SVEMIRSKI DNEVNIK: PERICA JOKIĆ

OKUPLJANJE 

Neki čovjek je dva minuta stajao na sasvim nebitnom mjestu. Drugi čovjek mu je prišao i takođe se tu zaustavio. Ništa ne pitajući onoga, i sam je odlučio da stoji u njegovoj neposrednoj blizini.

I treći čovjek im se pridružio. Onda se pridružila neka žena, pa još jedna. Pa nekoliko mladića, pa dvije-tri djevojke.

Ono početno mjesto, koje do tada niko nije primjećivao, najednom je postalo atraktivno i sve više tijesno. Poslije sat vremena masa je toliko narasla da su morali da reaguju i organi javnog reda i mira. Cio grad se tu preselio i ništa više nije funkcionisalo.

I dok se tražio povod za formiranje mase, niko nije primijetio da se čovjek, koji je tu prvi stigao, neopaženo izmigoljio i nestao. Sa njim je odlepršao i razlog njegovog zaustavljanja.

NOVI MODNI KRIK 

Ništa mi toga jutra nije bilo jasno.

Nalazio sam se na hirurgiji, vjerovatno od nečeg operisan, ali nije bilo načina da saznam detalje. U susjednoj sobi, na intenzivnoj njezi, ležao je neko drugi, mada se ne bih kladio da to, opet, nijesam bio ja.

Kada sam izašao iz bolnice, na svakom koraku sam sretao samoga sebe.

Svi su izgledi da se radi o novom modnom kriku. Ove godine će se nositi moje lice pa je zavladala masovna histerija.

Samo me čudi, otkud i ja kod plastičnog hirurga? Nijesam valjda do sada bio neko drugi?!

BATERIJE

Jedan proizvođač digitalnih foto aparata toliko je zametnuo trag baterijama da je postojala mogućnost da se one nikad više ne pronađu.

Hajde, i to nek’  je prosta priča, ali je, s druge strane, i on sam mogao za sva vremena da se zagubi među bezbrojnim čipovima i još minijaturnijim šrafovima.

Sva sreća što je tom prilikom, poučen iskustvom Ivice i Marice, bacao za sobom drage kamenčiće i tako se uspješno vratio iz kućišta ove monstruozne naprave za obično fotografisanje.

Proizvođač se dosjetio da uz garanciju i uputstvo za rukovanje nudi kupcima rasute kamenčiće kao putokaz.

Time je izbjegnuta mogućnost da se, u potrazi za skrivenim baterijama, luta ili, eventualno, zaluta.

ZABORAVLJENI GOST

Dobrašin je navikao da stalno ima goste. Kuća mu se nalazila nekako na sredini puta između tačke A i tačke B tako da je bio na pravom mjestu da se kod njega gostuje; da se tu napravi pauza za odmor.

Niko se nije zadržavao duže od noćenja. To ga je posebno zbunilo kada se odnekud pojavila petočlana porodica koja nije znala za pravilo „svakog gosta, jedna noć dosta“, pa se baš razbaškarila. Tako zaboravljena kao da nije imala namjeru da napusti Dobrašina.

I potraja to nekoliko godina.

Kad je već ozbiljno počeo da brine zašto mu gosti ne odlaze, Dobrašin slučajno primijeti, po jednoj okrzanoj slojevitoj tapeti, da nijesu oni došli kod njega, nego on kod njih.

Pošto je bilo suviše kasno za izvinjavanja, riješili su da samo zamijene kuće.