SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

PANK TERAPIJA

Sajo Sid je svojim likom i djelom, a, naročito, oblačenjem, brzo skrenuo pažnju na sebe.

U trećem razredu srednje škole najveći protivnik panka bio je njegov profesor ruskog jezika. Svakodnevno su imali verbalne duele. Nije se znalo ko se s kim šegači, tek, na kraju školske godine, profesor je završio sa naježenom kosom, minđušom i pirsingom na nosu, a Sajo Sid sa peticom iz ruskog.

Danas su obojica na jednoj ruskoj psihijatriji gdje Sajo Sid radi kao instruktor u liječenju bolesti zavisnosti profesora od panka.

ULjEZ

Nikad od mene lošeg čovjeka.

Postao sam bruka i sramota. Ne samo za svoju otadžbinu, opštinu i ulicu već i za svaku sredinu, a, naročito, krajeve.

Umjesto da lijepo budem ubica, kriminalac, državni neprijatelj, diler droge, trgovac bijelim robljem, lopov, obični prevarant ili bar sitni džeparoš…

Ako ne velika lažovčina, ono bar nikakav lažov, čista neznalica, notorni pijanac ili ništa roba…

U obilju tih traženih karaktera i zanata, ja sam se latio običnog, mirnog i poštenog građanina, marljivog radnika, dobrog druga i uzornog roditelja.

To je nedopustivo.

Našao se neko da im ugrožava savršeni nered koji su stvorili.

Da im kvarim prosjek.

Bodem oči.

Nikad od mene lošeg čovjeka.

I da hoću da okrenem ploču, ne mogu. Potisnuli su je kompakt diskovi.

A oni nemaju drugu stranu.

MRTVAČNICA

Dvije narikače su uzalud tražile da se pokojnik vrati. Nijesu mogle da shvate da se on ovaj put nalazi u sanduku, a ne u mrtvačnici gdje je, inače, radio i odakle se punih 40 godina redovno vraćao kući.

Kada se prvi put poslije penzionisanja tamo našao, više se nije vratio.

Očigledno, ako već morate da ste u mrtvačnici, onda je bolje da je to zbog posla.

PAVLE I UČA

Rat je svakog časa trebalo da počne. Sve brigade su zbile svoje redove, samo je Sedma krajiška bila na kraj srca.

To nije za priču, ali se ispostavilo da ova brigada ne posjeduje Uču. A zna se da jedinica ne može da bude bez Pavla i Uče, a naročito Uče. A kad nema Uče, rat može da se povuče.

Tako se i desilo.

POP I NJEGOVA MANTIJA

Pop Ćira je bez doručka otišao u crkvu. Toga dana je imao neko vjenčanje i, da ne bi zaboravio, pošto bijaše veoma rasijan, riješio je da ga mantija podsjeti na to. Žena će mu je upakovati i on će, prilikom oblačenja, da se sjeti šta mu valja činiti.

Njegova žena, popadija Stana, kao, veli, šta ima od mantije, ni za na zub, spremiću mu cijelo tuce, da mi nije gladan.

I dođe pop Ćiri vrijeme da se presvuče, otvori zamotuljak i, stvarno, u momentu se sjeti da nije doručkovao, a na vjenčanje zaboravi. U tom času, popadija zgranuto skoči: „K vragu nek’ su i ti homonimi!“