to ih ima svakog dana.

A gdje će pacijenti bez u Dom zdravlja, kod svog izabranog ljekara.

Neće ih valjda pregledivati sestre, čistačice ili portiri?

Čudi doktoricu zašto se gužve svakodnevno uvećavaju, a pri tom ona na posao dolazi sve kasnije.

Ne zna da je gomilanje pacijenata direktno srazmjerno njenom kašnjenju!

Pacijenti su samo ispoštovali njeno zakazivanje i došli na vrijeme.

Ona pokušava iz dana u dan da ih se oslobodi.

Primjenjuje razne taktike: uzima godišnji odmor, koristi slobodne dane, na posao ne dolazi na vrijeme, gleda da u ordinaciju uđe što kasnije, a da iz nje izađe što ranije.

I u tome obara sopstvene rekorde.

Jednom je radila samo petnaest minuta. Drugi put je u tih petnaest minuta uspjela da ugura i pauzu za kafu.

A onda je ta pauza bivala sve duža!

Svi pamte kako se jednom pojavila, navukla bijeli mantil i otišla. Čekanje je beskonačno i kad je u ordinaciji, a kamoli kad ode. Došla je tek sjutradan, ostavila mantil i ponovo nestala. Ovaj put kroz sporedni izlaz, da joj se ne mjeri svaki korak.

A za taj dan je pozvala samo hitne slučajeve! I s obzirom na to u kakvom stanju su bili, mnogi je više nijesu dočekali.

Jedan od preživjelih se kleo da ju je istog dana vidio gdje na autobuskoj stanici pakuje svoj bijeli mantil i ulazi u autobus za Budvu.

I dok je autobus napuštao stanicu, sestra je - paralelno - prikupljala knjižice za pregled.

Nakon više sati, ponovo se pojavila i iznurenim pacijentima saopštila:

„Strpite se, doktorica samo što nije stigla!“

A gdje samo što nije stigla? Na more?

ZAŠTO NE UMIRU POLITIČARI?

 

Postavlja se pitanje kako to da niko od političara ne umire?

Nemaju neki uhodani termin.

S druge strane, normalnom čovjeku se to svakodnevno dešava.

Političar odlazi na onaj svijet jedino ako ga neko ubije, ali to se ne računa.

To je van radnog mjesta, a nije njegovo da se skita okolo.

Šinteri moraju da rade svoj posao.

Više brine stopa prirodnog umiranja kod političara. Stopa koja se, za sada, ne vidi.

Koje su ingerencije političkog imuniteta?

Da li su i od umiranja zaštićeni?

Najzad, to bi pokazali izbori kada je imunitet privremeno zamrznut.

Brzo bi bila zabilježena tendencija da političari umiru svake četvrte godine.

U pauzama izbora.

Ili za vrijeme predizborne šutnje.

Ali to se ni tada ne dešava.

Uostalom, njima umrijeti nije isto kao i umrijeti običnom građaninu.

Kao prvo, zamislite da mu se to desi usred traženja kvoruma, pred skupštinsko glasanje ili izjašnjavanje o nečemu važnom. Smrt bi bila čisto bježanje od odgovornosti.

Glasaj pa umiri, baš nas briga, rekao bi narod. Nijesmo te izabrali da bi se izvlačio.

Dovoljno je da može da bude suzdržan.

To je najviše što mu se toleriše.

To mu dođe kao klinička smrt.

Takvo umiranje može da mu se progleda kroz prste; živ je, samo je momentalno van upotrebe: ne želi da se miješa u svoje stvari. Toliko mu je dozvoljeno.

Kao drugo, političari ne umiru iz državnih i patriotskih razloga.

Njihovo umiranje nije njihova stvar. Ne može on da umre kad mu se prohtije.

Država može da odumire koliko hoće, ali ne i on. On mora da je vodi i u dobru i u zlu. Dok god je izabran, mora da bude živ.

I kao treće, političari ne umiru jer ne smiju. Plaše se onoga što dolazi poslije.

Umirali bi oni svaki dan samo kad bi znali da ih tamo ne čekaju pokojnici koji su ih birali, a koje su ovi svojom politikom u grob otjerali.

Tamo ne bi više bili zaštićeni i zna se kako bi se proveli.

Znaju oni to, zato im se ne odlazi na onaj svijet.

Ako već mora, najbolje je da umiru dok su još živi. Tako bi, zarad pokojnih, i u grobu mogli.da nastave političku trku.

Sada već i bukvalno onu stalnu njihovu – mrtvu trku.

GOSPON I MUČENICA

 

- Ne vidim te u dobrom raspoloženju, draga moja.

- Danas je vanredno skupštinsko zasijedanje.

Rasprava o ukidanju nekih ministarstava, o smanjenju poslaničkih dnevnica…

- Užas! Biće galame!

- Biće udaranja i rukama i nogama. Sve me boli od prošle rasprave.

- Meni još zvoni u ušima. Viču iz sve snage.

- Koliko su grlati, bez tebe i mogu, ali bez mene – nikako. Silno vole da su u mojoj blizini; iza mene, oko mene; da me diraju, ljuljaju, tapšu.

Ali najčešće me lupaju i drmusaju! Kad bi mogli, u krevet bi me odvukli koliko su mi privrženi.

- Bolesnici.

- Svaki čas me salijeću. Nevjerovatno koliko ih uzbuđuje da me uhvate onim njihovim ručerdama.

- Ne bi ti toliko dosađivali da nijesam u tvojoj blizini. Mene hoće.

- Izloženi smo uzajamnom stradanju kao na nekakvoj vjetrometini.

- Smuči mi se kad pomislim na pljuvanje koje je postalo dio njihovog folklora. Naročito se naježim kad mi priđu oni bez prednjih zuba.

Od njih sam najviše ispljuvan. Ni kišobran mi ne bi pomogao. Pravi je podvig kako nijesam zarđao. Posebno me nervira kad počnu da me izvlače, podižu, spuštaju, naginju. Da me čupaju!

Da, da, bilo je toga.

- Mogli bi lako i da te progutaju.

- Kakvih sam se sve grkljana nagledao, kakvih masnih brkova (i brada), kvarnih zuba, a o njihovom zadahu da ti i ne govorim. Često, nakljukan tolikom količinom toksina, za dlaku izbjegnem stradanje.

- Nijesam bogzna koliko u boljem položaju, ali se ne bih mijenjala sa koleginicama iz nekih inostranih Parlamenata. Tamo na njih bukvalno nasrću, zbog čega nerijetko završavaju srušene i polomljene.

- Sve cipele koje promaše govornika, nama se o glavu obijaju!

- Pretrpaju me hrpom bezvezne hartije od čega mi ne ginu proširene vene. Ne zna se kome je gore: vama ili nama?

- To nije teško da saznamo.

- Kako?

- Samo zamijenimo uloge. Ti jednom budeš mikrofon, a ja govornica!

- Ali kako? Na koji način to da izvedemo?

- Pssst… Evo naših zulumćara… Nastavićemo o tome, mučenice moja, draga Govornice.

- Ako preživimo, gospon Mikrofon. Ako i ovu skupštinsku sjednicu preživimo.