SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

JA VIŠE VJERUJEM RIGI

Riga je bio veoma načitan i obrazovan tip. Ja ni danas ne znam da li postoje svi ti pisci koje nam je on, kao klincima,  pominjao, citirao, parafrazirao... i stalno ih imao na vrhu jezika.

Kasnije sam prošao kroz sve razrede osnovne i srednje škole, ali od „njegovih“ pisaca i pjesnika ni traga.

Čvrsto riješen da ih nađem, upisao sam i završio književnost. Ali oni se ni ovde misteriozno ne pojavljuju.

Riga je danas stariji četrdesetak godina, baš kao i ja, mada je on uvijek imao petnaest godina više od mene. I dalje fantastično barata istim imenima da sam ozbiljno počeo da brinem da ga ti pisci, koje cijela vijeka pominje, na bilo koji način ne obrukaju. Nego, neka se lijepo rode, ako dosad nijesu i neka napišu sva ta svoja grandiozna djela koja nam je Riga već bezbroj puta ispričao. Bolje bi im bilo da postoje. Ili da su, barem, postojali. Nijesam, valjda, u laži ovoliki porastao.

Pa šta ako ih ne poznaju književne institucije i internet? Ja više vjerujem Rigi.

KAKO SU NASTALI UPOREDNICI I PODNEVCI

Jednom su na večernjem meniju švedskog stola bile samo špagete. Ali špagete svih oblika i dezena.

U jednom trenutku gosti restorana, a bilo ih je poprilično, stali su da se muvaju po beskrajnoj sali za ručavanje. Nešto neviđeno, špagete su bile odrezane na 50 do 100 metara i, prilikom slobodnog služenja, kako to svaki švedski sto nalaže, jedan kraj špagete bi se našao u jednom, a drugi u ko zna kojem drugom tanjiru. I ko zna u kojem dijelu restorana. Usisavajući posljednje metre špageta, gosti bi, ujedno, otkrivali njihove krajeve dolazeći na taj način do svog špageti para.

Onda se krenulo, čisto eksperimentalno, sa još dužim špagetama tako da se mnogi i danas traže po svijetu praveći od tjestenina krhke mreže uporednika i podnevaka.